IN MEMORIAM Dr. Eniz Šabanović, Doktor iz naroda

Piše: Midhat Dedić

Jedan zid čuva uspomenu.

Sijeda kosa, sako, sat, karakteristično spletene ruke.

Pronicljivi pogled živih očiju.

Prije pet godina završen je jedan bogat život.

Zatvorena je knjiga koju nismo (pro)čitali do kraja.

Život je put kojim se ide, a ne neka precizna i tačna destinacija.

Toliko je pijeska godina iscurilo u bosanskoj  klepsidri.

Na dan kada je umro „najpoznatiji bravar na svijetu“ Josip Broz Tito,  u Nebo, u svoju sigurnu luku, tamo gdje nema boli i patnje otišao je dr. Eniz Šabanović.

Andre Malraux bi rekao  kako je „oboren veliki hrast i zato cijela šuma ječi“.

Bio je 4.maj 2015.godine, tada smo se rastali od jednog dobrog čovjeka.

Doktora koji je čudo od života iskoristio tako da ga pamtimo i pominjemo kao vrijednost  grada kome je mnogo dao i ostao  skroman u svojoj veličini.

Pišem i sjećam se, upijam miris tog vremena kada je bilo trenutaka i dana da skupa sjedimo, uz ritualnu kafu kod Alena na benzinskoj.

Ljudi  su ga voljeli zbog pristupačnosti, skromnosti i jednostavnosti.

Njegova pojava i dolazak maukakvo društvo „oživjela“ bi atmosferu.

Ljudi su ga cijenili zbog  neposrednosti, dostupnosti, prisnosti i brige, zbog osjećaja za čovjeka i pravdu.

Zbog vrednoće i ustrajnosti u ljekarskom pozivu kao i „slave“ o jednom od najboljih dijagnostičara Krajine.   Vjerovatno i zato što nije volio nepoštenje, što je znao biti na strani slabijih i što je znao biti prijatelj onima koji su ga poznavali.

 

 

Ponoviću već rečeno  kao aksiom o Doktoru.

Na vrhuncima svoje ljekarske karijere prije i poslije rata dr. Šabanovića volio je običan čovjek više nego kolegijalna sujeta; bio je narodni ljekar koji nije glumio pred pacijentom, nije ponavljao stručne medicinske “refrene” da zadivi i zbuni bolesnika, bio je bolećivo jednostavan, naizgled nepristupačan i strog,a u stvari otvoren i blizak svakom kome je zatrebalo.

Bio je duhovit, drag, čak i kad je znao svima nama “držati lekcije”.

Razne.

Sjećam se i toga, te drage sada lirske slike stoje preda mnom kao svjetlo u tami ovog dobro poremećenog vremena.

Kad bolje razmislim, kad vratim vrijeme šušteći uspomenama  kao  haljine od muslina Doktor je pored medicinskog znanja bio amalgam  duhovitosti i dobrog raspoloženja, ugledan i poznat, velike životne energije  i nadasve dobri duh sanske čaršije.

Znao je pričati sa kolegama, predsjednicima, državnicima, biti u visokom društvu sa stilom i etikecijom, a to isto znao je sa pilanskim radnicima ŠIP-a, rudarima „Kamengrada“ , metalcima „ palanačkog Unisa“,  pijačarima…

Bio je u držanju gospodin,  pronicljivog uma.

Teško mu je šta moglo promaći, pamtim „milion“ detalja njegovog oštroumnog i živog zapažanja.

Govorio je  jasno, otvoreno , a kad je trebalo i šmekerski ali bez foliranja.

A znao je ponekad biti , i to je ljudski, uporan, tvrdoglav i po svom.

Ali uvijek i do kraja ostati snažan i prepoznatljiv  ljudski materijal.

Podsjećanje na Doktora  nije tugovanje već priča o tome koliko je doticao naše  i živote drugih Sanjana .

Kako je proživio svoje vrijeme  sa raznim generacijama  ove čaršije i koliko ju je obogatio onakav kakav je bio,  jedan od posljednjih aristokrata sanske  kaldrme.

Vjerovatno posljednji, vjerujem.

Pravi i čestiti koji sricaju ova slova razumjeće, a zli će i dalje zanemarivati vrijednosti jer im je to naprosto u šejtanskom opisu zadataka.

Ovi drugi, poznati Demon(i) na vlasti ovog gradića   u svojim mračnim planovima znali su tamnim markerima prebrisati mnogo šta što je valjalo pa i  velikog najpoznatijeg Doktora  ovih prostora.

I tako …jedan zid čuva uspomenu na Doktora koji je vezivao ljude za sebe i išao kroz život spuštenog garda. Vjerovao je takav da su ljudi nalik njemu, dakle dobri.

A nisu.

Bar  ne uvijek.

Grad i gradski Diktator, inače majstor svog autentičnog  prljavog  posla, odlučili su da komemoracijom  ” u svoje i i u ime Stranke”  zatvore ovozemaljski kapitel o Doktoru i nakon toga zaborave  da je ikada postojao.

Ovdje nikada nisu bili dobrodošli velikani, pogotovo živi .

A mrtva usta ne govore.

Pet godina kasnije živimo  u svijetu potpuno drugačijem od onog sa Doktorom.

Onaj svijet za koga smo vjerovali i govorili da je teško podnošljiv i nepravedan, bolji je od ovog punog strepnje, dijaboličnih predznaka i upitnika.