ANALIZE I PREDVIĐANJA Klošari i sinovi

Piše: Damir Nikšić

Čujem da je Bakir Izetbegović izjavio da nova Vlada Kantona Sarajevo do sada nije ništa uradila izrazivši nadu da će i Radončić, nakon što je to isto i sam uvidio, promijeniti stranu i (pretpostavljam zajedno sa DF-om) pristupiti prestrojavanju vlasti kao što je uz pomoć (p)odmetnutih SDP-ovaca to učinjeno u Tuzlanskom Kantonu.

Izgleda da su Izetbegovića njegovi aparatčiki kojima je dao zadatak da blokiraju i opstruiraju rad Vlade i komisija Kantona pogrešno izvijestili o svom ne/radu, ili pak previše čita svoje medije pa je povjerovao u sopstvenu propagandu.

Mislim da Radončić, bez obzira koliko kritikovao Vladu Kantona Sarajevo, nije toliko nepromišljen da se vrati u leglo korupcije sada kada građani počinju osjećati pozitivne učinke nove Vlade. Ko god nije namjerno okretao glavu od nove realnosti u KS mogao se do sada uvjeriti da ova Vlada zaista iz sve snage pokušava zaustaviti proces propadanja kantonalnih preduzeća i institucija. (Japanci nam trenutno prave analizu gradskog saobraćaja!) Ko god nije pristrasan i direktno umiješan u korupciju i klijentelizam SDA, ko god nije stranački bot, može da svjedoči u kakvo stanje su dovedeni Gras, nekad najsavremenija gradska deponija, kolektor u Butilama (koji je koštao 50 miliona maraka), ZOI 84, RAD, policija, pravosuđe, itd…

Ovih dana nam je svima puklo pred očima o kakvom leglu korupcije, kriminala i nemorala se radilo, i to sve za novac građana i korisnika. Do te mjere je posljednjih dana razgolićena kriminalna struktura stranačkih kabadahija koji su uzurpirali i okupirali javna dobra, preduzeća, institucije i potrošnju, da je sam predsjednik SDA morao napraviti konferenciju za štampu i pokušati skrenuti pažnju sa crnila koje se nadvilo nad njegovom političkom organizacijom hvatajući se kao davljenik za najtanje slamke politikantstva.

U bivšem sistemu bi očajnici i klevetnici optužili nekoga da je psovao radničku klasu onda kada nemaju ništa supstancijalno za reći, a žele tog nekog da oblate i uvale u nevolje, a Izetbegović se u svom očaju izgleda uhvatio moga djelovanja u SKS i optužio kompletnu Vladu Kantona Sarajevo da “trguje” sa nekim stvarima kao što je “agresija na BiH”. Možda se njegove riječi uopšte ne odnose na mene, možda sebi umišljam, ali moram priznati da sam se osjetio prozvanim jer, zaista, ne poznajem nikog u SKS (a pogotovo ne u Vladi KS) ko se bavi “trgovinom agresije na BiH” osim mene koji se posljednjih mjeseci aktivno bavim Izetbegovićevom trgovinom, tj. trgovinom koju njegova stranka čini kada se radi o karakteru rata i agresiji na demokratski izabranu višestranačku vlast i njenu multietničku armiju.

Ponavljam: možda se varam, ali Bakir Izetbegović se vjerovatno referisao na moje insistiranje na činjenici da upravo njegova stranka svojim istorijskim revizionizmom radi na trgovini karakterom otpora i definicije agresije na BiH u zamjenu za političke poene nakon neuspješno pokradenih izbora.

Primjetno je da zarad dnevne politike, njegova stranačka i propagandna mašinerija radi na “friziranju” istorije. Na stranu to što svaki iole objektivan istoričar iz aviona može primijetiti jednu anomaliju u razvoju ratnih događaja, kao i mnogobrojne navode i svjedočanstva koji bi mogli nagovijestiti da je SDA određenim odlukama, kao što su neobjašnjene smjene nekih generala i promjene određenih pravila ponašanja unutar armije, tehnički izvršila vojni udar i tako praktično od Armije RBiH napravila svoju partijsku i jednonacionalnu armiju, a od vlasti svoju partijsku korporatističku državu čiji je, navodno, osnovni biznis bilo ratno profiterstvo i šverc. Ove navode, naravno, treba provjeriti, ili povesti jednu veliku javnu raspravu o tome da li se zaista radilo o odbrani jednog naroda i njegove nacionalne države (kao što u posljednje vrijeme sve otvorenije tvrdi SDA), ili se pak radilo o odbrani pluralističkog BH društva i međunarodno priznate države svih naroda i građana, njene demokratski izabrane višestranačke i pluralne vlasti, kao što to vjeruju neki drugi.

Jer SDA danas svojim insistiranjem na ekskluzivnoj glavnoj ulozi u organizovanju odbrane i minimiziranju svih ostalih ne pomaže tezi da se radilo o agresiji na građansku, demokratsku vlast i suverenu, nezavisnu državu svih građana i naroda BiH, već daje materijal onima koji tvrde da se radilo o stranačkom ratu oko teritorija; i to stranaka koje su prethodno bile koalicioni partneri na prvim višestranačkim izborima u BiH (SDS, HDZ, SDA), a koje i danas, u tehničkom mandatu, nakon tridesetak godina – predstavljaju vladajuću koaliciju, tj. ono što se naziva “osamnaestonovembarskim režimom” u BH trijumviratu.

IMG-f51c057b6f099d86e432880fbef33445-V.jpg

Otimačina istine

Ja ne znam da li je on svjestan težine i posljedica koje može izazvati ono na čemu insistira, ali činjenica je da Bakir Izetbegović danas uopšte ne negira da je u jednom trenutku promijenjen karakter Armije, a time automatski i karakter rata. Dapače. On, koliko sam ja shvatio, nastoji svojoj stranci pridodati zasluge i za period prije preuzimanja komande nad Armijom RBiH, tj. uspostaviti zvaničnu verziju istorije po kojoj je SDA, samo ona i niko drugi – organizovala odbranu svega: i vjere, i naroda i njegove države.

gl

Pa zar nisu građani koji su se prethodno referendumom izjasnili za nezavisnost, bez obzira na njihovu vjersku i etničku pripadnost, zajednički i posve nestranački organizovali otpor i formirali Armiju RBiH u odbrani nezavisnosti i suvereniteta zajedničke države svih naroda i građana BiH i njene demokratski izabrane, višestranačke i pluralne vlasti? Tako je barem glasila zvanična verzija u koju su mnogi vjerovali, željeli vjerovati, sve dok Bakir Izetbegović i vrh njegove stranke nisu počeli producirati svoj ideološki narativ, i to tako agresivno i isključivo kao da su im svi koji se s njima ne slažu smrtni neprijatelji, a time i neprijatelji (njihove partijske) države.

Uzmimo da je to što oni tvrde istina.

Zar se ne postavlja logično pitanje: šta da radimo onda sa svima onima koji su, bez obzira na svoju vjersku i etničku pripadnost ili političko uvjerenje vjerovali da brane kosmopolitsko Sarajevo, zajedničku državu svih naroda i građana, građansku demokratski izabranu vladu (a ne jednu vjeru, jednu partiju, jedan narod, njegovu državu i njegovog vođu) onda kada su žrtvovali svoje živote, zdravlje i mladost?

Svi ti ljudi, žene i muškarci, s pravom mogu insistirati na tome da neko onda položi istorijski račun za prevaru onih koji su pali na samom početku rata vjerujući da se bore za posve drugačije društvo i posve drugačiju državu, državu koja nije trebala biti ni nalik na korporatističku partijsku državu i homogenizirano društvo koje nastaje dvodecenijskom konzervativnom revolucijom i uspostavom jedne kulturne, vjerske i političke hegemonije u političkom Sarajevu.

Svi oni posve opravdano i odavno već sumnjaju da su takva država i takvo društvo od početka bili glavni cilj SDA (ako izuzmemo ratno profiterstvo i šverc kojim su se navodno bavili njeni najistaknutiji ljudi). Svi se oni osjećaju izigranim, vjerujući da je njihov patriotizam bio iskorišten i zloupotrebljen na gotovo isti način kao što to SDA nastoji učiniti i danas u reprizi ponovnog osvajanja apsolutne vlasti.

Drugim riječima: ako SDA želi, kao što je i sve drugo prisvojila otimačinom i pljačkom, prisvojiti sebi i glavnu istorijsku ulogu u ratu, onda neka preuzme i glavnu istorijsku odgovornost za pronevjeru ideje zbog koje su ginule mlade Sarajlije za koje danas niko ne zna i o kojima nema zbora u zvaničnoj ideološkoj verziji novije istorije, a ta ideja je “suverena i nezavisna Bosna i Hercegovina, država ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine”…

Zato ja mislim da je upravo Bakir Izetbegović taj koji trguje “stvarima” kao što su karakter rata i agresija na BiH, i to iz ličnog interesa. On očajnički želi da se njegova stranka i dinastija održe na vlasti. Radi se o populizmu koji BH patriotizam nastoji zapakovati u SDA celofan i sve patriote podrediti političkoj hegemoniji njegove stranke kao što je to, on sam tvrdi, bio slučaj i prije mnogo godina. Izetbegović danas, na isti način kao i tokom rata, više od dvije decenije kasnije, nastoji ponovo trgovati ideju BH patriotizma i investirati ga u svoju partijsku korporatističku državu koju je do sada uspostavljao u svom dijelu BH trijumvirata. Samo ne razumijem zašto Bakir Izetbegović, umjesto da me direktno imenuje, sve moje “blasfemije” koje se tiču njegove “zvanične istorije”, moja nastojanja da pokrenem javnu raspravu na ovu temu, pripisuje Vladi Kantona Sarajevo u nastojanju da diskredituje Vladu onim što činim i govorim jedino ja u Skupštini Kantona Sarajevo.

Kao prvo, nije lijepo da drugi ljudi odgovaraju za nešto što nisu nikada izjavili. Kao drugo, nije lijepo da drugima pripisuje moj angažman, moj autorski i poslanički rad.

Pomalo mi laska to što me svojom prepredenom zamjenom teza, maltene smatra ideološkim liderom Vlade KS, ali moram ga informisati – ja nisam dio te Vlade. Ja nemam niti jednog svog ministra u njoj i još uvijek mi nisu dodijeljene pozicije koje sam zahtijevao od vladajuće koalicije (pozicije koje me sljeduju ako me žele zadržati u skupštinskoj većini). Stoga nije red da mene, koji se jednako “klackam” u skupštinskoj većini kao npr. DF i SBB, koji jednako nisam zadovoljan nekim potezima ove Vlade, kao ni npr. DF i SBB, stavlja lukavo i oportunistički na čelo Vlade na koju skoro da nemam nikakav uticaj i obratno.

Ali ako insistira, ja ću prihvatiti tu etiketu i taj izazov i odgovoriti mu javno. No prije svega moram nešto primijetiti:

Sunovrat

Ne radi se ovdje o Vladi KS. Ovdje se radi o autoritarnoj i totalitarnoj SDA koja nastoji homogenizirati čitav jedan narod zarad ličnih materijalnih interesa, koja nastoji uspostaviti i nametnuti vjersku, političku i kulturnu hegemoniju svakom pojedincu tog naroda (kao da su vlasništvo vladajuće dinastije, vjerske i stranačke elite), i koji nastoje nastaviti raditi na projektu svoje korporatističke partijske države.

U tom očajničkom nastojanju Izetbegović se, poput davljenika, hvata i za najmanju slamku, u ovom konkretnom slučaju – za mene siromaha i bijednika, klošara (ili kako me već sve ne nazivaju njegovi stranački bilteni, a da: “izdajnika i dezertera”).

I tu odmah dolazim do najproblematičnijeg segmenta djelovanja ovog, po slobodu i demokratiju veoma opasnog lidera, tj. njegove stranačke aparature (koja svojom političkom strategijom, a i po finansijama, podsjeća na filijalu AKP-a u BiH), a to je njegova propagandna mašina i produkcija FAKE NEWS koju njegov kabinet, njegovi savjetnici, saradnici i urednici (inspirisani valjda Steve Bannonom) produciraju i serviraju javnosti. Ta aktivnost u koju su se do kraja upustili, unijeli, pa pomalo i zanijeli i “uvalili”, ako samo jednom loše završi, može Bakira Izetbegovića koštati ne samo njegove političke pozicije, nego i prezimena koje nosi, tj. svega onoga pozitivnog (a i toga, moram reći – ima), na čemu je njegov otac pokušavao raditi (ne kao predsjednik stranke, već kao predsjednik svih građana).

Izetbegović II se posljednjih par godina ponaša kao da se uhvatio u kolo sa problematičnom grupom mladića iz nekog studentskog bratstva koji su mu otkrili čudesni svijet interneta i neograničen broj načina na koji se može istrolovati i uništiti nečiji život, karijeru, ime, lik i djelo. (Raja već zamišlja njegov kabinet kao nekakav “man cave”, kućni podrum u koji im “you-know-who” snosi čips i himber, gdje zajednički uz ciku i smijeh namaštavaju kako napakostiti nekom od političkih protivnika.) No, satiru na stranu: to njihovo posve ostrašćeno i neodgovorno huškanje širokih narodnih masa među kojima, kao i svugdje, postoje i oni sa graničnim poremećajima, (dok u BiH imamo čitavu jednu zapostavljenu populaciju sa ptsp-om kojom, izgleda, nastoje strateški manipulisati uspostavljajući tako svoju strahovladu), uz perfidno korištenje dezinformacija kojima se između redova i manje-više indirektno simpatizeri SDA ohrabruju i pozivaju na javni linč lidera opozicije, inspirišu na fizičke obračune sa političkim neistomišljenicima – je više nego jezivo.

Izetbegović izgleda uopšte nije svjestan da se sve te kampanje direktno vežu za njega i politički odražavaju na njega samog jednostavno zato što je jasno da on ima direktnu i potpunu kontrolu i komandu nad tim medijima.

Zaboga, pa on sam daje neukusne izjave bazirane na potpunim dezinformacijama koje čine naslovnice tih istih medija!

0*nNbKqcbIYluxmtCN.jpg

On je poput raskrinkanog čarobnjaka iz Oz-a, koji nesvjestan da je zelena zavjesa posve razgrnuta – nastavlja sa svojom predstavom.

maxresdefault.jpg

Ja iskreno želim vjerovati da to sve ne dolazi od njega, iz njegove glave, već da ga drugi pune dezinformacijama. U svakom slučaju, efekat je takav da se stiče utisak da je i kao predsjednik jedne stranke, a i kao onomad član predsjedništva, posve izgubio kompas. Izjave koje podsjećaju na komentare botova na portalima i društvenim mrežama su ga posve diskreditovale kao diplomatu i lidera. No, za razliku od onih kojima se okružio, a koji su spram njega nikogovići, ništarije koje nemaju šta izgubiti, on može izgubiti mnogo: sav socijalni i simbolični kapital koje nosi njegovo prezime. Drugim riječima, sin je pao u loše društvo i okružen je lošim savjetnicima sa dna kace, srozao se jako nisko u svojim obračunima sa političkim neistomišljenicima, spao je na nivo običnog trola, do te mjere da je šteta već napravljena i povratka na jedan pristojan nivo više nije moguć.

E sada, postavlja se pitanje: ko si ti Nikšiću da moraliziraš i savjetuješ Bakira Izetbegovića o tome kako biti umjeren? Pogledaj prvo sebe!

UPRAVO!

Ja sam NIKO: ništarija, klošar, politički avanturista, anarhista, angažovani umjetnik, performer, standup komičar koji sebi može štošta priuštiti, bez ikakvih negativnih posljedica po kvalitet i standard života širih narodnih masa i opstanak države. Ali Bakir to ne može.

Repriza, revizionizam i istinska trgovina agresijom na BiH

Ni ja, kao ni Kojović, nisam “pobjegao u Beograd”, ali me, kao i Kojovića, on i njegovi stranački bilteni nazivaju četnikom, izdajnikom, dezerterom i svakojakim drugim nazivima. No za razliku od onih koje je Izetbegovićeva stranka u međuvremenu uvela u prava i borački registar, ja sam i dalje svijetla obraza “izdajnik i dezerter” i ne uzimam istinskim demobilisanim borcima novac koji im je budžetom namijenjen, niti im podmećem da su se borili za nešto što nisu. Ja poštujem to što su se borili za Republiku BiH ravnopravnih građana i naroda koji u njoj žive, za kosmopolitsko Sarajevo svih Sarajlija, za glavni grad zajedničke nam BiH. Mislim da je to više nego dovoljno i, ako mene pitate, više nego vrijedno poštovanja. To su, po meni, bili istinski “partizani” posljednjeg rata. Naspram njih partizani SDA partije mogu sebi uzeti samo istorijsku ulogu jednog od tri okupatora koji su okupirali svaki svoj dio BH trijumvirata.

Ja nisam kupovao oružje niti finansirao Armiju RBiH iz inostranstva u zamjenu za upis u registar boraca. Ja sam u Milanu tovario kamione humanitarne pomoći civilima Sarajeva, iste one humanitarne pomoći za koju sam kasnije čuo da su je ratni profiteri skupo prodavali na sarajevskim pijacama izvlačeći novac sugrađanima tokom opsade.

Ja sam možda klošar. Ali nisam ni ratni profiter, ni švercer, ni podrumaš, ni trezoraš. Ja sam običan civil i, što je najvažnije od svega – povratnik čija su ljudska, građanska i politička prava i sigurnost trenutno ugroženi organizovanim ideološkim medijskim napadima.

Podsjetio bih da je BiH potpisala Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima 01.09.1993. u kojem u Članu 2., između ostalog stoji da su države članice ovog Pakta obavezne poštovati i jamčiti svim pojedincima građanska prava bez obzira na političko i svako drugo ubjeđenje.

Ja imam puno pravo biti ne samo antifašista i pacifista, već i radikalni slobodarski ljevičar. To nije krivično djelo. Krivično djelo je stigmatizirati me i vršiti javni mobing nadamnom zbog toga.

No ne radi se ovdje o meni i mom političkom uvjerenju.

Ne radi se ovdje ni o mojoj “trgovini” karakterom rata, agresijom na BiH.

Ovdje se radi o tome da se konačno adresira prevara, podvala i “trgovina” koju je SDA napravila i kojom je otuđila i izdala sve one koji su, bez obzira na političko uvjerenje, vjeru i naciju, iskreno ustali da brane demokratski izabranu, pluralnu, višestranačku i višenacionalnu vlast (ne zbog konkretnih ljudi koji su je privremeno činili, već zbog istorijskog značaja te institucije), a s njom i zajedništvo: zajedničku BiH, i zajedničko Sarajevo.

Ovdje se radi o suprotstavljanju revizionizmu koji današnji SDA forsira kako bi sebe predstavio kao “državotvornu partiju” koja je sama organizovala vojnu odbranu Bosne i Hercegovine tvrdeći tako da se radilo o jednostranačkoj vlasti, o armiji jedne stranke, jednog naroda, itd. SDA, ako ste primijetili, koristi pojam “odbrana BiH” kao sinonim za odbranu jednog naroda i obratno. To prije svega, nije fer prema onima koji su imali nešto drugačije motive (demokratsku, građansku, sekularnu republiku), motive koji za SDA nisu poželjni u njihovoj zvaničnoj verziji istorije.

Ovaj narativ SDA drastično mijenja karakter rata i agresije na BiH.

Drugim riječima: upravo tako se mijenja i “trguje” karakter rata: tako što se ono što je trebalo značiti otporom jedne demokratski izabrane, građanske višestranačke vlasti u Sarajevu (kao vrhovnog komandanta multietničke armije) jednoj partijskoj i jednonacionalnoj armiji kojom je komandovano iz druge države, pretvara u posve novi narativ po kojem u Sarajevu figurira jedna “državotvorna” stranka, njena vlada i jednonacionalna armija. Svjedoci smo kako se ova zvanična priča uvodi prvo na mala, a zatim i na sva zvona, uz eliminaciju i savijanje ruke svakoj opoziciji, a predstavlja upravo suprotnost državotvornosti, tj. potpuni autogol i negaciju svega onoga što je definisalo suverenu i nezavisnu Republiku BiH.

Upravo ovaj narativ posve mijenja karakter rata u BiH i karakter agresije na BiH, a objasniću i kako.

Agresiju na nezavisnu i suverenu BiH i njenu demokratski izabranu vlast ne definiše to da je agresor neko ko dolazi izvan njenih granica. Karakter rata i samu agresiju na BiH je u prvom redu definisalo to da su jednostranački režim i njegova jednonacionalna armija pokušali izvršiti vojni udar, tj. srušiti demokratski izabranu višestranačku pluralnu vlast u BiH i raspustiti multietničku armiju kojom je komandovala.

Agresiju na nezavisnu i suverenu BiH prije svega definiše postojanje demokratski izabrane vlasti: civilne, građanske, pluralne, višestranačke, multietničke (kao i multietničke armije čiji je vrhovni komandant) da bi se na njih mogla uopšte izvršiti agresija.

Demokratsku vlast i njenu multietničku armiju agresor (u ovom slučaju nacionalistička partija i njena jednonacionalna armija) smatrali su svojim vojnim i političkim neprijateljima.

Ali šta ako je agresija izvršena iznutra, tj. ako je jedna nacionalna partija izvela vojni udar u Sarajevu iz istih ideoloških razloga, ali sa drugim nacionalnim predznakom, u istoj namjeri da preuzme vlast i njenu armiju, da ih podredi sebi i “svom” narodu? Onda i to moramo smatrati agresijom na BiH bez obzira na to što ona u potpunosti ne dolazi iz druge države, što joj glavni štab nije u drugoj državi, u drugom gradu, narodu, već u samom Sarajevu.

Ako se tako nešto i nije desilo tokom rata, svjedoci smo da se dešava retroaktivno danas, istorijskim revizionizmom na kojem insistira SDA.

Ja samo upozoravam na to da nakon takvog vojnog udara, uspostavljanja de facto jednostranačke vlasti, kroz transformaciju republičke armije u stranačku i jednonacionalnu armiju (retorički ili ne, retroaktivno ili ne) ne može se više govoriti o agresiji na suverenu i nezavisnu BiH koja dolazi isključivo iz drugih nacionalnih centara, od drugih partijskih režima ili armija, jer u tom slučaju uopšte nije bitno koja partija i partijska armija i odakle vrši agresiju na Republiku BiH, pretvarajući odbrambeni rat u stranački rat za teritorije, rat podjednako involviranih agresora (u ovom slučaju posvađane koalicije nacionalnih partija i njihovih jednonacionalnih vojski i armija).

Ja samo kažem da je to zapravo najstrašnija i najopasnija trgovina agresijom na BiH. Samo nemojmo da opet ispadne da sam ja taj koji tvrdi da se partijski vojni udar desio u ratu. Ja samo kažem i ukazujem da je to ono što SDA uporno tvrdi i potvrđuje svojim narativom.

A to je i ono što potvrđuju neki članovi ratnog predsjedništva danas kada tepaju SDA da je “državotvorna”, utičući joj se i hitajući pod njeno okrilje kao da i dalje imaju Štokholmski sindrom u kombinaciji sa ratnim traumama, ili su zapravo dobili zadatak da pomognu lokalnim nacionalnim partijama konačno podijeliti suverenu i nezavisnu BiH koju su građani referendumom izglasali, zajednički odbranili, a UN priznala i primila u svoju organizaciju kao ravnopravnu članicu.

Srećom postoji još jedno objašnjenje, ono najjednostavnije, najrealnije, ali i najprizemnije, a to je da je SDA izabrala posve “državorastvorni” način da ponovo uspostavi svoju hegemoniju u Sarajevu, da posve zbriše pluralizam, višestranačje, opoziciju, pa i samu demokratiju tako što će retroaktivno totalno i totalitarno ovladati “svojim” teritorijama, prostorom i vremenom, mrtvima i živima, životima svih koji žive na partijskoj teritoriji koju je odbranila partijska vojska jednog naroda, i tako generirati civilnoj populaciji svojevrstan “ratni dug” koji moraju dovijeka vraćati toj stranci i njenim liderima u formi glasova na izborima.

Tako se, zarad kratkoročnih ciljeva, improvizujući bez mnogo promišljanja, reže grana na kojoj se sjedi. Tako se ruši suverena i nezavisna BiH koju su građani stvorili referendumom.

Jednako kao i devedesetih, nekima i danas smeta višestranačka pluralna vlast u Sarajevu. Kao i onda, cilj im je militantno zastrašiti i preoteti civilnu vlast, ponovo uspostaviti jednostranačku, jednonacionalnu hegemoniju i pretvoriti sve institucije i preduzeća u institucije jedne partije i jednog naroda.

Naravno da će u toj konstalaciji odnosa međunarodna zajednica štititi višestranačku i pluralnu Vladu KS, a ne pomagati autokratsku jednopartijsku vlast i biti saučesnik u uspostavi militantne partijske korporatističke države, pogotovo ako se temelji na izbornoj krađi i prevari.

Naravno da je još jedino preostalo uporište građanske, demokratske, pluralne BiH vrijedno da mu Međunarodna zajednica da šansu, prije nego proglasi fajront i ugasi svjetlo.

Borci i antifašizam

Svi oni koji su dezertirali iz JNA kada su uvidjeli da je ta armija postala nacionalistička i izdala antifašizam, svi oni koji su zaista bili antifašisti, vjerovali u odbranu zajedničke domovine, bratstva i jedinstva svih naroda BiH – prevareni su onog trenutka kada je SDA preuzela komandu nad Armijom RBiH.

Ovdje se radi o očuvanju njihove časti i poštivanju njihove žrtve: onog inicijalnog entuzijazma i uvjerenja koje je zaustavilo fašizam.

Ovdje se radi o očuvanju časti i žrtve jednog značajnog dijela boraca koji su iskreno vjerovali da se bore protiv fašizma, a koje današnja SDA želi svojim revizionizmom i retorikom retroaktivno proizvesti u nekakve “borce protiv antifašizma”.

Mnogi demobilisani borci koji su učestvovali u odbrani Sarajeva, naročito moje generacije, mojih prijatelja i poznanika, nipošto ne žele biti asocirani sa SDA kada se radi o njihovoj ulozi u odbrambenom ratu.

Oni ne traže novac od države, ne traže privilegije od partije i ne pristaju na “trgovinu” istinom koju SDA forsira u nastojanju da ih predstavi i učini “svojima”, borcima za svoju ideologiju. To je, koliko sam upoznat s njihovim stavovima i pozicijom, nešto na što nikada i ni po koju cijenu neće pristati.

Izetbegoviću je, stoga, bolje da se pripremi na veliku reviziju registra boraca kao odgovor na istorijski revizionizam SDA. Neka se pripremi za javnu (po mogućnosti satelitsku) debatu o tome ko je sve vršio agresiju na suverenu i nezavisnu BiH i kojim sve kleronacionalistima je smetala višestranačka i pluralna vlast, kao i multietnička Armija RBiH, jer to su pitanja na koja mnogi bivši borci, sadašnji i bivši građani Sarajeva i BiH traže odgovore već godinama.