Prof. dr. Nedžad Bašić: Uspon autoritarnog populizma u Bosni i Hercegovini

Da li je vrijeme za pobunu čovjeka protiv samog sebe?

Piše: prof. dr. Nedžad Bašić: Kako zaustaviti jeftini poulizam?

Ovo je izvod iz knjige prof. dr. Nedžada Bašića, NOVA KULTURA GLOBALNE SIGURNOSNE PARADIGME koja se uskoro pojavljuje u štampi na engleskom jeziku (Academic Press). Prof. Bašić je pristao da djelove ove studije koji se odnose na bosansku i balkansku krizu, objavi na Portalu ReprezenT iz Velike Kladuše. Tekstove koje ćemo prenositi iz ove knjige prilagođeni su profilu ovog društvenog portala.

 

Porast autoritarnog populizma/neo-nacionalizma na Balkanu i u BiH, koji se sve izraženije dodvorava i približava autokratsko/nacionalističkim populističkim režimima i partijama u najbližem okruženju i širom svijeta, u prvom se planu predstavlja kao posljedica  prijetnje nacionalnom, kulturnom i vjerskom identitetu koji dolazi sa izbjegličkom krizom i  migracijskim kretanjima. Da li nesposobnost i sklonost ka korupciji i kriminalu lokalne političke elita i politički lidera, koji su nesposobni da razaznaju zakonitosti globalnog razvoja, predstavljaju veću prijetnju  nacionalnom, kulturnom i vjerskom identitetu od nesrećnih izbjeglica koji samo pokušavaju preživjeti kalvariju koja im je nametnuta? Zašto se u Bosni organiziraju pobune prema izbjeglicama a nema pobune i protesta protiv nesposobnosti vladajućih elita da kreiraju blagovremeno odgovarajuću strategiju razvoja? Zašto kod nas nema ni jedne znanstvene studije koja bi mogla objektivno objasniti gdje je uzrok i izlaz iz duboke ekonomske i moralne krize u kojoj se nalazimo više od 20 godina? Zašto se danas u javnim medijima, na društvenim mrežama i u znanstvenim ustanovama susrećemo sa brojnim strategijama međusobne mržnje i iskuljučivosti a ne strategijama izlaza iz krize? Zašto su danas kod nas najuspješniji pojedinci sa sumnjivim moralom, kriminalnim sklonostima i skromnim intelektualnim kapacitetima i profesionalno ograničenim sposobnostima? Zašto danas imamo najviši stupanj korupcije, kriminala i nemorala i to baš tamo gdje ga ne bi smijelo biti: sudstvo, tužilaštvo, policija, univerziteti, bolnice… Zašto se danas kod nas svaka istina pretvara u mržnju i progon, a licemjerstvo u lažna prijateljstva i međusobna obožavanje? Može li međunarodna zajednica implementirati efikasniju strategiju izvlačenja BiH iz moralne, ekonomske i političke krize u čijem je stvaranju ona dobrim dijelim učestovala?

Nema spora da je globalizacija donijela veliki prosperitet ljudima širom svijeta, proširila mogućnosti za izvoznike, multinacionalne korporacije, investitore i međunarodne banke, kao i za menadžerske i profesionalne klase koji su mogli iskoristiti šira globalna tržišta. Oslobodila je najveći dio svijetske siromašne populacije od najtežeg oblika siromaštva, nepismenosti i umiranja od nekad neizliječivih zaraznih bolesti. Ali globalizacija je u isto vrijeme potakla domaće nejednakosti i rascjepe. Izazvala je višestruke unutarnje sukobe između kapitala i radne snage, kvalificiranih i nekvalificiranih radnika, poslodavaca i zaposlenika, globalno mobilnih profesionalaca i lokalnih proizvođača, industrija, regija s komparativnim prednostima i onih bez, gradova i sela, kozmopolitskih i lokalnih elita i običnih ljudi. Ostavila je mnoge zemlje opustošene financijskim krizama i posljedicama štednje.

Ono što se često gubi iz vida je to da je i jedno i drugo posljedice i rezultat djelovanja čovjeka a ne same globalizacije kao takve. I izbjegličke krize koje sa patnjom i nesrećom čovjeka danas potreasaju svijet rezultat su djelovanja ljudske bezkrupuloznosti ali tehnološkog razvoja koji sve više potiskuje običnog čovjeka na marginu ljudskog življenja. U zemljama u kojima je na vlasti politička elita koja je bila sposobna spoznati u kojem pravcu vode nova znanja i nove tehnologije, što  stubokom mijenjaju svijet, koja traže novi oblik vladanja i novog čovjeka sa novim znanjima i novim vizijama, blagovremeno su kreirale odgovarajuću strategiju razvoja koja je u tim promjenama mogla iskoristiti sve beneficije koje je donosio novi talas tehnološkog razvoja i globalne interakcije, što je proizvelo rast životnog standarda i općeg blagostanja gradjana. Tamo gdje je na vlasti bila nepismena, nesposobna i korumpirana  elita posljedice su bile pad  čovjeka u  još veće siromaštvo i bezizlaznu situaciju u kojoj su nepismenost, nezaposlenost, korupcija, nepotizam, nasilje, strah, mržnja i bezperspektivnost bile osnovne odrednice budućnosti tih naroda i država. Prije početka rata, Jugoslavija, dakako i BiH, po životnom standardu njenog stanovništva bila je izjednačena sa Austrijom i Italijom, dok su Mađarska, Češka, Poljska, koje nas danas nadmašuju 3,5 puta po svim parametrima društveno-ekonomskog rasta i razvoja, bile daleko iza nas. Gdje leži uzrok tog velikog obrta? Tačno je to da je rat, u koji je BiH bila nasilno uvučena, donio velika razaranja i patnje. Ubijeno je više od 100.000 ljudi od toga veliki procenat bila su djeca. Raseljeno je preko 2,5 miliona ljudi. Razoreni su gradovi, sela, uništene škole, bolnice, bogomolje. Privreda, školstvo i sve institucije građanskog društva potpuno su uništene. Uništen je svaki moralni kodeks i mržnja među etničkim i vjerskim zajednicama narasla je do neslućenih razmjera. Nove generacije  izrast će sa brojnim psihičkim i psihološkim anomalijama što će ostaviti dugoročne tragične posljedice na stanovništvo ove zemlje.

Prva velika greška međunarodne zajednice, prije svega EU, bila je ta što ovaj sukob nije spriječila, kad je to bilo sasvim moguće. Nakon zaustavljanja rata i razaranja BiH međunarodna zajednica, ma koliko da je kasno reagirala da zaustavi tu ljudsku apokalipsu, uložila je veliki politički i financijski i moralni napor i ogromna financijska sredstva u rekonstrukciju ratom razrušene države. U izgradnju novog boosanskohercegovačkog društva međunarodna zajednica uložila je približno onoliko sredstava koliko je investirala u rekonstrukciju potpuno razrušene Evrope poslije II svijetskog rata.

Nažalost, međunarodna zajednica je ta sredstva dodjeljivala većinom u formi DONACIJA, što je bila druga najveća greška međunarodne zajednice, što se sada svima vraća kao bumerang kroz stvaranje kulture korupcije, nepotizma, nezaposlenosti, bezakonja  i bezperspektivnosti i ponovne međusobne mržnje koja se olujno širi BiH. Da se je međunarodna zajednica kojim slučajem opredjelila za komercijalne investicije u BiH, čineći time same vanjske investitore odgovornim za građenje novog poslovnog (profitibilnog) okruženja, danas ne bi bili tu gdje smo. Ne bi imali male lokalne autorkrate i kriminalce, koji radi svoje lične koristi dovode cijele narode u kataklizmičnu situaciju.

Polazeći od velikog stradanja i nesreće kroz koju su prošli  ljudi u BiH, međunarodna zajednica je računala da su narodi BiH napokon sazrijeli za demokraciju i da su sposobni upravljati sami sa sobom i da im treba dati šansu da ponovo počnu misliti na odgovoran način. Međunarodna zajednica je računala da narodi  BiH u 21. stoljeću trebaju  i moraju kontrolisati sopstvu vlast i da će znati koristiti svoje pravo političkog izbora  i time kazniti svaku  grešku onih koje su sami izabrali da ih vode u budućnost. Odlučila je narodu BiH dati im punu slobodu u raspolaganju dodjeljenim sredstvima, te dati im punu slobodu u organiziranju institucija sistema, u vođenju biznisa i u kreiranju njihovih  sopstvenih vizija budućnosti.  I to je bio veliki previd i velika treća katastrofalna greška međunarodne zajednice. Međunarodna zajednica očigledno je računala na nekadašnje moralno dostojanstvo bosanskog čovjeka, njegovo tradicionalno poštenje, gubeći pri tom iz vida činjenicu da se za vrijeme rata u Bosni jedan džak brašna (25 kg) prodavao za 500 DM (EURA) a 1 litar jestivog ulja za 750 DM (EURA). Tamo gdje se je to dešavalo sasvim je jasno bilo da nema nikakvog morala niti pak ljudskog dostojanstva. A kako su ti koji su to radili upravo zaposjeli sve vodeće pozicije u postratnom bosanskohercegovačkom društvu moralo je biti sasvim jasno međunarodnoj zajednici u kojem će pravcu stvari krenuti u BiH.

Tolerišući dolazak na vlast takvih nemoralnih, nehumanih i bez ikakvog  dostojanstva i znanja pojedinaca i grupa, koji će kasnije staviti  pod svoju kontrolu sve institucije u društvu, međunarodna zajednica pravi četvrtu katastrofalnu grešku, koju je lako mogla izbjeći, da je raspolagala sa validnim informacijama i da je imala više kontakta sa realnošću na Balkanu i BiH. Da je to učinila, ne bi imali danas tako osornu, kriminalnu, neznalačku i nehumanu grupaciju nacionalniih lidera koji  dovode u pitanje ne samo mir u Bosni već i mir na cijelom Balkanu, sa čime se dovode u pitanje i same vrijednosti cijelog demokratskog svijeta.

Izrastanje populističkih stranaka sa autoritarnim populističkim režimima sa personalnom diktaturom nacionalnih i vjerskih vođa, podstiče tendencije stvaranja novih regionalnih odnosa u kojima se stvara čvrsta i koherentna alijansa između nedemokratskih i ksenofobičnih režima koji podstiču agresivnu unutarnju i vanjsku politiku što predstavlja veliku prijetnju regionalnom i globalnom miru. Era destrukcije čovjeka i dominacije nacionalizma i političkog autoritarizma tek je počela i sve očiglednije vodi stvaranju ratne psihoze.  

Slom moralnog sistema vrijednosti, odsustvo svake odgovornosti, korumpiranost sudstva, vladavina ljudi koji nemaju nikakvih ljudskih skrupula niti bilo kakve vizije budućnosti, dovelo je BiH u poziciju najsiromašnije i najkorumpiranije i najbezperspektivnije zemlje u regiji. Odgovornost međunarodne zajednice, prije svega EU, koja proističe iz njenih najboljih namjera i želja da se trajno narodi Balkana udalje od siromaštva, međusobne mržnje i netrpeljivosti, kriminala i nepotizma, ostaje neupitna. Ono što ostaje otvorenim pitanjem je kako i na koji način intelektualci i mladi obrazovani ljudi mogu podržati međunarodnu zajednicu u njenom historijskom nastojanju da ovu regiju učine prostorom srećnih ljudi. Četvrta tehnološka (digitalna) revolucija otvara bezbrojne mogućnosti za otvaranje novih vizija življenja, stvaranja novog oblika razmišljanja i stvaranja nove psihologije čovjeka na Balkanu koji će biti u stanju da odbaci međusobnu mržnju i netrpeljivost, neznanje,  bahatost i neodgovornost, kao „prljav i vlažan gunj“ koji sam sebi navlači dugi niz stoljeća. Ovo je vrijeme za pobunu savjesti čovjeka protiv njega samog, što je i najteži zadatak koji se je mogao postaviti pred njega. Ipak vrijedi pokušati organizirati tu pobunu. (.)