MULTIKULTURALNOST Švicarci predvode multietnički trend na Svjetskom prvenstvu, Rusi zaostaju

Švicarci predvode multietnički trend na Svjetskom prvenstvu, Rusi zaostaju

Foto: EPA-EFE
Poznati među svojim navijačima u Švicarskoj kao “Nati”, 14 od 23 člana švicarskog tima su rođeni van Švicarske ili su “secondos” – riječ koju Švicarci koristi kada govore o potomcima imigranata, piše Radio Slobodna Evropa.

Švicarska nije jedini tim koji je došao na Svjetsko prvenstvo u Rusiji sa velikim brojem igrača iz migrantskih ili etničkih manjinskih zajednica u zemlji.

Više od tri četvrtine francuskog tima (18 igrača) su iz raznih zajednica imigranata u zemlji, dok Belgijanci imaju 11 takvih igrača, Engleska 10 i Njemačka šest.

Nepoželjni stranci

Ali, uprkos tome što ima milione imigranata – uglavnom iz zemalja Centralne Azije, Uzbekistana, Tadžikistana i Kirgistana, ali i veliki broj iz Ukrajine i Moldavije – tim koji predstavlja domaćina Svjetskog kupa Rusiju u velikoj mjeri je sastavljen od etničkih Rusa i nekoliko pripadnika drugih nacionalnosti, poput onih iz Osetije, koji pripadaju većim etničkim grupama u zemlji.

Osim naturalizovanog Brazilca Marija Fernandesa i nekoliko igrača čiji su roditelji došli iz Ukrajine i Belorusije kada su bile dio Sovjetskog saveza, ruski tim je lišen ne-ruskih igrača.

“Rusija, naravno, nije baš raj za imigrante izvan bivšeg Sovjetskog Saveza i ima mnoge propise koji integrišu njih (migrante iz bivših sovjetskih republika) u društvo,” kaže za RFE Slava Malamud, američki kolumnista za moskovski Sovjetski sport.

“Dakle, nije iznenađenje što je ruska reprezentacija mnogo manje raznolika od većine evropskih zemalja.”

Malamud je napomenuo da je Peter Odemvingie, sin nigerijskih imigranata koji je rođen i odrastao u Rusiji, odbio da igra za Rusiju prije nekoliko godina, a zatim je odlučio da igra za Nigeriju.

Milioni imigranata koji žive u Rusiji imaju socijalne i ekonomske prepreke koje ih često sprečavaju da budu sportisti, rekao je on. Mnogi rade na poslovima sa nižim platama i ne smatraju se ravnopravnim članovima društva.

“Oni žive na marginama, nisu uistinu prihvaćeni i u najboljem slučaju ih tolerišu,” rekao je Malamud. “Njihova socijalno-ekonomska situacija nije pogodna za to da njihova djeca učestvuju u kolektivnom sportu, a većina njih ne bi mogla dobiti rusko državljanstvo”.

On navodi i da rasizam također doprinosi odsustvu manjina u ruskom timu.

“Mnogi Rusi na raznolikost evropskih timova kao što su Francuska, Njemačka, Engleska i Švicarska gledaju kao na znak slabosti odgovarajućih nacija i eroziju tradicionalnih kultura,” rekao je Malamud.

Kaže da postoji zajednička percepcija u Rusiji koja glasi: “Evropa umire pod invazijom varvara.”

“To je u osnovi dio zvanične ideologije zemlje,” rekao je on.

Na primer, Zenit iz Sankt Peterburga, jedan od najvećih klubova u zemlji do nedavno, imao je nezvaničnu politiku da “ne potpiše ugovore sa afroamerikancima jer se njihova navijačka baza protivila,” rekao je on.

“Neko vrijeme, na stadionu Zenit je bio veliki plakat na kome je pisalo, “Crna nije jedna od naših boja”, dodao je.

Najveći klub Zenitovih navijača je 2012. godine zahtijevao da tim bude sastavljen samo od bijelaca i da svi budu heteroseksualci, jer su tvrdili da se ” tamnoputi igrači na silu guraju u Zenit, što dovodi do negativne reakcije”.

Evropska fudbalska federacija, UEFA, u junu je objavila kazne protiv Zenita za navijače koji su u martu tokom utakmice Lige šampiona protiv njemačkog kluba Leipzig pjevali rasističke pjesme, navodno pjevajući pjesmu “Kill the Blacks”.

Ali Rusija nije jedini tim na Svjetskom prvenstvu u kome nema etničke raznolikosti: Južna Koreja, Japan i Island su među nacionalnim timovima koji su bez ikakvih manjinskih članova reprezentacije.

Isto tako, nacionalni timovi bivših jugoslovenskih republika – Srbije i Hrvatske na ovom Svjetskom prvenstvu – praktično su u potpunosti sastavljeni od Srba i Hrvata.

Švicarska detektori

Za to vrijeme, dva najbolja igrača iz Švicarske su iz bivše Jugoslavije: Džerdan Šaćiri, rođen na Kosovu, i Granit Džaka, čiji su roditelji etnički Albanci – i svaki od njih je postigao gol za pobjedu nad Srbijom od 2:1 22. juna.

Obojica su takođe proslavili svoje golove tako što su rukama napravili “dvoglavog orla”, način odavanja počasti dvoglavom orlu na albanskoj zastavi.

Iako gotovo 25 posto ljudi koji žive u Švicarskoj imaju rođake u inostranstvu, nisu svi Švicarci oduševljeni svojim multikulturalnim timom, za koji neki tvrdolinijaši smatraju da nije dovoljno švicarski.

Roger Koepel, član desničarske Švicarske narodne stranke (SVP), nazvao je Nati “iskusnom družinom stranih plaćenika sa balkanskim akcentima”.

I on je označio šest švicarskih nacionalnih igrača afričkog porekla kao “ensuisses”, derogujući izraz koji dovodi u pitanje njihove veze sa Švicarskom.

SVP ima najviše mandata u parlamentu te zemlje.

Još jedan član Kopelove stranke bio je uznemiren zbog Šaćirijevih I Džakinih ruku .

“Ova dva gola postignuta su za Kosovo, a ne za Švicarsku,” napisala je na Twitteru Natalie Rickli, članica SVP-a iz Nacionalnog savjeta Švicarske.

Međutim, švicarski ministar inostranih poslova Ignazio Cassis, koji je nedavno morao da se odrekne italijanskog državljanstva, branio je igrače, rekavši da je normalno imati “patriotske emocije prema naciji koju je izabrao, a da ne zaboravi svoju domovinu”.

Društvena debata

U čudnom obrtu situacije, 17 igrača iz Maroka od 23 na Svjetskom prvenstvu i 11 iz Tunisa rođeno je u Evropi – uglavnom u Francuskoj i Holandiji. Oni su odbili da igraju za zemlje u kojima žive i opredijelili se za zemlje svojih roditelja ili baka i djedova.

“Mnogi igrači odluče da igraju za Maroko umjesto za Holandiju,” rekao je Frank van Eekeren, docent i istraživač za sport i društvo na Univerzitetu u Utrechtu u Holandiji.

“Postoji promjena koja se dešava – ali nisam siguran da li je to promjena u čitavom društvu ili samo u ovoj grupi koja osjeća drugačiju vrstu veze sa našom zemljom”, rekao je. “To bi mogao biti znak igrača koji se ne osjećaju kao kod kuće u zemlji u kojoj su rođeni.”

Holanđani su, kako je rekao, pitali: “Kakvo smo mi društvo zaista? Da li radimo nešto pogrešno? Ljudi se ne osjećaju kao kod kuće, šta se promijenilo za ovih nekoliko godina?”

Malamud je tvrdio da su etničku raznolikost primarno koristile bogatije nacije: Francuska, Njemačka, Belgija i Holandija.

“I dok se čudim Švicarskoj, ne mogu da ne pomislim kakav bi nevjerovatan tim imala Albanija kada njeni najbolji igrači ne bi igrali negdje drugo”, rekao je on.

Može se razmišljati i o tome da li bi Brazil i Argentina ikada imali ogroman uspjeh u fudbalu bez svojih društava punih različitosti, rekao je Malamud. To je nešto od čega Sjedinjene Američke Države, koje nisu uspele da se kvalifikuju za ovogodišnje prvenstvo, mogu nekada imati koristi.

“Glavni razlog za povjerenje u budućnost američkog fudbala je etnički i kulturni sastav zemlje,” rekao je Malamud, koji je i sam naturalizovani američki državljanin.