ZAŠTO I KOME JE ČOVJEK POSTAO SMETNJA Kad respirator probudi energiju spletki i intriga
Kako jedan humani čin postane brutalno sirovo “cipelarenje” i (li )pokušaj uništavanja čovjeka najbolje posljednjih dana/sedmica pokazuje primjer Bišćanina/Cazinjanina Halila Bajramovića.
Napravio je “NEOPROSTIVU GREŠKU”, uplatio 40.000 KM za respirator za Kantonalnu bolnicu “Dr. Irfan Ljubijankić” u Bihaću i tako postao meta jednog sloja koji je izvirio iz mulja društvenih mreža.
Odjednom se Bajramoviću preobrojavaju krvna zrnca, propituje ratna i privatna sfera života; od njega se nastoji napraviti slučaj, a ljudi zaglavljeni u izolacijama, cijela Krajina i “ostatak svijeta”, prate prljavu igru. Bajramovićevi odgovori dodatno raspaljuju vatru potvora i javno izrečenih diskvalifikacija.
Neki “među nama” , ali ne “sa nama”, pokušavaju u bešćutnim načinima “urnisanjima” bivšeg borca i nosioca ratnog priznanja “Zlatni ljiljan” identificarati svoju istinsku nemoć da se nadmeću u dobrom.U podvalama svakih vrsta protiv drugih koji im, očigledno je, smetaju nastoje da opravdaju neki svoj podređeni, marginalni položaj u koji su zapali, najviše svojim činjenjem.Ili općepoznatom “bošnjačkom” mizantropijom po kojoj će sve biti dobro ako “komšiji crkne krava”.
Da postoji neka mašina koja crta likove koji pišu ovakve postove, dobili bismo izobličene face onih koji vjeruju kako je svijet nepodnošljiv zato što jedni imaju, a drugi nemaju.
Kakvi smo to ljudi?
Jesmo li “zdrava” nacija ?
Je li nas korona toliko izobličila da smo postali parodije ljudstva na proljeću koje je u nama po prvi put probudilo neviđenu strepnju šta će uopće biti sa čovječanstvom.
Jesu li se u kućnim tamnicama u nama probudile zvijeri?
Jesmo li spremni da bez razumijevanja i milosti proglasimo krivim sve druge za položaj u kome se nalazimo?
Jesu li nam u urbanim zatvorima atrofirali osim mišića i moral i dostojanstvo?
Halil Bajramović je postao dežurni krivac tako što je kod par osoba razvio ili, bolje rečeno, probudio energiju spletkarenja. Vjerovatno istih kojima je zasmetao i onda kada je plaćao autobuse za krajiške borce koji su štrajkovali u Sarajevu i kada je dijelio donacije “šakom i kapom” . Ili kad je od poplava 2014.godine spašavao Maglaj, recimo, a godinu dana ranije među prvima organizirao i gasio jezive plamenove nad Kantonalnom bolnicom. Sedam godina kasnije kada je izdvojio, kako god, značajna sredstva, maltene “odvojio” od usta porodice i radnika, da za KB i sve pacijente kojima će zatrebati, da se kupi “mašina za disanje” napadnut je “iz svih oružja”. Srećom, od par njih kojima vapaji cijelog svijeta zbog pošasti koja prijeti ništa ne znači.
Probudila se i jedna kubura koja je od rata visila na garavom zidu i “opalila”.
Po nečijoj recepturi o nezastarijevanju ratnog zločina Haliju B. je onako “snogu” na društvenim mrežama nakačeno višestruko ubistvo ratnih zarobljenika.
Zar je moguće da se 25 godina nakon posljednjg ispaljenog metka i zolje odjednom neko sjeti navodnog ratnog zločina, a frtalj stoljeća iz njemu znanih razloga šuti?!
Ovdje bi naš dobrodušni čovjek jedino upotrebio aktivne glagolske radnje .
Jer sve je tako otužno, infantilno, ružno.
I sumanuto, čak.
Takav nivo logike prijavitelja navodnog zločina vjerovatno je identičan i kvalitetu “dokaza”.
Ili se kod nekih probudila ludačka misao kako Halil B. ima para ” preko mjere”, kad se može “rasipati” kupovinom respiratora.
A za to , za respiratore i ostale “zajebancije” , je li tako, zadužena je država, a ne Halil.
Možda neki misle kako bi bilo dobro da im Halil “pokloni višak para”, jer teška su vremena, a “svi su poslovi stali”!?
O tome bi trebalo da razmisle, zar ne, i organi države.
Ili možda i oni , na svoj doušničko- obavještajni način, preko moćnih pojedinaca, sudjeluju u svemu ovome!?
A možda odgovor leži u političkom angažiranju Halila Bajramovića i njegovim rezultatima sa Narodom i Pravdom u Krajini. Kažu, spasio je aktuelnu većinu i odjednom postao “slamka među vihorove”. Odjednom je postao važan i Sarajevu i “najuticajnijem” glasilu kojim upravlja Savjetnik. Odjednom je postao mnogima “kamenčić u cipeli”.Jedan od njih se začešljao za premijera, zalizao briljantinom kao Klerk Gebl u “Prohujalo sa vihorom” , čak i nemirno noćima spavao sa tom frizurom za prve novinarske hepeninge. Laički rečeno, njegova bi ljutnja spram Halila i iznevjereni dugo sanjani san o novom “krajiškom mesiji” koji će jednim udarcem namrtvo prebiti i koronu i migrantsku krizu i dvadesetogodišnje budžetske deficite i masovne bijegove ljudi odavde, čini se, i imali nekog psihološkog opravdanja.
Ali ne i moralnog i pravnog smisla.
Ako je sve samo luda obijest sujete u izolaciji bez namjera o opasnim raspletima, ako je minhauzenovska zabava za sve nas koji odmah uviđamo u znamo da onaj koji laže zna da mi znamo da laže, onda neka.
Ako je nešto trajno ozbiljno, onda se sujetna fantazma preko društvenih mreža potaknuta jednim respiratorom i(li) pješčanim agregatima na Lipi treba ispitati na nadležnim mjestima.