Priča o Ocu i Sinu i ‘trećem bratu’

Piše: Midhat Dedić
Idriz Jakupović, prijedorski humanist i intelektualac, ubijen je u logoru Omarska, a njegov sin Ajdin zakleo se da će ispuniti očevu želju o fondaciji za pomoć u školovanju studenata i učenika.

Godina je 1992. najgora i najzloćudnija u dugoj povijesti Prijedora. Ljeto raskošnog fašizma. Pošemerenog, bestijalnog vremena. Šestog jula po Idriza Jakupovića, tada već smijenjenog direktora Centra za socijalni rad, diplomiranog defektologa i općinskog odbornika u njegovu porodičnu kuću u Ilindenskoj ulici u Gašića naselju dolaze dva “mupovca” u crvenom mercedesu, jedan je policajac Strika, i vode ga “na saslušanje”.To je drugo ime za konclogor Omarsku.

Idriz je zbunjen, razmišlja “zašto mene” i polako se sprema. Braon hlače, košulja, prsluk plave boje, smeđi sako, cipele u istom tonu.

Tišina se može rezati nožem.

Šokiranoj supruzi Senki koja sa djecom, 19-godišnjim Ajdinom i 12-godišnjom Aidom, ne vjeruje šta se dešava, tiho, u prolazu, dok ga zauvijek odvode, kaže: “Zovi Marka”.

Nije to bilo koji prijedorski Marko. To je Pavić Marko. Predratni predsjednik opštine, velika gradska čivija, tada šef prijedorske pošte. Uz to najbolji prijatelj Idrizov. Šta prijatelj? Brat. Idriz je imao dva brata koja mu je rodila majka Hasnija. Marko je bio treći, tako je govorio i vjerovao i do tog 6. jula, i još šest dana mučenja u opskurnom kazamatu, vjerovatno je mislio i nadao se.

Samo je ‘nestao’

Senka je odmah nazvala Marka. Nije se javljao. Ni Markova supruga Olga, ni sekretarica u pošti nisu znali gdje je. Samo su rekli: “Nije tu”. Marko Pavić je “nestao”.

Idriza Jakupovića izveli su sedmog dana iz Omarske premlaćenog, izmučenog, slomljene ruke. Trinaest godina vodio se kao nestalo civilno lice, među hiljadama drugih Bošnjaka. Pronađen je u najvećoj prijedorskoj masovnoj grobnici nakon Tomašice, Starim Kevljanima, septembra 2005. godine među 465 skeleta. Dostojanstveno je ukopan nakon kolektivne šehidske dženaze na mezarju Skela u Prijedoru, 27. jula 2007. godine.

Porodični korijeni

Idriz Jakupović bio je čovjek, humanista, intelektualac. Seoski učitelj u Miskoj Glavi, mukotrpno se školovao i završio Defektološki fakultet u Zagrebu 1975. godine. Bio je direktor Osnovne i Srednje škole za posebne potrebe “Radmilo Stefanović”, a od 1983. godine direktor Centra za socijalni rad Prijedor.

Životnu želju da osnuje fondaciju za pomoć studentima i učenicima ispunio je njegov sin. Idrizov otac Fehim bio je učesnik NOB-a od 1942. godine, djed po ocu Safet Jakupović bio je zarobljenik nacističkog logora u Nirnbergu od 1942. do 1945. godine. Idrizov amidža Asim poginuo je kao pripadnik partizanskih jedinica prilikom oslobađanja Karlovca i Duge Rese 1945. godine.

Ali “brat” Marko Pavić koji je tih sudbonosnih dana za Jakupoviće “nestao”, pojavio se.

“Juna 1993. u našu kuću stavljen je eksploziv u noćnim satima. Napustili smo Prijedor. Nakon izlaska uspjela sam na telefon dobiti Marka i molila ga da mi kaže šta je sa Idrizom. Rekao mi je da nema pojma i da je cijelo vrijeme bio na ratištu u Brčkom”, priča Senka Jakupović.

U biografiji nema rata, logora, ni fronta

Dvadeset šest godina nakon “nestanka” Idriza Jakupovića, njegov “nestali treći brat” Marko Pavić je lider Demokratskog narodnog saveza (DNS) koji sa Miloradom Dodikom pregovara o novoj koaliciji. Uz Dodika, najveća je politička čivija u ovom dijelu BiH. U njegovoj službenoj biografiji brižljivo retuširanoj, nema rata, ni prijedorskih logora. Ni brčanskog fronta.

Dvadeset šest godina kasnije sanski stomatolog Ajdin Jakupović, sin rahmetli Idriza, toga jutra, recimo da je to 29. septembar 2018. godine, a jeste, ostavio je u stanju mirovanja plombe, dijamantna svrdla, bruseve, setove instrumenata, laboratorijsku dijagnostiku u svojoj ordinaciji i za nekoliko sati brze vožnje stigao na Drinu.

U Srebrenici je igračima FK “Guber” poklonio 22 sportske torbe, novčanu donaciju uručio je Udruženju za hendikepiranu djecu “Leptir”, a dvjema porodicama u bratunačkim selima Glogovo i Podčauš odnio pakete hrane. Nakon 700 prijeđenih kilometara kasno u noć skromni dobročinitelj zagrlio je suprugu i sina u porodičnoj kući u Lolinom sokaku. Ajdin svoje “rutinske” humane ture obavlja “u pet minuta”. Tek da na brzinu sazna kako je igračima “Gubera” neki Italijan platio dugovanja nogometnom savezu da bi mogli igrati, a njegove sportske torbe su tek druga hedija uopće koja im je došla od nekoga sa strane.

Idriz Jakupović

Od zubara koji “nema prečeg posla” nego “šparta” po državi svako malo. Da obraduje siromaške iz Kupresa, odbojkašice Ključa, travničku školu nogometa “Bubamaru”, nogometaše bužimskog “Viteza”.

Jednom će to biti donacija djeci oboljeloj od karcinoma u sarajevskoj “Roditeljskoj kući”, sportska oprema za djecu u kladuškoj školi u Šumatcu, pokloni prijedorskim Romima za Đurđevdan. Na desetine stipendija za školovanje učenicima i studentima.

Ili hair česme u Ćeli i Donjoj Puharskoj, nadgrobni spomenik borcu Armije RBiH Branku Lasiću iz Orahove kod Bosanske Gradiške, sanskoj djeci oboljeloj od celijakije…

Više od 250 humanih akcija

Ajdin opisanog dana s početka naše priče bježi i od šutljive dječice na travi ispred sklepane bijedne kućice u bratunačkom selu Glogovo, siročića bez oca, majka je otišla da zaradi nadnicu, čim im uruči pakete hrane. Da ga ne iznenade i “ne ubiju” sopstvene suze.

I tako četiri godine. Više od 250 humanih akcija, desetine hilljada pređenih kilometara, susreta sa ljudima svih uzrasta, konfesija, nacija, kojima je odlučio pomoći. Iz svojih ličnih sredstava. Ordinacija, Bogu hvala, radi dobro i on misli, čvrsto je na tome, kako “nafaku treba dijeliti sa onima kojima je potrebna”.

Ajdin Jakupović je osnivač i direktor Fondacije “Idriz Jakupović” koja je za četiri godine napravila pravo malo humanitarno čudo. A njen tvorac i finansijer, sin ubijenog prijedorskog intelektualca Idriza Jakupovića, obični smrtnik, skromni je čovjek velikog srca koji uživa u svojoj anonimnosti i vrlo rijetko staje “pred kamere”.

Svečana akademija

Na izvanredno organiziranoj svečanoj akademiji Fondacije „Idriz Jakupović“ održanoj 30. juna ove godine u prijedorskom Narodnom pozorištu prisustvovalo je 300 zvanica iz 15 svjetskih država. Među uglednim ljudima bio je austrijski ambasador u BiH Martin Pammer, predstavnik američke ambasade Charles Blake, prijedorski gradonačelnik Milenko Đaković, načelnik Sanskog Mosta Faris Hasanbegović, brojni naučni, sportski, kulturni i javni radnici.

Tom prilikom predstavljena je Monografija Fondacije 2014-2018. i podijeljene počasne nagrade Fondacije u 10 nagrađivanih kategorija – humanitarni rad, naučni rad, obrazovni rad, književni rad, učeničko zalaganje, studentsko zalaganje, kultura i umjetnost, sport, izgradnja mira i multietnički dijalog, izgradnja socijalne pravde i socijalne uključenosti.

Laureati su bili istaknute domaće i međunarodne ličnosti iz sedam zemalja – Austrije, Turske, Srbije, Hrvatske, Makedonije, Danske i Bosne i Hercegovine.

“Moj rahmetli suprug je kao direktor Centra za socijalni rad i lično pomagao ugroženim ljudima. Cijelog života je maštao da se tome više posveti. Moj sin je naslijedio tu očevu karakternu crtu, znao je za Idrizove želje. Posebno je želio da pomaže u školovanju djece, mladih ljudi, jer se on sam školovao, studirao u teškim materijalnim uslovima i zna dobro kako je to. Moja djeca nisu imala pravo na stipendiju ili penziju jer njihov otac nije bio pronađen niti proglašen mrtvim. Osnivanje Fondacije bila je velika želja mog sina, a mi smo mu uvijek podrška u jednoj tako velikoj stvari. Sretan je kad pomaže drugima i ponosan jer ispunjava iskrene želje svog rahmetli oca”, priča majka Senka, prosvjetni radnik u penziji.

‘Znam šta im znači svaka marka’

“Otac je govorio kako trebamo u okviru naše velike porodice Jakupovića iz prijedorskog sela Ćele da se ispomažemo, da imućniji članovi odvajaju za školovanje djece. Nikada to nisam zaboravio, a očev tragični kraj sa neostvarenim željama i moje školovanje tokom koga je bilo i gladnih dana i noći, samo me je još više učvrstilo u namjeri da osvjetlam obraz ocu, i da prolazeći kroz sve udare i bure koje nosi život, ne odustanem, a da pri tome na sve ljude u BiH gledam jednako – i na Srbe, Hrvate, Bošnjake, Rome. Ljude dijelim samo na dobre i loše, vrijedne i manje vrijedne”, kaže skromni doktor dentalne medicine Ajdin Jakupović.

Preobičan u svojoj ljudskoj veličini naprosto ne vidi da je postao planina dobrote. Ne želi, možda. Pjesnici kažu kako visoke jele rastu samo u predjelima oluja. Iz oluje svoga života i odrastanja bez oca Ajdin Jakupović je otkrio svijetu svoju čestitost i ljubav prema svijetu, baš kao što je rat “bio dobar” jer su tada padale maske sa lica i otkrivalo se ko je kome brat.

“Počeli smo sa jednogodišnjim stipendijama učenicima i studentima Prijedora i Sanskog Mosta u školskoj 2014/15, prve godine 20, naredne 22, pa opet 20, potom jednokratnim pomoćima studentima… Znam šta im znači svaka marka. Konkurse za stipendije objavljivali smo prvo na banderama, a sad ih objavljujemo, recimo, i u prijedorskom Kozarskom vijesniku. Do sada smo podijelili stipendija u visini od 100.000 konvertibilnih maraka. E, onda se, hvala Bogu, radim šest dana u ordinaciji od jutra do mraka i posla ima, krenulo sa sportskim klubovima, socijalno ugroženim građanima, ustanovama od javnog značaja, donacijama za izdavanje knjiga. Da ne pominjem kako svake godine bez izuzetka na području Prijedora i Sanskog Mosta za uskrse, vaskrse, bajrame, đurđevdane i nove godine podijelimo građanima svih konfesija oko 700 paketa hrane. Trenutno naše donacije idu u 28 općina BiH i taj krug se širi”, priča ovaj dobrotvor.

Glavaš: Malo je takvih ljudi

Vlatko Glavaš, bh. nogometna legenda, upoznao je Ajdina Jakupovića slučajno, a sada su prijatelji za cijeli život.

“Malo je takvih ljudi i meni je čast i privilegija što mi je prijatelj. Fondacija koju vodi ruši barijere u BiH, to sam rekao prije 4-5 dana kada smo zajedno rukometašicama ‘Sloge’ iz Gornjeg Vakufa/Uskoplja podijelili sportske torbe, a prije toga isto to učinili kod nogometaša ‘Travnika’. Ajdin se naprosto zastidio, ne voli publicitet te vrste, ali je veliki čovjek i voli svoju domovinu Bosnu iznad svega i uzduž i poprijeko i njene ljude bez obzira ko su i kako se zovu”, opisuje Jakupovića Glavaš.

Fondacija “Idriz Jakupović” sveukupni je pobjednik, da se sportskim žargonom izjasnimo, u filantropiji i plemenitim ljudskim stvarima. Svakog dana u svakom pogledu, ona i njen tvorac čine da ovaj bosanski prostor i svijet, barem u očima malih ljudi postane bolji, a pritome izbjegavaju zamku da multipliciraju sračunate “greške” i licemjerje političara koji u ovdašnjim ljudima vide samo konstitutivne elemente u svojim interesnim nacionalnim latifundijama.

“Od mene ne možeš napraviti nacionalistu, nekog ko mrzi ljude, bez obzira i unatoč tome, što moga rahmetli oca nisu spasili oni koji su mu bili prijatelji. To je aksiom. Ponosan sam Bosanac i Hercegovac”, kaže na kraju Ajdin Jakupović.

On će u pauzama između zubarske stolice na obaranje i ručka sa porodicom trknuti početkom novembra u Čelinac, Kotor-Varoš i Teslić da obraduje udruženja koja brinu o hendikepiranoj djeci. Nedavno je uručio donaciju banjalučkom udruženju za djecu oboljelu od autizma, a uskoro ide u prnjavorsko udruženje “Neven”, u Srbac itd. Misija Fondacije “Idriz Jakupović” tutnji po Bosni.

Izvor: Al Jazeera