KOMENTAR Hoćemo li “ubiti” premijera Ružnića ?

Piše: Midhat Dedić

 

Dnevni opus aktivnosti i službeni  protokol aktuelnog premijera Unsko-sanskog kantona (USK) Mustafe Ružnića dvije su različite stvari istog posla.

Prva je stvar poput okeanske  rupe u Atlantiku poznate kao Bermudski trougao u potpunosti usisala Ružnićev službeni protokol.

Drugim riječima, a to bi najbolje posvjedočila, ali nije red, njegova porodica, supruga i kćerke, premijer radi kao dragstor, od O do  25.

Da je  samo katastrofična migrantska kriza koja se svom silinom sručila na pleća Krajine i , recimo, vraćanje milionskih dugova koje je ovoj vladi na svim budžetskim kodovima ostavio Husein Rošić, bilo bi dosta i previše za jedan premijerski život.

Uz nenormalni  dnevni ritam događaja koji melje vrijeme i ljude, premijera Ružnića i njegovu ministarsku ekipu svakodnevno , kao da  im je to terapijska  doza heroina, smjenjuju esedeaovski demagoški  budžetski paripi, da im opet ne pravimo reklamu…

Premijer  je jedno jutro u 5 sati uzbunio svoj kabinet, stigao iz Cazina u “Brenu” i  pozavršavao formalnosti za policiju u vezi sa migrantima u “Biri” i “Miralu”.

Primjer je uzet proizvoljno tek kako ilustracija Ružnićevog širokog ljudskog garda, odgovornosti za državu(njen dio)  koju vodi  i osjećaja  za probleme koje mora riješit zbog građana.

Bez obzira što je to bio nečiji,a ne njegov posao.

Jednoga dana unatoč dobroj fizičkoj i mentalnoj kondiciji,ne  daj Bože, premijer Ružnić će kolabirati na radnom mjestu.

Pročitajte ovo bez imalo patetike.

Biće to ekskluzivna vijest  za medije koja će nas  sve na neki način potresti,  a “nacija” će pratiti kako se razvija njegovo zdravstveno stanje očekujući ohrabrujuće informacije  od ljekara.

Zaboravimo na ovu ružnu  hipotetičku sliku  i postavimo primjereno pitanje svima “okolo” premijera Ružnića, uvažavajući svačiji trud i zalaganje u mjeri u kojoj je ono do kraja profesionalno:

Na kolike napore su baždarena naša srca, pluća, bubrezi, naši neuroni , pa i srce Mustafe Ružnića, koji  ne zna za radno vrijeme i koji punu godinu dana, niti jednom nije pokazao ništa drugo osim hrabrosti, borbenosti i uvažavanja drugih “oko sebe”?! Zna li iko , pa i Mustafa, mjeru?

Možda zbog ljudske bolećivosti i poštenja nikada nije, koliko se zna, “digao glas”  na kolege-ministre ni ostali državnu službeničku svitu, a razloga, zasigurno, ima,  kao  što ih je i bilo, da  se ne bavimo tim ne baš trivijalnim stvarima.

U stvari, javna je tajna da neki  ministri ne samo da ne mogu “pratiti” premijera  u  njegovom ,silom prilika, hiperaktivnom i  prebukiranom hodogramu aktivnosti koji je “nametnuo  život”, nego  da se baš nešto puno i “ne miješaju u svoj posao” i brižno čuvaju svoje srce, pluća i ostale iznutrice.

A svima njima trebalo bi biti jasno  da kada “padne”  Mustafa Ružnić, padaju i svi oni.

Lično, mogu biti potpuno ravnodušan prema premijeru i ministrima  ma ko on i oni bili, ali ne mogu prema ljudima koji, ma čiji bili, rade svoj “državni(čki)” posao  kao da  uređuju sopstvenu  kuću i  bašču- strasno i bez radnog vremena.

Neka ovaj komentar, ma kako bio shvaćen, pogotovo  od  servilnih epigona prethodne vlasti, bude  mala lekcija  svima nama o tome koliko je ljudski  život, koliko god bio jak, isto toliko slab i beznačajan.

Stoga na kraju  pitanje koje je i naslov  – hoćemo li zaista  “ubiti”  Mustafu?

Jer, on svojim ogromnim trudom, bez kolegijalnog suporta, sam od sebe pravi legitimnu metu za, ne daj  Bože, neki presudni stres za premijerskim stolom.