Vino i samar

Piše: Sinan Gudžević

Da je živ Iso Gudžević, hodža koji je držao kafanu, pa da čuje kako je riječ samar stvorila riječ somelije, rekao bi što bi često znao reći: ‘Ama, blagoš mene, ako ne zna nauka, neka zna priča’

Moj rođak Iso Gudžević, koji je, u jednoj dokumentarnoj emisiji beogradske televizije, rekao da je u životu bio sve osim ‘vodeničar, kovač i pilot’, bio je dvadesetak godina i hodža. Takvi hodže bi se u narodu zvali ‘samoukima’, jer nisu bili školovani u medresama. Hodže s medresama u pravilu bi uzimala velika sela, a mala i zabačena bi zapadale hodže ‘za nevolju’. Njihova djelatnost se uglavnom sastojala u obavljanju molitvi uz ramazan i prilikom vremenskih nepogoda ili kakvih pošasti. Oni koji su klanjali pod Isovim vođenjem te slušali njegove vjerske savjete i opomene hvale ga i dandanas, bez izuzetka, i bez obzira na njegov životni izbor poslije hodžaluka.

A njegov je izbor bio rijedak i jedinstven među hodžama. Iso je, u podgolijskom selu Muhovu, prvom selu nizbrdno od njegova rodnog Graba, u zaseoku Luke otvorio kafanu! To selo nije nikada imalo kafane, ni ono ni bilo koje od susjednih. Isova kafana je bila priprosta seoska krčma u prizemlju Isove kuće. U njoj je bilo rakije, piva, bilo je i vina, a za meze je hodža gostima iznosio goveđe pršute i sira. U njoj su gosti bili uglavnom mještani sela, ujesen i zimi lovci, poneki iz daljine, a subotom i nedjeljom bi znao svratiti i koji namjernik iz Pazara i Sjenice. Jedne zime se tu dvaput zapila i ekipa beogradske televizije. Kafana nije imala nikakvo ime, nije bila ni prijavljena u kafane, a ispred ulaza je imala šta nijedna druga nije imala – nadgrobni spomenik sa slikom koji je vlasnik sebi postavio za života. Vjernici muslimani bili su preneraženi što nekad uzoran hodža drži krčmu i toči gostima da piju pića koja vjera zabranjuje. Sam Iso se nije mnogo davao u objašnjenja što je od hodže postao krčmar. Najviše što bi kazao bilo je: ‘Neka narod opanjkava, veliki Allah zna da sam ja dobar i pobožan. Ako neđe zgriješim, Allah je milostiv!’ Ono l u Allah Iso bi izgovarao više ojačano nego udvostručeno.

Jednom sam ga pitao kako se on, hodža, osjeća kao vlasnik kafane. ‘Ama, blagoš mene, osećam se ka Sejdo Samar’, rekao mi je. ‘Nijesi čuo za Sejda Samara? To ti je jedan Pešterac, koji je bio hodža, samouk ka i ja, bez medrese, ponešto crkavice bi zaradio uz ramazan, a sve u svemu bio siromah. Pa riješio da se od siromaštva makne. I otišo Sejdo s Pešteri u Tursku, u Stambol se odselio Sejdo. Tamo se mučenik mučio, mučio se više tamo no što se mučio ovamo, pa ga bogme zapalo da ljeba za večeru zarađuje hrbatom i nogama više no rukama, postao Sejdo hamal stambolski. Nema da po Pešteri kosi, ali ima da po Stambolu nosi. I nabavio Sejdo hodža samar, da lakše nosi. Viđali su ga naši odavle kako mu mušterije trpaju na samar i torbake pune hurmi i džakove pune brašna. Pa su ga ti naši koji su ga pod samarom gledali prozvali tamo kako ga nikad nijesu zvali ovamo: Sejdo Samar. Eto, a ja iako nijesam bio hamal od zanata, hamalio sam i kao zidar: preko ovoga moga hrbata prošlo je tereta više no preko mnogog hamala, jedna velika planina kamena je prošla dok se nije smirila u kućne zidove. Eto, nikad samar nijesam na sebe svezo, ama se opet osećam ka Sejdo, a pravo da ti reknem počesto se više osećam ka samar no ka Sejdo! A i ka onaj magarac Nastradin-hodžin se osetim, tako mi ove kahve što je pijem, osetim se kad piva poredam na ovaj poslužavnik i ponesem ga gostima posijedalim za ova dva hastala, i više no polovina mene je baš ko to magare Nastradin-hodžino. Jeste, ja gostima točim i one rakije, otvaram ona piva, narežem sira i pršute, a kad uzmem da to ponesem, ja sve to ka da ne nosim ispred sebe no sve ka da tovarim na sebe. Ponekad mi i u san dođe kako imam samar, pa se probudim i kad vidim da ga nemam, začudim se! Allaha se bojim, ne kockam se, ne psujem, a samar nosim i kad ga malo koja dihanija nosi – i po noći!’

Samara Isa-hodžina sjetim se kad god čujem riječ somelije, to jest sommelier. A to je, zna se, čovjek koji kuša i ocjenjuje vina i druga pića. Iso je bio bez ikakva akademskog obrazovanja, nije ni dana išao u školu, a mislio je svojom glavom, slobodno, bez oslanjanja na autoritete. No, podudaranja su čudo u svijetu, pa se, igrom koju riječi igraju sa rodom ljudskim, samar, koji je Iso osjećao da mu stoji posred hrbata dok nosi piće gostima svoje krčme, nalazi u početku rodoslova riječi sommelier. Iso-hodža to svakako nije znao, dok je on hodio zemljom nisam znao ni ja, pa bih štošta danas dao, da mu živome mogu javiti o tome kako je i samo vino bogme za samar svezano. Da mu javim kako je sommelier nekada označavao čovjeka koji brine o tovarnim životinjama, to jest o onima koje nose samar. Nama je riječ sommelier došla iz francuskoga, a u francuski je stigla iz provansalskog, gdje glasi saumalier. U provansalski je došla iz srednjevjekovnog latinskog, gdje je imala oblik sagma, kao i u grčkom, odakle je i pošla i gdje je značila ‘samar’, da bi u latinskom dobila proširenje i na ‘teret’. Od značenja ‘konjušar’, ‘magaraš’, ‘mazgar’, to jest ‘samaraš’, vremenom je riječ dobila značenje onoga što mazge, magarci i konji nose, dakle ‘tovar’, ‘teret’. Dalmacija, gdje se magarac zove tovar, ili Mađarska, gdje se zove szamár, jasni su primjeri toga razvoja. Još prije osam stotina godina zabilježena je u srednjevisokom njemačkom riječ soum za tovarnu životinju i soumære za onoga koji se oko te životinje bavi. I danas u talijanskom za magarca ima riječ somaro, a njome se označava i lijen čovjek i đak kome škola ide s mukom.

Kako je sommelier od čuvara tovarne marve ušao u konobe i kantine, o tome ima raznih mišljenja i tumačenja, i pričanja. Jedno od raširenih kazuje da je riječ u srednjem vijeku označavala mladića koji se brinuo o tovarnim životinjama. Kasnije je tako nazvan i čovjek koji je bio zadužen za prtljagu i opremu koja biva dopremana tamo gdje se zapute kralj i pripadnici njegova dvora. Još kasnije će se tom riječju nazivati čovjek sa dvora zadužen da nadgleda pranje rublja, nabavku i stanje posuđa, snabdijevanje namirnicama i popunjenost podruma. Današnje značenje riječ počinje dobivati na dvoru kralja Filipa PetogaSommelier istiskuje dotadašnji naziv échanson, peharnik, i označava oficira zaduženog za pića na kraljevskom dvoru. Taj somelije je morao biti čovjek od najvišeg kraljeva povjerenja, jer opasnost da kralj bude otrovan vinom nije nikad bila zanemarljiva. Otada naovamo somelije, osamostaljen od konjušarskog posla i podrumarske oposlenosti, ima posao da prislonivši usnu na rub čaše s vinom vino povuče u usta i da ga ocijeni.

Je li ovo sve išlo ovako, ne znamo podrobno, ali je nekako tako išlo. Da je živ Iso Gudžević, hodža koji je držao kafanu, pa da čuje kako je riječ samarstvorila riječ somelije, rekao bi što bi često znao reći: ‘Ama, blagoš mene, ako ne zna nauka, neka zna priča. Ama priča je često jača od nauke, ka što je često običaj jači od državnoga zakona. Ama, blagoš mene, nauka bi mogla da spasi svijet, ali neće, a priča hoće. Priča je i mene spasila, hiljadu puta me spasila. Eto, znaš onu kad je Nastradin-hodža kazao caru da je spanać najbolja hrana. I car onda jeo spanaća mesec dana, pa mu se spanać smučio, pa pozvao car Nastradina i u brk mu skresao sve šta o spanaću misli. A Nastradin ovako odgovorio caru: ‘Ama svaka ti je na mestu, veliki i svijetli care: spanać je najgora hrana na svijetu!’ Tu car pogledao Nastradina u čudu, pa ga upitao, dobro, bre, mula Nastradine, kako sad zboriš da je spanać najgora hrana, a prije jedva mesec dana zborio si da je najbolja?! ‘O veliki i svijetli care, sad ću da ti reknem kako: ja sam podanik tvoj, a nikako nijesam podanik spanaćov!’ Eto, kad me ufati tuga, ja se setim toga spanaća. Ili se setim kako Nastradin magarca jaše naopako, seo magarcu na samar s licem prema repu. I čujem kako zbori ljudima da on ne jaše naopako, no se magarac naopako okrenuo! I eto, blagoš mene, ogrije me opet sunce, i oblak mi se makne, ama skoro svaki!’