26.juni 2018.

Piše: Sinan Gudžević

Moj amidža Hivzo je smatrao da Hruščov nije mogao stajati iza osude Eduarda Streljcova. Nije Hivzo bio nikakav poštovalac Hruščova, ne, on samo nije mogao smisliti Staljina, smatrao ga je zlikovcem kome po zlu nema ravna. Ali je Nikita Hruščov stajao iza sudske osude Streljcova!

Nema mi druge no da se danas, 26. juna 2018, preko novina (apsurdno je, čak i ako bi se izuzela posljednja rečenica teksta!) požalim što moj amidža Hivzo Gudžević ne može pročitati ovo što slijedi. On je umro, ni dva mjeseca nakon našeg razgovora o Streljcovu, opisanog u prošlom broju ovoga lista. A danas se navršilo šezdeset i tri godine od kad je Eduard Streljcov dao Švedskoj tri gola za SSSR, na Råsundastadionu u Stockholmu. Utakmica je bila prijateljska, a Sovjeti su pobijedili sa 6:0. Streljcov tada još nije imao ni 18 godina, rođen je 21. jula 1937. To je bila jedina utakmica koju je Streljcov igrao u Švedskoj. Tri godine kasnije, 26. maja 1958, dva dana prije no što će sovjetska zbornaja komanda krenuti za Švedsku, na svjetsko prvenstvo, strelac Streljcov uhapšen je, i Švedske nije više vidio. Pet godina manje tri mjeseca neće vidjeti ni svoju kuću u Avtozavodskoj ulici u Moskvi. S njime su uhapšeni i reprezentativni saigrači Mihail Ogonjkov i Boris Tatušin. Razlog za hapšenje je bila sumnja da su se igrači ponašali nedolično i nasilno prema djevojkama za vrijeme neke pijanke na dači u podmoskovskom zaseoku Pravda. Ogonjkov i Tatušin su, nakon tri dana pritvora, pušteni, a Streljcov je bio zadržan pa optužen za silovanje djevojke Marine Lebedeve i osuđen na dvanaest godina zatvora. Svoj trojici je oduzeto zvanje zaslužnih majstora sporta.

Streljcov je bio zatočen u više logora. Na slobodu je pušten 4. februara 1963. Dvije godine nakon izlaska s robije nije mogao igrati fudbal. Zaigrao ga je tek 1965, najprije za Torpedo, a krajem sljedeće i za reprezentaciju. Po svemu tome, jedinstven je slučaj u povijesti nogometne igre poslije Staljinove smrti.

Moj amidža Hivzo je smatrao da Hruščov nije mogao stajati iza osude Eduarda Streljcova. Nije Hivzo bio nikakav poštovalac Hruščova, ne, on samo nije mogao smisliti Staljina, smatrao ga je zlikovcem kome po zlu nema ravna. Imao je zato i velik razlog, jer mu je brat Rizo, u vrijeme zategnutih odnosa između Jugoslavije i SSSR-a, bio vojnik graničar u Banatu, u Jaši Tomiću, i jako se ondje napatio držeći tri godine stražu i bivajući stalno izložen strepnji da bi sovjetska vojska mogla udariti na Jugoslaviju. Ali je Nikita Hruščov stajao iza sudske osude Streljcova! Po svemu što se iz dobro dokumentiranih knjiga dade zaključiti, jeste da je Streljcov nedužan robijao, ali je za njegovo robijanje presudna bila riječ Nikite Hruščova. Veliko je pitanje, je li Hruščov u toj riječi bio ‘zaveden’ ili ‘krivo obaviješten’, ali teška presuda da najveći talenat sovjetskog fudbala, a po mišljenju mnogih i najveći igrač, bude ‘na dugo posađen’, ide na dušu prvog sekretara Partije.

Kako se desilo da se hapšenjem jednog igrača nogometa bavi Hruščov? Istraživači su našli da se ključni događaj za to zbio u Moskvi, poslije Olimpijskih igara u Melburnu. Tamo je sovjetska reprezentacija osvojila zlatnu medalju. U znak priznanja za veliki uspjeh, igračima i rukovodstvu priređen je raskošan prijem u Kremlju. Đakonije, kavijar, potoci šampanjca, podnapili se i domaćini i gosti. U takvom raspoloženju je prva sekretarica Moskovskog oblasnog komiteta Partije Jekaterina Furceva učinila Streljcovu i jednu kraljevsku ponudu: da mu dade za ženu svoju šesnaestogodišnju kćer Svetlanu, rekavši da ova nad krevetom u svojoj sobi drži veliku sliku centarfora Streljcova, u boji, izrezanu iz posebnog broja lista Ogonjok. Eduard Streljcov, tada već jedna od tri glavne obožavše ikone sovjetske omladine (uz slikara Ilju Glazunova i pjesnika Jevgenija Jevtušenka) ne razmišljajući o posljedicama, pred igračima i drugim gostima, u odgovor Furcevoj rekao je: ‘Ja svoju Alku ne bih mijenjao ni za jednu drugu!’ Alka je bila Alla, žena s kojom će kasnije dobiti sina Igora. Takav odgovor će Streljcova koštati mnogo, jer se znalo da je Furceva, uza sve nesporne političke sposobnosti, bila i veliko zlopamtilo.

O njenom liku i djelu napisano je mnogo, snimljeno je i filmova i filmskih serija. Porijeklom iz malog mjesta u Tverskoj guberniji, u partijskom i državnom rukovodstvu dosegla je najviše rukovodeće funkcije. Sebi je život oduzela u kadi svoga kupatila, na svoj 64. rođendan. Prije toga je stigla da se ponekom osveti. Među žrtvama njenog osvetoljublja bio je i Eduard Streljcov. Ovaj je, godinu dana nakon što je ‘odbio da mu bude punica’, uhvaćen koji put pripit, jednom je pijan upao u neki stan. To je bilo dovoljno listu Izvjestija da ga uzme na zub, a stvar se proširila i na Njemačku, o njegovim nepodopštinama pisao je i Der Spiegel. O Streljcovu se širio glas kao o nemogućem mladiću, kome je slava udarila u glavu. Presudan je bio otrovni feljton poznatoga autora Semjona Davidoviča Narinjanija ‘Zvjezdana bolest’ u listu Pravda. Sam Streljcov je pao kao žrtva svoga ‘nekomsomolskog’ ponašanja. Na svu javnu i zakulisnu hajku na njega došla je i pijana noć u kojoj se desilo navodno silovanje. Djevojka Lebedeva je, tri dana nakon što je prijavila Streljcova, povukla prijavu i napisala da oprašta igraču. Ali je bilo kasno, jer je, po svemu sudeći, ministrica Furceva slučaj prijavila Nikiti Sergejeviču Hruščovu. Ovaj je na prijavu rekao: ‘Podlaca strogo kazniti, posaditi ga na dugo!’

I ‘sađen’ je Eduard Edik Streljcov, na dugo. Sadili su ga sad u jednom sad u drugom logoru. Posljednja utakmica koju je igrao prije robijanja bila je na ledini dače u kojoj će se desiti košmarna noć. Igrao je Spartak iz Moskve protiv Torpeda, to jest Tatušin i Ogonjkov protiv Streljcova. Za ekipu ovoga potonjega igrale su i dvije djevojke, on je bio golman. Izgubio je Torpedo s 0:1. Kasnije, iz jednoga od logora Streljcov će pisati svojoj majci Sofiji Frolovnojda mu nabavi fudbalsku loptu i pošalje mu je, jer drugovi bi se loptali.

Što je ponovo mogao igrati veliki fudbal, za to je Streljcov mogao zahvaliti Leonidu Brežnjevu. A isto toliko i sekretaru partkoma Arkadiju Voljskom, koji je, u pratnji dviju žena (jedna heroj socijalističkog rada, a druga deputat Vrhovnog sovjeta), krajem 1964, poslije smjene Hruščova, bio na prijemu kod Brežnjeva. Na samom kraju sastanka, zadovoljni Brežnjev je upitao troje gostiju bi li još nešto mogao učiniti za njih. Na to je Voljski ‘u rukavicama’ spomenuo pitanje Streljcova koji je izišao iz logora, a zabranjeno mu je da igra. Ovako je odgovorio Brežnjev: ‘Slušaj, Arkadij, ja to ne razumijem: kad iz zatvora iziđe bravar, on može raditi kao bravar, a kad nogometaš iziđe, on ne može igrati nogomet. Je li to po zakonu? Je li to pravedno?’

Time je problem bio riješen. Edik Streljcov je ponovo zaigrao. Na robiji je oćelavio, izišao je upalih očiju, pogrbljen, i sa nesportskim trbuhom. Ali je, na nevjericu svih, u njegovim nogama i glavi fudbalsko umijeće ostalo netaknuto. Nekadašnji klupski drugovi i danas govore o njegovim nezaboravnim potezima petom, o jedinstvenoj njegovoj igri, kojom je iste godine s Torpedom osvojio prvenstvo SSSR-a i koja ga je opet vratila u reprezentaciju.

Teška sudbina, montirana optužba za silovanje, logorsko robijanje učinili su da Streljcov ne igra ni na jednom od tri svjetska prvenstva, ni u Švedskoj, ni u Čileu, ni u Engleskoj. Sa Streljcovim bi rezultati velike ekipe po imenu zbornaja komanda SSSR-a bili još bolji. O Streljcovu je njegov klupski drug Valentin Ivanov rekao da je bio najjači od svih na igralištu, a najslabiji izvan njega. To je onaj ljepotan Ivanov, kojega je Sophia Loren željela da upozna.

Streljcov je, kažu, jednom izjavio kako je trebalo da ostane u Švedskoj, nakon utakmice 1955, u kojoj je dao tri gola. Da je ostao, pa da je poživio, danas bi imao 81 godinu, i možda bi ga bila upoznala i Enisa, kćer moga amidže Hivza, koja živi u Švedskoj.

Evo još i ovo. Prije no ću poslati ovaj tekst uredništvu, javlja mi moj brat Hazbo da je, danas 26. juna, u Sjenici ukopana Zarifa Gudžević, rođena Džanković, udovica moga amidže Hivza Gudževića.