ZALIHIĆ: Asim Kamber, ili kad se krpelj razmaše po književnosti i personalitetu pisca

Piše: Almir Zalihić

 

U Sanskom Mostu je 2012. godine objavljena knjiga “Država neboder” Asima Kambera. U podnaslovu je naglašeno da su to ogledi iz semantostilistike novinarstva. Kad se knjiga pročita uvidite da u knjizi nema ni jednog ogleda iz semantostilistike novinarstva. Dakle, knjiga je lažno podnaslovljena. A u stvari je skup reagiranja na objave o sebi i svom političkom djelovanju u dnevnom listu “Avaz”.

Sve skupa nezanimljivo.

A onda, na samom kraju, naslov “Literarna ‘ćuna’ Zilhada Ključanina”. Moto za tekst: “Znam pedeset živućih pisaca od kojih je, svaki, vredniji ovoj zemlji od bilo kojeg, i živućeg i mrtvog, političara” Zilhad Klučanin, Dnevni avaz, 15.05.1999. str. 9.

Na početku ovog pisanija Kamber, valjda izazvan citatom /političar je/ izruči popriličan galimatijas gluposti, objeda, podvala na račun “naših” pisaca inputirajući im da su napustili “jedino legitimne književno – estetske i etičke postulate ljepote i istine”, dokazujući svoje tvrdnje riječima: “Kada je Andrić u Travničkoj hronici slijedom imaginarne narativne etičke generalizacije Bošnjake označio: ‘balijama, čudovištem, nasilnicima, ruljom, grlima (životinjama), kao narod sa čestim napadima skupnog ludila, krvnicima’ itd.., itd… on je jasnom psihopatologijskom antropomorfizacijom Bošnjake okarakterisao mentalno bolesnim ljudima.” (Kamber, 168)

Samo rečenicu dalje piše: “Romanom  Šehid Ključanin je otišao i korak dalje u negativnoj karakterizaciji Bošnjaka. Svi oblici egzistiranja, i individualnog, i kolektivnog, u ovom romanu su deformirani, ružni, viđeni na jedan redukcionistički način koji umanjuje ili uništava sve tradicionalne islamske i bošnjačke vrijednosti”.

I tako dalje, i tako gore, sve netačnije, sve besmislenije, s pjenom na ustima, ustvrdi da je Šehid  crni biografsko – psihološko – pornografski roman za seksualne delikvente.

Dakle, apriori je vidljivo da su nadrikritičarevi sudovi logična posljedica postratne restauracije srednjovjekovne političke svijesti. Iz njezinih su budžaka izmilile aveti vjerskog i nacionalnog fundamentalizma, te palanačkog moralizma, bilo kao realni dio spektra slobode, bilo kao izraz socio-psihološke dezorijentacije nikogovića koji su se u poraću dočepali vlasti, moći i novca, naravno.

Ova “kritika” s jedne strane previđa i omalovažava važne detalje teksta, s druge pojednostavljuje i netačno interpretira druge, a odlike likova i odnose među njima tretira kao patologiju autora.

Nadrikritičar zanemaruje složenost i osobenosti strukture romana o kome piše zarad uočavanja “Freudovih psihoanlitičkih suština» koje on djelu imputira demonstrirajući lošu percepiju, očekivane i plitke asocijacije, neadekvatne kritičke termine, predškolske teorijske modele, pa sukladno tome i paušalan, neutemeljen, bezvrijedan sud.

Ključanin: jedan od najznačajnijih bh pisaca i univerzitetski profesor

Jedna od najvećih književnokritičkih zabluda koja pokazuje apsolutni diletantizam je ona kada se autorov život i okolnosti nastanka književnog djela uzimaju u obzir kao relevantni dokazi u kritičkoj interpretaciji i vrednovanju samog djela. Tad su na sceni zloupotrebe (biografizam, psihologizam, itd.). Nijedna moderna, samosvjesna kultura nije upala u klopku poistovjećivanja pisca i njegova svijeta s književnim djelom i svijetom koji on stvara.

Nažalost, u Bosni i Hercegovini, zloupotrebe te vrste bljesnu s vremena na vrijeme. Najčešće su vezane za živote i djela značajnih pisaca poput Selimovića, Andrića, Maka Dizdara, Ibrišimovića, Ključanina. Tada se razmašu krpelji po tkivu književnosti i personalitetu pisaca, uveseljavaju i ibrete pučanstvo i, potom, vrate se mrak iz koga su izronili.

A dok veselje traje književnost se promatra kao šifrirana dijagnoza i anamneza pisca – to jest, pacijenta (za Freuda i njegovog velenasljednika Kambera, umjetnik je tek sretnik koji zahvaljujući moći sublimacije svoj libido preobražava u stvaralački čin pa tako, u uspješnijim slučajevima, amortizira neurozu koja nam je zbog seksualnih trauma svima za vratom).

Nadrikritičar pokazuje nerazumijevanje postmodernizma i netačno određuje poetičku suštinu Ključaninovog romana. Vrednosni stav nadrikritičara prema erotici, pa i panerotici, neiznenađujuće je blizak šovenskoj osudi tjelesnosti kao nahumane i dekadentne pojave koja svijet neopravdano i neutemeljeno prikazuje izopačenim, rugobnim i tragičnim mjestom. S druge strane, nadrikritičara iritira izgled i asocijativnost likova kao da je riječ o njegovim najbližim srodnicima, dakle, realnim osobama koje ne izgledaju kako bi on želio da izgledaju pa otuda didaktičke sugestije, primjedbe i pokude. Zato, valjda, Ključaninovog osobnog psihoterapeuta treba onda razumjeti kao najmjerodavnijeg čitatoca – i kritičara.

U ozbiljnom bavljenju tumačenjem i vrednovanjem knjiga su se daleko plodotvornijim pokazali pristupi tekstu usredotočeni na univerzalne simbole, arhetipe i miteme, ili pak takvi koji psihološki promatraju funkcionisanje samog jezika u tekstu. (Jacques Lacan)

Kamber: Patološki nije podnosio rahmetli Ključanina koji je književna veličina

Kamberov diletantski način zloupotrebe osnovnih termina psihološke književne kritike, u kome je smjer djelovanja od autora prema djelu, dopunjen još  nevjerovatnijim, ali kod nas češćim pristupom kojim se na osnovu djela rekonstruiše psihološki profil pisca.

Na toj pozadini neznanja zapjenušano sikće kritičar na autora i njegov roman, tumačeći ga proizvoljno, neznalački, brutalno, petparački inputirajući puno štošta čega u knjizi nema.

Pisanija takve ili slične vulgarne provinijencije ne samo da su beskorisna već su, pretpostavlja se, trebala biti bojovničko crtanje streljačke mete na lice pisca.

Tekstovi ove vrste, obično, pokazuju nekolike intencije. Zlu namjeru koju potpisnik čini kad autorovim riječima inputira tezu koju je svojim tekstom htio ostvariti. Druga je zabluda sporenja (argumentative fallacy), kojom nadrikritičar, umjesto da čita tekst, raspravlja s nazorima autora (kojima, da stvar bude gora, u predočenom tekstu nema ni traga). Ovaj postupak nadri kritičar Kamber  koristi na način koji logičari nazivaju argumentum ad hominem, a kod kojeg zaobilazi argumentaciju koju je autor predočio u djelu, pa se bavi pretpostavljenim osobinama autora samog. Da je logički lijek: non quis, sed quid,  ne ko (je nešto rekao), nego šta (je rekao), u ovom slučaju nedostupan nadri književnom kritičaru, više je nego jasno.  Treba ovdje, naravno, računati i sa suprotnim iskušenjem. Primijenjeno na književnu kritiku, ako tekst ne može biti loš zato što ga je napisala osoba koju smatramo lošom, ne može biti ni dobar zato što ga je napisala osoba koju smatramo dobrom. Konačno, nadrikritičar se služi, i ne znajući da to čini, zabludom koja se može nazvati metaleptičkom. Označava pogrešno preklapanje različitih stvarnosnih režima ili okvira (najčešće stvarnosti djela i vanjske stvarnosti), zbog čega se veći broj kritičkih zabluda smatraju tek njenim podvrstama (Genette 2006.).  U najširem smislu, kad god se čitanje knjige  pobrka s čitanjem njezinog pisca kao znanca, neznanca, prijatelja, neprijatelja, komšije, oca, sina, supruga, političara (lijevog ili desnog), filozofa (materijaliste ili idealiste), vjernika ili nevjernika, simpatičnog ili antipatičnog, lijepog ili ružnog, domaćeg ili stranog, kralja ili roba, vegetarijanca, novinara, domoljuba, izdajice, entuzijastičnog ili depresivnog, ili pak s iščitavanjem okolnosti nastanka i recepcije djela – čini se metaleptička zabluda. Nadrikritičar ovog puta,  Šlegelovski rečeno, jede stablo jabuke, a ne njen plod.

Svojevremeno je  uredništvo “Los Anđeles Tajmsa” uputilo svojim književnim kritičarima  Otvoreno pismo u kome je definisalo ko može pisati književnu kritiku. Dakle,  jedan ozbiljni dnevni list je pokušao da eliminiše pristrasnost kao pobudu za pisanje književne kritike.  Za uredništvo “L. A. Tajmsa” dva su momenta bitna kao izvor moguće pristrasnosti kritike: interesna povezanost kritičara i knjige o kojoj piše i lični odnos ili poznanstvo kritičara i autora knjige koju prikazuje. Ako pretpostavimo da uredništvo “Los Anđeles Tajmsa”, pojma nema ko je iznimno vrijedni bosanskohercegovčki književnik Zilhad Ključanin, onda je još manje moguće da naslute postojanje tipusa/političara koji se odaziva na ime Asim Kamber, a koji je, eto, umislio da je sposoban baviti se kritikom književnosti. Iz agende uredništva  “L. A. Tajmsa”, na u ovom tekstu tetiranog “velestručnjaka” za književnost odnosi se rečenica: “potkupljivost, bolećivost ili amoralnost kritičara označeni su kao glavni uzročnici njegove neobjektivnosti”.

P.S. Dvadeset godina nakon prve objave Ključaninovoj tvrdnji: “Znam pedeset živućih pisaca od kojih je, svaki, vredniji ovoj zemlji od bilo kojeg, i živućeg i mrtvog, političara”, ni pero se ne može odbiti!

 

O autoru

Almir Zalihić je rođen 01.01. 1960. godine u Mostaru. Završio je studij književnosti. Piše poeziju, prozu, književnu kritiku i esejistiku. Radovi su mu prevođeni na engleski, njemački, francuski, švedski, poljski, makedonski, slovenački, albanski, arapski i turski jezik. Nagrađivan je za književni i urednički rad. Bio je glavni urednik književnih časopisa „MAK“ i „ŽIVOT“. Uredio je više stotina knjiga domaćih i stranih autora. Glavni je urednik Izdavačke kuće  ZALIHICA.

Živi u Sarajevu.

Objavio je knjigeSuhi žig. Priče. 1989., Raseljeno lice. Poezija. 1993., Raseljeno lice i druge pjesme. Poezija. 1994., Pogled iznutra. Eseji. 1999., Raseljeno lice i drukčije pjesme. Poezija. 2000., Sasvim obična smrt. Roman. 2002., Porodični album. Poezija za djecu i omladinu, 2003.,Rječnik sumnji. Poezija, 2005. (II izdanje 2006, III izdanje 2007.), Imaju li zvijezde domovinu. Pripovijetke. 2008., Lucida calligraphy. Poezija. 2010., Polovina pređašnjeg svijeta. Poezija 2011., Camera obscura. Poezija. 2012., Poetika razdesenih detalja Amira Brke, 2016, drugo izdanje 2018, Pearl medicine, roman bajka na eng. 2017, Iskorak iz muka, eseji kritike 2019. Biser lijek, roman bajka 2019.

Objavljene antologije:

Antologija savremene književnosti Bošnjaka iz Sandžaka. 1998. ,Antologija savremene poezije Bošnjaka iz Sandžaka, izbor i eseji, 2000. II izdanje 2001., III skraćeno izdanje 2003., Gospodari Balansiranja /Antologija savremene proze Bošnjaka iz Sandžaka/. 2006.

Objavljeni udžbenici:

ČITANKA za 6. Razred O.Š 2003., II izdanje 2004., III izdanje 2006.