Fadile, odlazi. Vodite ga!

Liderstvo u krizi

U teškim vremenima sve je transparentnije nego inače. Lakše se vidi ko je kakav. Najbolje i najgore od ljudi. Velika kriza je veliki izazov. Veliki izazovi stvaraju velike ljude, prilike da budu veliki, ili mali, baš kao što oni koji se samo predstavljaju velikima pokazuju svu vlastitu moralnu i uopšte ljudsku bijedu. Veliki izazovi trebaju velike lidere, kako bi poveli građane u bolje prekosutra.

Pandemija korone pokazala je, i još pokazuje a tek će pokazati, da je pravih lidera puno manje nego što smo se nadali. Evropska zajednica je na pandemiju korona virusa odgovorila poslovično – bavila se samo svojim interesom, ali ne kao zajednica, već svaka članica za sebe, ne pokazujući solidarnost čak ni unutar Evropske unije. Devedesetih smo tragično naučili da umjesto jedinstvene politike Evropom dominira šarolikost interesa, a danas vidimo da ne postoji ni Evropska unija, bar ne na onaj način na koji bi željela da postoji. Italiji su upomoć stigli doktori iz Kine, Kube i Rusije a ne iz evropskih zemalja, koje još uvijek samo sebi pomažu.

Premalo je pravih lidera u prevelikoj opasnosti i krizi poput ove, a previše populista i varalica. Angela Merkel se naciji obratila samo jednom, za razliku od naših političara koji se uglavnom bave samo obraćanjem. Angela Merkel je sasvim sigurno svojim istupom ohrabrila njemačke građane i uvjerila ih da će se država zaista boriti, svim raspoloživim resursima, ne samo u zdravstvu već i u svim drugim važnim sferama života, najbolje što može, sa najboljim ljudima i stručnjacima.

Prije nego se Angela Merkel obratila, Njemačka je već uspješno provela čitav niz mjera i akcija, uključujući i rana i intenzivna testiranja, a činjenica je da imaju najmanji procenat umrlih. Čini se da su oni, zasada, jedini koji se mogu nadati “poravnanju krivulje” i spriječiti eksponencijalni razvoj događaja. Kancelarka je upravo odobrila nevjerovatnih 50 milijardi eura za pomoć umjetnicima, kulturnom, kreativnom sektoru uopšte jer novo vrijeme traži nova, kreativna rješenja i trebaju nam kreativni ljudi.

The creative courage of creative people can help to overcome the crisis. We should seize every opportunity to create good things for the future. That is why the following applies: artists are not only indispensable, but also vital, especially now.”

Nabrajati šta je sve urađeno u Njemačkoj u proteklih nekoliko sedmica nema potrebe ali je dovoljno reći da je baš prije nekoliko sedmica Njemačka praktično kupila sve respiratore koji će se u toj zemlji proizvesti ove godine. Nastavljaju kupovati i dalje potrebne respiratore i medicinsku opremu, globalno, rade na obuci kadrova povećavanju bolničkih kapaciteta… da ne spominjemo transport ili funkcioniranje društva odnosno sistema uopšte.

Najgore tek dolazi

U Francuskoj, kapitalistička marioneta Emmanuel Macron je uveo zabranu kretanja tek nakon što su održani izbori, dajući sasvim dovoljno vremena virusu da se raširi uz još jedan, posljednji veliki “poticaj” za širenje zaraze – izbore, prije nego što je poduzeo mjere. A još je prije samo nekoliko mjeseci slao policiju da batina zdravstvene radnike koji su demonstracijama tražili bolje uslove rada.

Veliku Britaniju, nakon perioda gubljenja dragocjenog vremena i bez adekvatne reakcije, očekuje uskoro udar prvog malja korone. Johnson je navakat izašao iz Evropske unije, u savršenom trenutku katastrofe. Baš kao što je srušena i kantonalna vlada u Sarajevu, navakat u nevakat, a nova federalna vlada se nije ni pokušala formirati.

Dobra vijest je da je kantonalni ministar unutrašnjih poslova Ismir Jusko. U ovim vremenima kad građani trebaju zaštitu i nekoga kome mogu vjerovati, kada je naša kolektivna sigurnost u pitanju, Švabo se čini kao pravi čovjek za sve nas.

Cirkus Korona

Preko okeana cirkus. Trump nakon što je promašio u prognozi ućoravo da će korona doći i brzo proći, uključio se, priznao pandemiju kao veliku opasnost, malo pričao o nevidljivom neprijatelju i sad je već zagovornik ukidanja blokade i pokretanja ekonomije oko Uskrsa, za desetak dana, dok se stvari u New Yorku tragično eksponencijalno dešavaju, a Amerika preuzima globalno liderstvo u broju zaraženih. I dok Trump poput Nerona zabavlja mase, požar se čini neizbježan.

S druge strane, guverner američke države New York Andrew Cuomo u svom trećem mandatu nalazi se sa građanima pred nevjerovatnim i stravičnim izazovom. Kosmopolitski megacity New York je idealan za veliku katastrofu prvenstveno zbog broja stanovnika i guste naseljenosti ali i zbog same činjenice da je velika raskrsnica, otvoren i dinamičan grad. Bezbrojni Njujorčani putuju širom svijeta i bezbrojni građani iz svijeta dolaze u NYC. Barem je tako bilo do sada.

Guverner Cuomo pokazuje snagu, stav, odlučnost i razboritost istinskog lidera u kojeg građani New Yorka mogu imati povjerenje. Situacija je takva da će sve što smo do sada vidjeli u ovoj pandemiji možda biti ništa naspram onoga što će se dešavati u New Yorku a ubrzo vjerovatno i u svim svjetskim metropolama.

Ipak, svako jutro guverner izlazi pred medije, kako bi informisao Njujorčane i sve Amerikance. Bez maske i rukavica, udaljen dva metra od svojih kolega, ispred novinara koji sjede propisno udaljeni jedni od drugih. Njegova se obraćanja svode na iznošenje činjenica. Šta se dešava, kako stoje stvari, šta treba očekivati, šta je učinjeno, šta se čini i šta će biti učinjeno u borbi protiv ogromne nevolje.

Ponekad iznese i svoje mišljenje, uvijek napominjući da je to njegovo mišljenje a ne činjenica. U maniru velikih predsjednika Amerike vodi građane kroz krizu i izazove koji su sve veći. Za razliku od Trumpa, on zna šta radi i šta treba biti urađeno, i zna kako to da uradi. Uveo je intenzivno testiranje i za nekoliko dana pokazalo se kako stoje stvari, na toj osnovi ima priliku i pravo da insistira, i insistira, na prioritetnoj pomoći i velikim sredstvima američke vlade koja je usvojila rekordno veliki paket finansijske pomoći, u trenutku kada je samo u prošloj sedmici preko tri miliona Amerikanaca ostalo bez posla.

Cuomo predlaže da deficitarna oprema (respiratori) bude distribuirana kako se bude javljala potreba u ostalim dijelovima Amerike, nakon NYC, kako bi svi raspoloživi respiratori ali i osoblje bili uvijek dostupni tamo gdje su najpotrebniji. Objašnjava da bolnički krevet, bez opreme ne znači ništa, kao ni da krevet s opremom bez osoblja ne znači mnogo. Pokrenuo je sa svojim timom čitav niz akcija, i ne staje. Svakako izgleda kao pravi čovjek na pravom mjestu u odsudnom trenutku.

Sretna je okolnost da su Njujorčani poznati kao čvrsti a sama činjenica da žive u New Yorku s obzirom na konkurenciju, standard i sve ostalo pokazuje da se radi o žilavim protivnicima. I možda Cuomo i država New York osvijetle put svojom borbom protiv korona virusa i drugima, ne samo u Americi nego širom svijeta jer svako može bez obzira na standarde i uslove iskoristiti ideje, iskustvo, i potvrđene pozitivne prakse drugih. Andrew Cuomo je u našim pojmovima predsjednik države a svojom politikom praktično je prisilio Trumpa da reaguje i pokrene procese na federalnom nivou jer je to bilo u interesu cijele Amerike, a Cuomu se žurilo više nego bilo kome drugom, i još uvijek se žuri.

MC Fadil

U moru neznanja i neartikuliranosti Andrew Cuomo mi izgleda kao političar za kojeg bih glasao bez da dvaput razmislim a kada se sjetim Fadila… izgubim glas, šutim i pitam se zar moramo imati dvorsku ludu za premijera i dokad će on biti premijer i šta još treba da se desi. Lako je Americi ne samo zato što je Amerika, već zato što iako ima jednog Trumpa, ima i jednog Cuoma. Mi imamo jednog Fadila i nijedan komad političara, lidera, kojeg ćemo svakog dana slušati kako nam saopštava ono što se saopštiti mora ali i kako nas ohrabruje iznoseći nam otvoreno činjenice ne samo o onome što nam se dešava nego i onome što on kao političar i organizator, lider, i svi ostali rade u borbi protiv pandemije.

Mi smo trenutno na minus nivou i nadamo se nuli i konačnom pravom početku organizirane borbe protiv korona virusa. Mi smo na minus nivou jer naš premijer ne zna ni masku staviti. A neki dan je bio haman pa MC na korona partiju u Konjicu, kršeći vlastitu odluku. Žali Bože maske, to je jedna maska manje za zdravstvene radnike, policajce, prodavačice i sve druge koji moraju da rade u vrijeme korone.

Bal pod maskama

Građani se samoaktiviraju solidarišući se sa drugima i proizvode zaštitne maske kako bi bar malo zadovoljili potrebe posebno onih koji su izloženi većem riziku i čija je potreba za maskama veća i preča. Koliko je samo maski ovih dana proćerdano da bi političari pokazali kako se oni kao odgovorno i ozbiljno odnose prema situaciji u kojoj se nalazimo. Krijući se iza maske, misle da će sakriti svoje lice ili naličje od pogleda stotina hiljada građana koji ih sa velikom znatiželjom posmatraju. Dobra stvar u epizodi maska je što će ostati dokumenti ludosti, fotografije političara na kojima neki neodoljivo podsjećaju na Hannibala Lectera.

U Bosni je situacija kao u Bosni. Ništa novo osim što smo sada ponovo u smrtnoj opasnosti.

Naši “lideri” su i dalje onakvi kakve ih poznajemo. Nesposobni i sitni ljudi. Odriču se kao dijela plate, ali ne da novac ostane u budžetu, već da bude lična donacija, da se zna da su oni dali. Umjesto sistemskog rješenja i konkretne politike nude sadaku, pa se opet vrate svako u svoj brlog u kojem se kriju od korone kao doktor u filmu Variola vera, sebično zabarikadirani u nadi da će izbjeći nevolju. Nadaju se da će, kad sve ovo jednog dana prođe, za njih opet biti posla. Ne znaju da političari koji sada nemaju posla možda više nikada neće imati priliku da imaju posla kao političari.

Svakako ih je previše i trebali bismo izbjeći bizarne paradokse da doslovno imamo više ministara nego respiratora. Ova kriza nije kao sve one krize koje su oni kreirali sve ove godine. Ova kriza je stvarna, stvarno opasna.

U RS-u je situacija nešto bolja nego u Federaciji. Upoznali smo ministra zdravlja RS-a Alena Šeranića koji svakako ulijeva povjerenje i budi nadu. Što se federalnog ministra zdravstva Vjekoslava Mandića tiče, lakše je virus korone golim okom vidjeti nego njega, a sad je još i u samoizolaciji.

A onda se na našem lokalnom horizontu korone pojavi Fadil, federalni premijer. Drugo ime za federalnu nesreću.

Fadil. Novalić. Fadil Novalić, premijer u tehničkom mandatu, u praksi premijer Federacije evo već više od 5 godina. Odmah je u startu krize potvrdio ugled klauna. Pogledajte samo Novalića, pa onda pogledajte ministra zdravlja RS-a Alena Šeranića. Šta je Fadil za Alena, “podsmijeh ili bolan stid”? Za Novalića je i Željka Cvijanović političar od formata.

I dok RS prati u stopu korake Srbije, Federacija prepisuje od RS-a. Kao što loši i nespremni đaci prepisuju jedni od drugih. Pa kad neko nešto pogrešno napiše ili prepiše, onda svi prepisuju pogrešno.

Fadil crna rukavica

Nakon što je vidio da mu ne ide s maskom, Fadil je navukao rukavice, crne rukavice, kako bi u rukavicama izbjegao kontakt sa korona virusom iz drugih kantona. Nakon što je poharao Konjic, pola Federacije je praktično prepušteno sebi, bez adekvatne federalne podrške a većina pažnje je usmjerena na Kanton Sarajevo koji ima najmanji broj zaraženih, sudeći prema testovima. I dok se, sudeći prema testovima, u Sarajevu ne dešava skoro pa ništa, u drugim kantonima je veći broj zaraženih i federalna vlada je morala da se fokusira na rješavanje problema upravo u tim kantonima.

Odlazi, Fadile, odlazi, molimo te. Ako neće da ode, vodite ga, ljudi! Poštedite nas suvišnih nevolja. Pred nama su veliki, preveliki izazovi i ogromni problemi.

Novu ekonomiju treba planirati u funkciji zdravstva već od danas. I sve ono što se u smislu ekonomije poduzima treba biti u skladu s potrebama zdravstva u cjelini. Proizvodnja, transport i čitav niz drugih sektora se može prilagoditi i reorganizirati u skladu sa trenutnim potrebama i daljim razvojem situacije. To je jedini trenutni nužni način pokretanja ekonomije. Velik posao nas čeka. Posao za koji je potrebno znanje i odgovornost, stručnost i posvećenost. Zato odlazi, Fadile. Odlazi da te više naše oči ne vide. Imamo dovoljno problema i bez tebe. Ako neće da ide – vodite ga, ljudi! Odvedite što dalje od nas.
Avaj!

Notornog Šanku ću preskočiti. Od njega se ničemu dobrom ne možemo nadati. Ko ga je postavio i ko Šanku podržava, u slučaju bolesti neka ga Šanko liječi, u skladu sa predratnom sarajevskom kletvom – daBogda te Šanko liječio. Šta smo doživjeli! Kakava ironija.

Trumpov odlikaš

A da Balkan svog manijaka za pandemiju ima, i da u požaru korone Trump ne bude usamljen, tu je Aleksandar Vučić. Nakon nekoliko sjajnih stand-up momenata o nepostojećoj opasnosti korona virusa ispunjenih smijehom do suza, s prvima do sebe, preko noći je upao u fatalističku fazu i prije nego je išta počeo raditi, izveo je vojsku s dugim cijevima na ulice. Počevši tako svoju borbu od kraja. Štiteći prvo sebe i svoj režim, pa onda sve ostalo, obrnutim redom od potrebnog.

Mora se priznati, kada ovo ne bi bila tragično dramatična situacija, Vučić bi bio sjajan komičar čak i kao predsjednik države. Trump mu je živi svjedok i uzor. Kao što nesretni entiteti prepisuju jedni od drugih i od Srbije, Vučić prepisuje od Trumpa. I dok prepisuje od Trumpa umjesto od Cuoma, ušao je u ničim zasluženu privatnu nirvanu u kojoj je on sam konačno postao neko koga svi moraju slušati, kome svi moraju vjerovati, koji zna sve najbolje i koji je najbolji od svih. I on bi “dao sve” za svaki život. Čini se kao da je spreman, ako zatreba, za svaki izgubljeni život obećati 100 novih respiratora. Kako bi se karmički očistio i ostao legitiman i suveren, sam u svojoj nirvani.

Nakon što je pripremio sve baš kao za teatarsku predstavu, Vučić ulazi u novu apokaliptičnu fazu, tjeran svojim pervertiranim tanatosom da legitimno priča o mrtvima u svoju korist, sa patosom kao da je i on sam već umro, položio svoj život na braniku otadžbine, pao kao žrtva u borbi protiv bezdušne korone.

Prepisujući jedni od drugih, političari su odmah posegnuli za naredbama i represivnim mjerama i u kratkom roku donijeli čitav niz drastičnih mjera od kojih su mnoge bile nužne ali neke zaista nisu bile prioritet. Konstantno i skoro isključivo akcenat se stavlja na građane i odgovornost građana dok nadležni ne rade baš sve što bi trebalo kad su u pitanju neodgovorni građani, a to ne podrazumijeva samo represivne mjere.

Neodgovorni su pojedinci, a ne građani

Sve mjere koje su dosad donesene trebaju biti stalno preispitivane i testirane, i potvrđivane u praksi, jer previše je mjera a premalo mjerenja. Mnoge se odluke prebrzo donose uglavnom, kao što rekosmo, pogrešno prepisujući.

Razvijajući dodatno represivne mjere i ne potvrđujući njihove učinke došli smo u situaciju da se već govori o praćenju mobitela, objavljivanju imena onih koji su u izolaciji, došli smo lokalno i globalno do same ivice slobode, kada sistem postaje sam sebi svrha – perpetuum mobile sreće za sve a to obično znači policijsku državu u ovom ili onom obliku i razne vrste kontrole i terora stavljajući građane kao stvarnu snagu u borbi za bolje društvo praktično van snage.

Pritisak na građane, naročito represivni, zaista nema potrebe dodatno pojačavati. Građani su učinili svoj dio, krajnje je vrijeme da i političari počnu raditi svoj posao i da rade ono za šta su plaćeni! Građani su u izolaciji a nadležni treba da se bave ne samo policijskim poslovima već i svim drugim poslovima u vezi epidemije. Da se bave neodgovornim pojedincima. Neodgovorni su pojedinci, a ne svi građani. I da se prestane teoretizirati a da se počne testirati. Da nas prestanu ubjeđivati da je testiranje nepotrebno zato što oni možda nisu nabavili testove na vrijeme kao što nisu ni respiratore ni svu drugu medicinsku opremu.

Izolacija je prva i najvažnija mjera i akcija, ali joj testiranje daje puni smisao. Ljudi se mogu izolirati unedogled i već su se izolirali ali prije nego što su se kapije zatvorile, i navukle zavjese, u Bosnu je ušlo, vratilo se i desetine hiljada građana iz inozemstva. Koliko se u prvim danima uspješno vodila borba sa mjerama samoizolacije sad više nije ni važno. Sve ono što je propušteno da se uradi je prošlo. Pitanje je šta ćemo dalje.

Da li će se političari i dalje ponašati kao što su se do sada ponašali?
Da li će se i dalje baviti samopromocijom i svime čime se bar sada ne bi trebalo baviti?
Da li će politika ustupiti prostor nauci i struci ili će nastaviti da imenuju stranačke, podobne, a ne stručne, a ne najbolje ljude koje imamo?
Da li će se nastaviti ponašati ama baš isto kao i svih ovih godina, kao da se ni sada ništa ne dešava?
Sve ove godine smo to očigledno mogli trpjeti ali nismo sigurni da će u ovakvoj situaciji to, sve skupa, moći još dugo trajati.

Političari – ustupite mjesto onima koji znaju, ili bar uključite u ovu borbu one koji znaju, mogu i žele da pomognu. Stručnjake koje još uvijek imamo i koji nisu nekim čudom otišli raditi negdje drugo, kao što mnogi jesu trbuhom za kruhom otišli daleko odavde pa sada pomažu drugima a ne nama. Odstupite nesposobni dok još ima vremena i smisla. Dajte šansu ovom društvu koje ima mnoge resurse, dajte nam šansu kao društvu da se borimo svim raspoloživim snagama, u punom kapacitetu, solidarno, pomažući jedni drugima jer smo svi u ovome sami. I kao pojedinci i kao društvo. Niko nam neće doći u pomoć ili barem ne trebamo ni na koga računati.

Kako god – preživjet ćemo jer ćemo se boriti. Spremni ili ne. Egzistencijalno smo ugroženi a programirani smo da se u takvoj situaciji borimo. Velika većina. Nismo Njujorčani, ali ipak smo čvrsti. Očvrsnule su nas brojne nevolje, gore i od korone.

I ovu će veliku nesreću preživjeti velika većina, ali neki neće. Dajmo sve od sebe, dajmo najbolje od sebe da nam šanse budu veće da broj tragičnih slučajeva bude što manji.

Sa malom dozom patetike, ali bez imalo lažnog optimizma za vlastite ili potrebe ovog teksta, siguran sam da “živjet će ovaj narod” kao što živi “vjekov’ma”. Preživjet ćemo i kao pojedinci i kao društvo. Koliko će nam teško biti zavisi prvenstveno od političara i njihovih odluka, mjera, akcija i reakcija, i svega što će činiti ili propustiti da učine u danima, sedmicama i mjesecima koje dolaze.

Mi ćemo ostati kući, ispuniti svoju obavezu i učiniti osnovno u zaustavljanju ili bar usporavanju širenja zaraze, fizički udaljeni jedni od drugih ali emocionalno povezani. I ostat ćemo zajedno kao društvo. Jer drugačije ne ide.