KNJIŽEVNA KORIDA Laki najavio knjigu “Ja i moji prijatelji”; biće to najtanja knjiga na svijetu i imaće samo korice

Laki  nas opet  zabavlja svojim ubitačnim strahovima pa tekstuljak okićen bezveznim sličicama kao adventska jelka na Jelačića bana trgu naslovljuje “Zavjera”.

On bi svoj život komotno mogao nazvati “Strah u Ulici brestova” po čuvenom američkom horor-filmu.

Šero (Šefik Sinanović)  mu dođe kao Fredi Kruger, pa se trza u snu i viče “aj,mama”.

Zna koliko je zgriješio.

Znači, strah se zavukao u kosti kao tumor, a da to uvidimo svakim ispisanim slovom  omogućuje nam Laki lično.

Kaže, piše knjigu.

On svašta naziva knjigom, to znamo.

Ima takve  dvije “knjige”.

Pa onda bez milosti prozirno serucka kao grlica  kako će ovo,kako će ono, kao da uopće ikoga zanima njegovo mišljenje o bilo  čemu.

Ko si ti, Druže Laki i šta to Bog u ovom tvom slučaju duguje Civilizaciji?

Kad već piše, odnosno bezočno sere, već sam Lakiju predlagao, ali ne  sluša , da sebi uštedi trud i napiše knjigu “Ja i moji prijatelji”.

Biće to najtanja knjiga na svijetu i imaće samo korice.

Laki, međutim, mazohistički hoće  “zavjereničko” štivo i u toj pretpostavljenoj “kupusari” , da nikoga ne čudi, jedini pozitivan lik biće On.

A ako slaže, što radi cijeli život?

Nikakvo iznenađenje.

Evo jedne njegove  laži iz vremena rahmetli Mehmeda Alagića koga je Bojovnik rušio.

Napiše on jedan polupismeni rukopis, bolje rečeno bljuvopis, koji inače i sada čuvam ali odvojeno  od ozbiljne publicistike u  kome napada rahmetlije Mehmeda Alagića i Zilhada Ključanina.

Taj njegov bljuvopis počinje citatom filozofa Hajdegera(Heidegger) i odmah vam je jasno sve.

U drugoj rečenici francuski filozof Sartr (Sartre) i vi vidite, ašćarile, o kakvom se  “piscu”  tu radi, potpuno zalutalom među slova.

Tu Laki, a  ovaj bljuvopis star je 20 godina,najavljuje pisanje svoje knjige u kojoj će navesti izjave Mehmeda Alagića date srpskoj policiji 1992. godine.

Je li ikada  objavio tu knjigu?

Nije.

Je li  slagao?

Jeste.

U istom bljuvopisu piše  o nekoj svojoj knjizi u kojoj je na 12 stranica pisao o poeziji Zilhada Ključanina.

Tu “knjigu” nikada niko nije vidio.

Ako neko jeste, neka mi je pokaže i javno ću mu se izviniti.

Kao što vidite, u jednom tekstu u svega nekoliko redova Laki ,da ne trepne, masno slaže dvaput, ali da bi  laž “imala težinu”  na početku se “pozove”  na  Hajdegera i Sartra.

Da li ste upratili  šta je sve najavio da će objaviti, koliko tzv. kolumni ( strašno mu se sviđa ova latinska riječ) i slagao !?

Niste  i ne možete, jer proizvodnja  magle ne prestaje.

Kad već pominjemo rahmetli prof.dr. Zilhada Ključanina, književnika i naučnog radnika, kome Laki nije mogao držati ni maštrafu kad abdesti, podsjetiću čitaoce na jedan davni događaj pred zgradom Vlade USK u vrijeme dok je Ključanin bio savjetnik kod Mirsada Veladžića.

Svjedok je  bio rahmetli Mirzet Karabeg, tadašnji ministar pravosuđa.

Vidjevši Kambera Zilhad ga je velikom torbom počeo udarati po glavi, psujući ga i glasno pitao  gdje je 30.000 primjeraka “Bošnjaka”.

Kamber  je kao logističar Sedmog korpusa  tokom rata hodao po Evropi, prodavao zastavice, bedževe i  video-kasete i od Ključanina koji je bio urednik ovih ratnih novina iz opkoljenog Travnika zadužio pomenute primjerke, ali ih je “zaboravio”  razdužiti.

Njegov logističarski “rad” ostao  je  neistražena tema, niti je on ikada podnio izvještaje o svojim evropskim turnejama.

O tome bi možda  više mogli ispričati Mustafa Šanta i general Fikret Čuskić, ako su raspoloženi.

A batine  su pratile Lakija stalno, samo nisu  bile javne kao u slučaju Muje Sinanovića.

Laki se sjeća i kada ga je I.H. 1996. godine u Sanskom Mostu jednom rukom držao za nos, a drugom šamarao u jednom  ugostiteljskom objektu, pa  bi  bilo  fino da o tome napiše jednu svoju tzv. kolumnu.

Imaju i svjedoci.

U mnogim drugim slučajevima, sluteći batine ili što bi se narodski reklo, degenek, bježao je glavom bez obzira, čak i kad je na sebi imao pancir, a u džepovima pištolje.

Prema tome, Lakijevim budalaštinama mogu vjerovati  samo budale, baš kao što gadostima  i podvalama  koje ubitačno proizvodi o drugima,  mogu vjerovati samo oni slični njemu.

Iz skoro svake njegove rečenice pršti glupost povrijeđenog ega i nezajažljivi poriv da ponizi druge.

Laki nikada u životu nije spoznao šta  znači biti koristan društvu.

U toj hipokrizijskoj inverziji društvo je tu da služi njemu, Lakiju.

Evo, zamolimo Lakija  da napiše jednu lijepu rečenicu  u kojoj će čitaoci moći pronaći zrnca topline, nježnosti, ljubavi, vedrine …

Naravno, to je nemoguća misija.

To bi za Lakija bila  ona dječija duda varalica-  pri prvom pokušaju da napiše  nešto toplo, ljudsko, nježno, računar  bi eksplodirao  kao nuklearni reaktor u Černobilju.

To me podsjeti na Remarkov lik u jednom njegovom romanu , čini mi se , “Tri ratna druga”, kada njemački radnik  tokom Drugog svjetskog rata pod Hitlerom iz fabrike  skuplja metalne dijelove  kako  bi od njih napravio dječija kolica  za tek rođenu bebu.

Kada je napokon skupio sve dijelove kod kuće je počeo  da sastavlja kolica.

Kada je završio posao  pred njim se  umjesto kolica ukazao -mitraljez.

Zaključimo prosto- kad bi Laki učinio neko dobro humano ljudsko djelo- Bog  bi ga uzeo sebi.

Samo zbog toga on je još uvijek živ.