ŽIVOTNI I SPISATELJSKI PAR: „Svijet od nas želi priče o tome kako smo primitivni, svadljivi i ratoborni“

Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen životni su i spisateljski par. Do sada su objavili pet romana, od kojih dva na engleskom jeziku te dvije zbirke priča. Magistrirali su kreativno pisanje u Los Angelesu (Otis College of Art and Design, 2015.), a doktorirali na temi književnog autorskog suradništva u Clevelandu (Case Western Reserve University, 2012.). Svoj posljednji roman„Blagoslovljena“ objavili su u vlastitoj nakladi, koncem 2016. godine. Bave se uredničkim radom i prevode s njemačkog, talijanskog i engleskog jezika.

Sa sinom Ljubomirom žive u mjestu Ližnjan, u Istri, gdje vode knjižnicu i književno svratište„Zvona i Nari“. Razgovor za Lupigu vodili smo u nakani da široj javnosti malo približimo ovaj jedinstveni par, pretresajući teme koje im „zvone u ušima“, teme o kojima pišu i kojima se bave u svojoj svakodnevici…

Natalija Grgorinić Ognjen Rađen
“Hrvatskim autorima u samom je startu nametnuta pozicija autsajdera” – Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen (FOTO: Ljubomir Grgorinić Rađen)

O vašem pisanju bi se moglo kazati da je nekonvencionalno, drugačije od onoga što prevladava. Vidi se brižnost spram jezika, kreativna otvorenost, spremnost na jezične igre. Jedan postmodernistički ludizam, s puno digresija, ali ipak i nekom unutarnjom organizacijom teksta, pričom, njenim razvojem … Kako biste vi sami opisali svoj rad na prozi, što je to za vas?

– Iz razmjerno banalnog, pragmatičnog kuta pisanje je najbezbolniji produžetak stvarnosti koji nam je dostupan. Sve što bismo ikada razmotrili ili pokušali kao osobe, ali i kao članovi šire zajednice, društva, imamo priliku ispitati putem književnosti – u jednakoj mjeri one koju stvaramo, ali i one koju čitamo. Čini nam se da smo danas zapeli, pa čak i zaostali u vremenu doslovnosti, u nepismenom, nenačitanom vremenu u kojemu ljudi na vlastitoj koži isprobavaju ono što je književnost već davno odbacila kao štetno. Ljudi su danas jedni drugima vukovi ne zato što je to u njihovoj prirodi, već zato što nedovoljno poznaju vlastitu povijest ili prirodu, zato što su uvjereni da su oni, svaki od njih, pojedinac, alfa i omega iskustva, znanja, spoznaje, zato što – najjednostavnije rečeno – ne čitaju … dovoljno. Pri tome ne mislimo da se život može pojmiti ili iskusiti isključivo putem knjiga, ali ako nam je književnost jedan od dostupnih oblika komunikacije koje prevladava ograničenja vremena i prostora, onda zasigurno zaslužuje važniju ulogu. Ili, drugim riječima, bez knjiga smo gluhi i slijepi, izgubljeni u prostoru koji nam prelako pruža mogućnost da naudimo sami sebi i jedni drugima. Toj najširoj, najopćenitijoj dimenziji pisanja i književnosti, nas dvoje dodajemo i našu vlastitu, intimnu jer je pisanje onaj dodatni lijepak koji nas drži zajedno, preko kojega se ostvarujemo i pojedinačno, ali i jedno kroz drugo. Jednostavno, pisanje nam omogućuje da istovremeno budemo više osoba odjednom, i jedno, i dvoje, ali i cijelo mnoštvo. I baš kako preispitujemo vlastite osobnosti, tako preispitujemo i jezik kojim ih izražavamo, književnost osvježava jezik kao sredstvo ekspresije, kao što i širi spoznaje, kreira nova rješenja za životne situacije koje se čine bezizlaznima, a ustvari su tek teške ili teže no što smo to očekivali.

Osim posebnosti da ste spisateljski dvojac, zajedno pišete svoju prozu, uz vas je vezan i niz drugih specifičnosti. Književnost ste studirali na američkim koledžima gdje ste i doktorirali na temi književnog autorskog suradništva u Clevelandu, na Case Western Reserve University. Kako je to obrazovanje utjecalo na vas i vaše pisanje, čemu ste najzahvalniji što ste ondje stekli, i jeste li uopće zahvalni na tom iskustvu?

– Studiranje, ali prije svega pisanje na engleskom, na kojem smo objavili dva romana, otvorilo nas je prema materinskom jeziku, osnažilo njegovu gipkost, ojačalo njegovu živost u nama, osvijestilo nužnost odgovornosti prema tom prvom jeziku na kojem smo naučili kako se voli život, kako se voli i oprašta ljudima. Nužnost snalaženja na stranom jeziku ukazala nam je na pluralnost i virtuoznost jezika kao sredstva, medija. Teme koje smo otvorili u našim američkim romanima “Mr. and Mrs. Hide” i “69, 70” kasnije su se prelile u naše romane na hrvatskom jeziku, prvenstveno roman-cestu, “Putanje”, jezični i tematski eksperiment o poroznosti granica između osoba i njihovih svjetova, o međusobnoj ovisnosti različitih životnih priča i predanja, o zajedničkoj praiskri dobrote, iskrenosti i čežnje koja nas gura jedne drugima u zagrljaj. Boravak izvan granica vlastitog jezika i kulture proširio nam je vidike i dao nam znanja koja se mogu usvojiti samo kada iziđete iz sigurnosne opne poznatoga. Pisac koji je zatvoren u samo dobro poznati svijet, baš kao i bilo koji čovjek, samog sebe osuđuje na nenapredovanje, stagniranje i, zapravo, na propadanje. Pisac koji ne prevodi, ne piše kritike, ne polemizira, ne uređuje, ne objavljuje radove kolega, ne predstavlja kolege, dakle, koji se ne otvara drugome, drugima i drukčijima, takav je pisac zarobljen u odraz vlastita ogledala, i vene, a s njim vene i zajednica koju ne uspijeva prodrmati, izazvati, otvoriti važnim novim poticajima. Ono što smo ponijeli iz Los Angelesa, s Otisa, naše prve stepenice u američkom sveučilišnom sustavu, malog agilnog koledža koji je prvenstveno škola vizualnih umjetnosti, bila je svijest o knjizi kao umjetničkom objektu. Knjiga je uvijek odraz dijaloga između riječi i onog oblika kojim su te riječi prikazane, predstavljene, oblika koji ujedno utječe na načine na koje ćemo riječi razumijevati. Zato smo se, ponukani i našim američkim iskustvom, ali i totalnim krahom nakladničko-knjižarskog sustava u Hrvatskoj odlučili pokrenuti vlastitu umjetničku organizaciju pod nazivom “Komoč koruna” u kojoj objavljujemo naša djela, pri čemu nam je važno da svaki dio procesa nastajanja knjige od rukopisa, preko grafičkog oblikovanja do tiska i predstavljanja bude autentično umjetničko iskustvo, nešto posebno za nas i za one koji će naše knjige čitati.

Nekako se po sebi nadaje da onda pomislimo da je američka, ili šire, anglofona moderna proza izvršila poseban utjecaj na vaš rad, osobito njeni avangardniji odsječci? John Dos Passos, Don De Lillo, Thomas Pynchon, Virginia Woolf? Ili netko treći?

– Ono što su anglofoni pisci postigli jest da su osvojili svijet – naravno, više metaforički, nego doslovno – u datom trenutku, a to je bilo tamo od kasnih tridesetih, četrdesetih do šezdesetih godina 20. stoljeća, kada je utjecaj knjige kao medija bio globalno najjači, američki pisci i njihovi uzori (Woolf, ali i Conrad, Joyce ili čak Nabokov) stvarali su s idejom da opisuju i pišu za „cijeli“ svijet. Naravno, ideja da su SAD „cijeli svijet“ ili da je tzv. Zapadni svijet „cijeli svijet“ posljedica je i kolonijalne kratkovidnosti, ali je umjetničkom stvaranju doista važno pristupiti bez kompleksa manje vrijednosti, a to je iz perspektive „malog“ jezika iznimno teško. Hrvatskim autorima u samom je startu nametnuta pozicija autsajdera, što postaje prevladavajući model stvaranja, ali i shvaćanja samih sebe. Svijet od nas često želi tek priče o tome kako smo primitivni, skloni ekscesima, nesposobni kontrolirati se, svadljivi, ratoborni, stoga mu ili podilazimo takvim pričama ili se pravimo kao da taj svijet uopće ne postoji jer smo uvjereni da ga ne možemo mijenjati, da su nekakve veće sile uvijek na snazi, a da smo mi tek otpadnici. Zanimljivo je da trenutno najrazvikanija, najprihvaćenija imena hrvatske književnosti za sebe vole reći da su disidenti, osobenjaci. Nerijetko, takva pozicija, međutim, omogućuje nesnošenje ikakve odgovornosti za ukupnu književnu scenu, gdje svatko za sebe, pojedinačno, ima jako dobre razloge zašto NE činiti ništa u trenutku kada nam se i ta književna scena, ali i samo društvo raspadaju. Nas su osobno nadahnuli pisci koji su vitlali riječima kao svjetotvornom materijom, pisci koji su veliki ne nužno zbog svog statusa, već zbog svoje ambicije da prodru u srž, da stvore nešto živo, život, a ne tek da ga opišu. Pri tome ne spominjemo slučajno Conrada, Poljaka, i Nabokova, Rusa. Tijekom naše „pečalbe“ doznali smo za niz autora koji su „prihvatili“ engleski kako bi preživjeli, ali su pri tome taj engleski aktivno mijenjali. „All About H. Hatterr“ G. V. Desanija to sjajno ilustrira. U tom romanu sin Indije otima jezik kolonijalista i pretvara ga u nešto svoje, nešto novo. Oslobađajući je osjećaj shvatiti da gramatika i pravopis nisu prometni zakoni i pravila. Skrenuti s asfaltirane ceste jezika nije opasno, ako se ima određeni cilj, ako to skretanje nije samo sebi svrha, ako nije autodestruktivno, već ako se njime želi otvoriti novi prostor mislima. Engleski je za nas svojevrsna metafora jezika koji teži da postane jedan i jedini. Izvana on djeluje prilično monolitno i prijeteći, ali iznutra on je polifonija najrazličitijih utjecaja, od kojih su većina subverzivni, razgrađujući. Na primjeru engleskog jezika naučili smo da se jezici moraju mijenjati i to aktivno, kreativno jer je to jedini način da opstanu. Ideja da se određeni jezik može začepiti, buteljirati, konačno i zasvagda normirati, propisati i konzervirati, samo ilustrira na koji način jezici doista umiru. Naravno, naše su teme drugačije od onih kojima se bavio recimo Faulkner, ali je Faulkner o svojoj južnjačkoj vukojebini pisao s onoliko strasti koliko su Hemingway i Fitzgerald utrošili na Pariz. Našem su senzibilitetu možda čak bili bliži afroamerički autori i autorice, na hrvatski jezik gotovo neprevođeni Ralph Ellison, Chester Himes, Nella Larsen, ali nam je uvid u Ameriku ponudio i npr. Michel Butor sa svojim sjajnim romanom „Mobile“.

Natalija Grgorinić Ognjen Rađen
“Živimo u neslobodnom društvu u kojem se najviše penju najglasniji i najzločestiji” (FOTO: Ljubomir Grgorinić Rađen)

Junakinja vašega posljednjeg romana „Blagoslovljena“, Juna, prevoditeljica je, radi na prevođenju teksta koji ima aktivističku notu. Zapravo je Juna aktivistica – ona je za oslobađanje – žena od potlačenosti, ljudi općenito od manipulacije i zlouporabe, svijeta od gluposti i mržnje … Iako je teško kazati da u tome uspijeva, to breme je ne slama – snagu joj daju ljubav i vjera …

– Juna ne uspijeva iz jednostavnog razloga jer se ljude ne može navesti na dobro, da čine ono što je doista ispravno ukoliko se oni sami ne dosjete da to čine, ukoliko ideje pravednosti, istine, mira ne doživljavaju kao svoje. Juna kao lik ima upravo tu premisu da je vjera aktivan, a ne pasivan princip. Vjera je jedna od osnovnih ljudskih osobina. Negirati vjeru jednako je kao i koristiti je da bi se druge podčinilo, podredilo arbitrarnom popisu pravila ili da bi se povukla crta između „nas“ i „ostalih“. Nijedna od temeljnih ljudskih vrlina – ljubav, vjera, istina, suosjećanje… – nije potpuna bez morala, naime, bez svijesti kako je odgovornost svakog pojedinca ta da vlastiti napredak treba temeljiti na napretku zajednice, da se vlastiti boljitak ostvaruje omogućavanjem boljitka svih članova zajednice, da je kriterij osobnog blagostanja neraskidivo vezan s boljitkom najslabijeg člana zajednice. U tom smislu ni moral nije pasivna kategorija. Kroz Junu smo pokušali izgraditi jedan od mogućih modela suvremene vjernice, suvremenog vjernika, pri čemu smo najpozitivnije tekovine kršćanstva spojili s najpozitivnijim tekovinama humanizma koji je nastao u dobroj mjeri kao reakcija na sputavajuće aspekte dogme. Biti dobar vjernik prije svega znači biti dobar, pomagati, ne osuđivati, aktivno širiti mir i ljubav. Teško da se to može postići ograničavanjem osobnih sloboda i prava naših neistomišljenika. Ono što u Hrvatskoj danas imamo je dvoličan brak između Crkve i Države u kojemu crkva očekuje da država izvršava sve ono što se izravno kosi s istinskim duhom kršćanstva. S druge strane država je spremna na najrazličitije perverzije – što je npr. nabavka ratne mašinerije – jer očekuje da će joj Crkva uzvratiti uslugu i oprati je od grijeha. Zbog takve situacije jednako pati ono građansko sekularno, baš kao i ono autentično vjersko. Živimo u neslobodnom društvu u kojem se najviše penju najglasniji i najzločestiji, živimo u diktaturi zločestoće – barem tako često izgleda.

Pitanju vjere i religioznosti posvetili ste zapravo ovaj roman, ono se ne može apsolvirati u par rečenica. Ipak, niti Junina vjera nije konvencionalna –moguće i prije svega jer nije licemjerna. Po tome je ona „staromodna“ junakinja, no istovremeno avangardnog, anarhoidnog stila …

– Većina ideologija zanemaruje faktor promjene. Religija u tome nije nikakva iznimka. Današnja Crkva, naročito ona u Hrvatskoj, zanemaruje činjenicu da je promjena neophodna kako bi se zadržala relevantnost. Ne promjena pod svaku cijenu, ali ona ista promjena koja je u samim korijenima evanđeoske poruke, promjena nabolje, potvrđivanje ravnopravnosti muškaraca i žena, kreiranje atmosfere mira i prihvaćanje svih živih bića. Pitanje je koliko je religija relevantna za život suvremenog čovjeka. Duhovnost jest relevantna, vjera je relevantna, ali religija kao sustav organizirane vjere svoju relevantnost u dnevnim ritualima čovjeka mora ponovno snažno dokazivati, naročito na Zapadu. Fundamentalistički stavovi s propovjedaonica, marševi regrutiranog puka i kampanja Hrvatske biskupske konferencije protiv Istanbulske konvencije, suludi referendumi o definiciji braka, nazadne inicijative osoba i udruga koje za sebe tvrde da im je religioznost jako važna u životu, samo potvrđuju da su stvari potpuno krivo postavljene. Isključivošću ne dokazuješ relevantnost, ako išta drugo, pokazuješ na duge staze, kad se pogase svjetla trenutne medijske pažnje koja reagira na ekstremno i hrani to ekstremno, kad se ugasi ta jeftina petominutna reflektorska pažnja, pokazuješ, dakle, kako si isključio sam sebe. Oni hrvatski biskupi, svećenici i katolički laici koji potpisuju i promiču isključivost, umanjuju vrijednost institucije koju zastupaju, čine svoju Crkvu irelevantnom. Osobno, za nas su religije svijeta u svom najboljem izdanju riznice mudrosti, kolektivnog prenošenja tih mudrosti te predstavljaju neprocjenjivo duhovno bogatstvo čovječanstva koje tek trebamo otkriti u međusobnom dijalogu, učenju, međusobnom pozitivnom utjecaju ljudi različitih vjerskih tradicija. Predivno je, primjerice, vidjeti ljude različitih religija kako se udružuju u molitvama za mir, no, nažalost, koliko je predivno, toliko je i rijetko. Kršćanska katolička vjera, koju opisujemo kao snažan dio Juninog identiteta, također je važan dio naših života, naime, jedno od nas je aktivni vjernik. U našem romanu, baš kao i u našim životima kršćanstvo, feminizam, queer identiteti, antifašizam, slobodoumlje idu zajedno, i to ne kao sredstva ideološkog uvjeravanja, kao zastave koje vjetar nanosi u lice barjaktaru pa mu oduzimaju dah, već kao prostori metafora koje imaju za cilj traganje, traganje za ljepotom, za dobrotom, za smislom. Traganje i stvaranje boljeg svijeta, na dnevnoj bazi, najprije tu, ovdje, oko nas, između nas. Današnje bujanje fundamentalizma tek je naizgled reakcija na nekakvu iluzornu opasnost u kojoj se nalaze „istinske“ vrijednosti. U osnovi, to je zapravo simptom nadolazeće neminovne promjene koja nam predstoji. Sustavi propadaju kada nisu voljni ili kada nisu u mogućnosti mijenjati se dovoljno brzo. U 21. stoljeću dogodit će se temeljita reforma religijskih sustava u smislu dehijerarhizacije, aktivnog međureligijskog povezivanja i, naravno, uspostavljanja vodeće uloge žena u svim religijama koje žele opstati.

Juna ima i svoj „antipod“, supruga Andreja, kojemu nisu bliske religiozne ekstaze, ali otvoren je za sva promišljanja, pa i ona religiozne prirode, i sklon sumnji. Njegov pogled romanu daje jednu dimenziju dvojbi, straha, zebnji koje su ljudske…

– Dok Juna ima vizije Majke Božje koje donose veliki izazov ne samo njoj, nego i životu njezine obitelji, ali i cijele zajednice, Andrej je čovjek sveden na osnovne zebnje, osnovne nepoznanice koje život mogu činiti strašnim ako se usredotočimo isključivo na njih. Sve oko nas što ne poznajemo ili nedovoljno poznajemo izvor je straha, a strah kao takav glavni je sastojak naših života jer, nažalost, većina ljudskog djelovanja nije usmjerena na umirivanje i razbijanje naših strahova, već na održavanje profitabilne razine straha. Koliko dugo je već ljudski rod samome sebi najveća, ako ne i isključiva prijetnja? Većina problema s kojima se svakodnevno susrećemo razmjerno bi se lako mogla riješiti da živimo u uređenom društvu u kojemu je zadovoljenje osnovnih ljudskih potreba prioritet. No, velika većina onih koji se nalaze na položajima s kojih doista mogu mijenjati stvari do te je mjere zatucana da misli kako su ostvarivanje moći i kontrole nad drugima jedini stvarni izazov u životu. Najžalosnije je, ali ujedno ulijeva određenu nadu, to što u svakom trenutku takvom svijetu možemo stati na kraj pa krenuti u pravom smjeru. Sada, odmah možemo odlučiti da će temelj našeg društva biti prvenstveno podizanje razine sreće i sigurnosti svih njegovih članova. Odustanimo od kupovine zastarjelih letjelica koje nas ne mogu obraniti ni od koga i izgradimo škole, domove za starije, zaposlimo liječnike, znanstvenike … Svaki će građanin Hrvatske za to oružje „dati“ 7.000 kuna! Zašto to nije predmet referenduma? Zašto se bolesne ne liječi sredstvima poreznih obveznika, a naoružanje ne kupuje dobrovoljnim prilozima? Za razliku od June koja u vidu ima i carstvo nebesko, Andrej sve što ima jest ovo sad i ovdje, sreća je za njega mala, jednostavna stvar i on se ne može pomiriti s činjenicom da ju je tako teško ostvariti, a jednom kada je se i ostvari, gotovo ju je nemoguće zadržati.

Ližnjan
“Većini pisaca, naročito stranih, Ližnjan je dovoljno nepoznat, ali i privlačan jer nudi neku vrst kontrolirane egzotike” (FOTO: zvonainari.hr)

Što je to što je posebno u književnom autorskom suradništvu, po vašem iskustvu? Takvih primjera u književnosti, među znanijim autorima, nema mnogo.

– Suradništvo je sveprisutno, čak i u književnosti u kojoj je naizgled egzotično ili ekscentrično. U svojoj osnovi književni tekst dolazi do (pot)punog ostvarenja tek kroz suradnju između pisaca i čitatelja. Iako je nominalno štovanje individualnog genija i dalje norma, svjedoci smo dominaciji suradničkih oblika umjetnosti kao što su film ili glazba. Dio problema s razmjerno slabim utjecajem književnosti u našem društvu leži i u činjenici da pisci i pjesnici mahom vjeruju da je izolacija glavni preduvjet za stvaranje. Da smo skloni teorijama zavjere, rekli bismo da je netko svim umjetnicima „prodao foru“ da su patnja, osama, nerazumijevanje nužni za istinsku kreativnost, samo zato da bi što manji broj ljudi bio motiviran za umjetničko stvaralaštvo. Veliki pisci nisu stvarali sami ili, da budemo precizni, ono što imamo prilike čitati pod imenima velikih pisaca rezultat je vrlo intenzivne suradnje češće nego što se naizgled čini. Tijekom našeg boravka u SAD-u, između ostalog, vodili smo i internetski književni časopis posvećen isključivo književnosti stvaranoj u otvorenoj suradnji, „Admit Two“. Jedan od dodataka časopisu bio je i tzv. „Collaborative Archive“ u kojemu smo pobrojali sve suradnje na koje smo naišli. Sam je časopis, haj'mo reći, „konzerviran“ – no još je uvijek dostupno 30-ak starih brojeva, ali i arhiv u kojemu su, da spomenemo zvučnija imena, navedeni npr. Adorno i Horkheimer, Jorge Luis Borges i Adolfo Bioy Casares, Joseph Conrad i Ford Madox Ford, Deleuze i Guattari, Zora Neale Hurston i Langston Hughes, ali i Jack London, William Faulkner, William Burroughs, Jack Kerouac … Ukoliko nekog nadobudnog studenta književnosti ova tema doista zanima, u našoj knjižnici u Ližnjanu može naći par stotina naslova na temu književne suradnje i još barem toliko materijala, znanstvenih članaka, ali i cijelih knjiga koje smo skenirali tijekom doktorskog studija u Clevelandu. Našu fascinaciju tim aspektom umjetnosti jednom smo pokušali objasniti usporedbom: što bi bilo veće dostignuće umjetnosti, da je 1.100 kvadratnih metara svoda Sikstinske kapele vlastoručno oslikao jedan jedini čovjek (bez pomoći šegrta) ili da su slike nastale tako što je milijun ljudi oslikalo svaki po jedanaest kvadratnih centimetara? Istina je negdje između; ono što je nama najzanimljivije jest da smo potrebni jedni drugima, da se vizija pojedinca jedino može realizirati kroz neki od oblika suradnje.

Živite u malome mjestu Ližnjan, nedaleko od Pule, gdje vodite knjižnicu i književno svratište „Zvona i nari“. Kod vas je do sada gostovalo oko 150 autora, pisaca, i na rezidencijama… Kako to sve funkcionira, uz čiju pomoć? Tko su pisci koji kod vas dolaze, kako vi dolazite do njih, ili oni do vas?

– Naši su gosti mahom umjetnici kojima je boravak u Ližnjanu dobrodošao odmak od njihove svakodnevice. Većini pisaca, naročito stranih, Ližnjan je dovoljno nepoznat, ali i privlačan jer nudi neku vrst kontrolirane egzotike. No, glavno je pravilo da iz svog boravka mogu dobiti onoliko koliko su spremni uložiti. Do nas nije teško doći, barem si tako laskamo. Većina inozemnih gostiju pronalazi nas putem međunarodnih baza umjetničkih rezidencija. Jedna od najpotpunijih ili najdostupnijih je nizozemska Transartists. Domaće kolege smo u nekoliko navrata pozvali i putem dva strukovna udruženja. Nažalost, ne raspolažemo sredstvima koja bi nam omogućila da goste doslovno, pojedinačno, ponaosob pozivamo, da im osiguramo uvjete koji po našem mišljenju odgovaraju dignitetu profesije. Ponuditi nekome samo besplatan smještaj nije dovoljno, toga smo svjesni. Jednako tako svjesni smo da nijedno od dva društva ne čini dovoljno da bi definiralo osnovne okvire profesije. Spisateljice i pisci, književnice i književnici nemaju ni najosnovnije smjernice po pitanju minimalnih honorara za svoj rad, primjera ugovora koji ne kompromitiraju njihova autorska prava ili, recimo, pravnu ili čak financijsku pomoć u slučajevima krajnje nužde. Iako smo vjerojatno najveća rezidencija za pisce, ne samo u našoj zemlji, nego u široj regiji, nemamo nikakvu konkretnu suradnju s domaćim društvima pisaca ili književnika, ni s jednim od njih. Možda je razlog tome što djelujemo daleko izvan velikih centara, no smatramo da je jedna književnost jaka samo onoliko koliko je prisutna na, uvjetno rečeno, periferiji. Svakome tko u ovom trenutku pomisli, pa zašto mi se nisu ranije javili, možemo samo skrenuti pažnju na činjenicu da projekt svratišta i knjižnice nose ukupno tri osobe, od kojih je jedna, naš sin Ljubomir, mahom zaokupljena završavanjem četvrtog razreda osnovne škole. U radu svratišta ostvarujemo potporu Općine Ližnjan, Istarske županije, sporadično od Ministarstva kulture ili Grada Pule, u prošloj godini i od Zaklade Kultura nova, no ta potpora dolazi uz ozbiljan utrošak vremena i energije. Iskreno, ljuti nas birokratizacija umjetničkog i kulturnog rada, činjenica da smo prisiljeni s izvorima financiranja komunicirati na krajnje ograničavajućem administrativnom jeziku. U najboljem slučaju, književnost se doživljava kao nešto manje važno, sekundarno u odnosu na prave probleme, a tih pravih problema u Hrvatskoj ne nedostaje. Hrvatski građani nezadovoljni su pravnim sustavom, stagnacijom gospodarstva, zdravstvom, socijalnom skrbi, raspodjelom javnih sredstava. Nezaposleni su. Nedovoljno plaćeni za svoj rad. Dio problema je i u tome što smo se odrekli jezika kao medija ostvarivanja svojih prava, ukazivanja na probleme, artikuliranja i traženja rješenja. Nažalost, Hrvatska je država mahom nemuštih građana od kojih povlaštenija manjina oportunistički šuti, a zapostavljena većina više nije ni u stanju sročiti vlastite zahtjeve. Dovoljno je poslušati što i kako domaći političari govore pa da postane jasno da smo se sveli na razinu troglodita koji ne mogu slijediti iole složeniju misao. Razum, etičnost, suosjećanje, solidarnost u potpunosti su nestali iz našeg svakodnevnog javnog diskursa. Činjenica da smo u globalnim razmjerima minijaturno, nikom drugom osim sebi samima važno tržište temeljni je uzrok svakodnevnog barbarizma kojemu sebe i druge izlažemo. Kako inače objasniti, primjerice, prosvjede ili čak referendume protiv bilo čijih prava? U kakvom to društvu nazovi većina aktivno lobira protiv prava manjina? U kakvom je to društvu najviša razina sebičnosti najbolja preporuka za najviše političke funkcije?

Zvona i nari
“Iako smo vjerojatno najveća rezidencija za pisce, ne samo u našoj zemlji, nego u široj regiji, nemamo nikakvu konkretnu suradnju s domaćim društvima pisaca ili književnika” (FOTO: zvonainari.hr)

Uređujete Internet časopis ZiN Daily, imate i književnu nagradu koja se dodjeljuje u više kategorija i odnosi se na književnost pisanu na hrvatskom, srpskom, bosanskom, crnogorskom jeziku. Kakav je odaziv na natječaj, javljaju li se autori sa raznih područja? 

– Odaziv na natječaj daleko je nadmašio naša očekivanja. Kamo sreće da imamo na raspolaganju dovoljno sredstava da nagradimo rad svih izvrsnih autorica i autora koji su nam se javili. Natječaj je, u osnovi, jedini način da barem neke od autora nagradimo za suradnju u časopisu. Ne mirimo se s činjenicom da se spisateljski i pjesnički rad uzimaju zdravo-za-gotovo, niti s idejom da bi autori trebali biti sretni da se njihov rad objavi bez naknade. Uvredljivo je kada uredništvo jednog časopisa koji npr. od Ministarstva kulture dobije stotine tisuća kuna potpore, putem strukovnog udruženja poziva autore da im šalju svoje radove i pri tome se ispričava što „do daljnjega nije u mogućnosti isplaćivati honorare“. ZiN Daily je prvu godinu radio s nula kuna proračuna. Ove godine ono potpora što ostvarimo otići će za nagrade, a ako nešto pretekne – za honorare suradnicima koji su voljni s čitateljima ZiN Dailyja podijeliti svoj rad. Neizmjerno smo zahvalni svim autorima koji su sudjelovali na natječaju – san nam je ostvariti uvjete za proširenje redakcije i angažman stalnih suradnika pa se nadamo da ćemo sa svima koji za to budu zainteresirani ostati u kontaktu. Ono što nas je iznenadilo vrlo je skroman broj pristiglih književnih kritika, koje smo odabrali kao zasebnu kategoriju ravnopravnu poeziji i kratkoj prozi. Kritike koje su ušle u finale odlične su, ali ostaje činjenica da ih je malo. Nismo sigurni što je tome razlog, no čini nam se da umijeće ili umjetnost kritičkog čitanja, razmišljanja i pisanja o pročitanome kopni brže nego druge književne forme. Književnost jednostavno nije brz medij. Koliko marljiv književni kritičar može pročitati knjiga i napisati kritika godišnje? Koliko uspjelih radova proizvede prevoditelj? Koliko ih uporan književni urednik može pripremiti za publiku? Koliko traje pisanje dobre zbirke pjesama ili priča? Ili romana? Nažalost sve više autora zakida same sebe na čitanju, čini im se da će stvarati brže i više, ako proces koji je u osnovi komunikacija – pisanje i čitanje – okljaštre. No time zakidaju i svoje čitatelje jer se doslovno isključuju iz dijaloga koji traje već stoljećima, stvaraju samodopadna djela koja imaju nedovoljno poveznica s iskustvima drugih, ali i nedovoljno poveznica s morem tekstova koje nas okružuje. Pretvaraju se u neplivače nasukane na minijaturnim pustim otocima.

Knjige koje pišete objavljujete u vlastitoj nakladi. Također, radili ste i na njihovom promoviranju, putovali ste po zemljama bivše Jugoslavije, gostovali u raznim gradovima i govorili o svom radu. Kakvi su vam dojmovi koje nosite sa tog poduhvata? Čini se da knjige teško putuju između nekad povezanih država i srodnih ili istoga jezika.

– Na vlastitoj smo koži osjetili koliko je teško ponovno otvoriti put koji je nekada bio prohodan, a danas ga je gotovo nemoguće razlikovati od prerija koje nas, nažalost, zbog nedostatka još uvijek nedovoljno intenzivne prijevodne razmjene, dijele od tako bliske, a opet tako daleke npr. mađarske ili talijanske književnosti. Politika, ona dnevna, samo nekima korisna; netrpeljivost, koju je lakše raspiriti nego bilo koju razinu komšijske suradnje; strah koji nam je član najuže obitelji, sve su to stvari izravno usmjerene protiv bilo kakve smislene suradnje. Pri tome je čak pitanje jȅzīkā ili jèzika sporedno. Osnovno je želimo li se sporazumjeti ili ne. Jer jezik, bilo koji, nije ideal za ostvarenje kojega se trebaju mobilizirati vojske, jezik je sredstvo, vještina, oruđe koje u svojoj najsvjetlijoj primjeni omogućava da ono što je najbolje u nama iziđe na vidjelo. Kako osigurati književnu razmjenu kada je, primjera radi, „Blagoslovljena“, koja je za hrvatske prilike krajnje jeftina knjiga, u Srbiji perverzno skupa? U Hrvatskoj su knjige skupe s razlogom, ali činjenica da većina sudionika knjižno-nakladničkog sektora pristaje na te cijene ne znači da svi od toga profitiraju. Štoviše, čini nam se da je većina nakladnika u Hrvatskoj u tako lošem položaju upravo zato što su pristajanjem na visoke cijene konačnog proizvoda izgubili veliku većinu svojih „mušterija“. Indikativno je da se suradnja u nekim drugim sferama puno lakše ostvaruje. Nije slučajno da postoje „regionalne lige“ u npr. vaterpolu ili košarci, ali da je umjetnička, pa tako i književna suradnja zapostavljena. Ono što nam je dalo „kuraja“ bilo je npr. iskustvo u Mostaru gdje nam je domaćin bio jedinstveni Mirko Božić, čiji su optimizam, volja i trud neusporedivo jači od svih prepreka s kojima se susreće u svom radu. Ili u Beogradu, gdje smo uletjeli u nama potpuno nepoznat teren Kluba Polet, a gdje nas je dočekao Siniša Stojanović čija smirenost i iskustvo doista jamče uspjeh svakog predstavljanja. Tepamo si da smo barem malo doprinijeli toj prijeko potrebnoj književnoj cirkulaciji, ali je istina da se mora raditi još puno više na tom planu. Kulturno raznolika, a umrežena književna scena, povezano knjižno-nakladničko, ali i gospodarsko tržište zemalja u okruženju, dakle nas, prvih susjeda koji se razumijemo bez prijevoda, to je zapravo nužnost, nasušna potreba svih nas na ovim prostorima. Bez obzira u koliko smo dobrim ili manje dobrim odnosima s Bosnom i Hercegovinom, Srbijom, Slovenijom, Crnom Gorom ili Makedonijom, nikada ni s jednom drugom europskom zemljom nećemo biti u boljim odnosima jer nikome drugome jednostavno nismo dovoljno relevantni. To ujedno znači da nas čeka još puno posla.

/ Izvor: Lupiga.com , Tatjana  Gromača /