Alija Sirotanović – ogromno srce, dvije ruke i lopata

 

Piše:Midhat Dedić

Pamte ga “Titove generacije”, ali sve rjeđe pominju i jednom će prestati, jer je na ovim prostorima u atome razbijena nekadašnja radnička klasa, a siromašni heroji socijalističkog rada poput njega danas bi izazvali podsmijeh.

Mnogi su ga svrstali u fajl storno, u recycle bin neželjenih sjećanja. Ipak, čuvaju ga od zaborava internetski pretraživači i rijetke web stranice. Poput one Rudnika Breza, u čijim je jamama proveo pola života i proslavio brezanske i jugoslovenske rudare prije 70 godina od Andaluzije do Vladivostoka. Ili Leksikon YU mitologije, nazivajući ga “čovjekom od željeza i simbolom jedne surove, ali i naivne epohe”.

Ali, nema ga, recimo, u Općoj enciklopediji Leksikografskog zavoda Jugoslavije, kao da je to više i bitno. Bio je općenarodna ikona toga vremena od Karavanki do Prokletija, najjači Bosanac s lopatom, jugoslovenski David, koji je sa svojom smjenom komorata pobijedio ruskog Golijata, nekog “čeličnog” Stahanova, u kojeg su se zaklinjali sovjetska radnička imperija i Staljin lično.

Olimpijac rada i personifikacija tog vremena u zemlji radnika i seljaka. Taj mali veliki čovjek iz Trtorića kod Breze, koji je, u vrijeme Informbiroa i mučne borbe Jugoslavije protiv Josifa Visarionoviča Staljina položio na pleća Staljinovu rudarsku ikonu i na lice Josipa Broza Tita donio pobjednički osmijeh zvao se Alija Sirotanović. Umro je u 76. godini, 16. maja 1990. gdoine.

‘Kažu, treba pobijediti Stahanova…’

Iako za života “slavan”, cijeli svoj život proletera “sa dna kace” proživio je u duhu svog prezimena, sirotinjski, sirotanovićki.

Kako je anonimni rudar-brigadir iz brezanskih jama, koji je pamtio konjske vuče rudarskih kolica i silazio u utrobu zemlje u vrijeme dok ni na mapi nije bilo ni lampi “benzinki”, postao jugoslovenski Stahanov? U izgradnji porušene zemlje 1946. godine Komunistička partija je promovirala duh takmičenja, po ugledu na već u zemljama socijalističkog lagera rašireni Stahanovski pokret, koji je nosio ime po Alekseju Stahanovu (pravo ime Andrej), koji je 1935. godine u svojoj smjeni iskopao 102 tone uglja, 12 puta više od norme. Bio je to nedostignuti rekord.

Koščati Alija Sirotanović, koji je jedva kad uzimao riječ, u ljeto 1949. godine zatražio je da se njegovoj “brigadi” od osam ljudi omogući rad na tri radilišta, uz komisijsku kontrolu.

“Srušit ću Stahanova”, rekao je 35-godišni Alija, tada u punoj snazi i poletu.

Tog 24. jula 1949. godine svijet je obišla vijest – Alija Sirotanović i njegova smjena su u brezanskoj Jami 1 u Rovu vojvode Putnika za osam sati iskopali 152 tone uglja i prebacili normu za 215 posto te za 50 tona nadmašili Stahanova i postavili svjetski rekord.

U dokumentarnom filmu TV Sarajeva Alija Sirotanović i Svetozar Vukmanović Tempo (komunistički rukovodilac Tempo bio je ministar rudarstva) iz 1989, godinu prije smrti  Alija u svom sobičku, u kojem dominira uokvirena Titova i njegova fotografija utaknuta na rub okvira “pored Tita”, sjeća se tog vremena i rekorda.

“Dolazimo mi ‘49, ostali sami, kaže, treba Stahanova pobijediti… Šta mu je Stahanov, sunce ti… kaže, najbolji ruski rudar…”

‘Druže Tito, lopata je mala’

U sljedećem kadru ostarjeli Alija sa štapom sjedi pred ulazom u nekadašnju Jamu 1.

“Ovo je ovaj rudnik, što sam ja pobijedio Stahanova, a Tito pobijedio Staljina.”

Jasno k'o dan. U jednoj rečenici Alija Sirotanović je opisao povijest čiji su dio bili Tito i on.

A u jednom drugom dokumentarcu Druže Tito, lopata je mala (aluzija na mit o Alijinom “zahtjevu” Titu da mu napravi veću lopatu) desetljećima prije Delićevog “…ma, ljudi, je li to moguće…” i gola Bugarima u Splitu 1983. godine, na sličan način opisana je jugoslovenskom radničkom puku Sirotanovićeva epopeja “rušenja Stahanova” toga 24. jula 1949. godine.

“U 10 sati i 15 minuta, na radilištu 56, 127. vagonet je bio napunjen. Za tri sata i 50 minuta Alija Sirotanović približio se radnom učinku Stahanova, koji je postignut u osmosatnoj smjeni… U 11 sati i 30 minuta dostignut je Stahanovljev rekord od 102 tone, ostvaren 17 godina nakon Oktobarske revolucije. Trenutak docnije nadmašen…”

Anonimni rudar iz Breze, s poštapalicom “sokole moj dragi”, znakovitog prezimena, koje je blistalo pred socijalističkim narodnim masama kao sinonim poštenog neprivilegiranog radnika, postao je miljenik Tita i Partije. Da je znao i htio, mogao se strelovito uspinjati u tadašnjoj sindikalnoj hijerahiji države. Nije znao, a još manje htio, želio je ostati ono što mu je bio otac i šestero braće – rudar.

Najkraći govor pred sindikatom

Ipak, nije se mogao oduprijeti zovu Partije, pa je na kongresu sindikata Jugoslavije održao najkraći govor svih vremena prije i poslije. Trema je bila jaka, a njegov govorni aparat je potpuno zakazao.

“Drugarice i drugovi, treba raditi…”

Zbunjen, isto je ponovio još jednom i dodao da “bez rada nema ništa”, a treći put uspio je još samo da opsuje.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Tako je za sva vremena završio legendarni brezanski udarnik i heroj rada usavršavanje svojih retoričkih vještina i dobio silne aplauze, jer su ga svi dobro i tačno razumjeli. Dakako, nije Alija tada, sve da je htio, mogao izbjeći ni dodjelu Ordena junaka socijalističkog rada, kojeg mu je, kako je jednom izjavio, uručila Pepca Kardelj, ni poziciju narodnog poslanika, ni 100.000 dinara nagrade, ni mjesec dmora u Gradcu na moru, i sve džaba piti i jesti, k'o ministri, pričat će kao penzioner…

Da, i struju, koju je “od Tita” dobilo njegovo selo Trtorići, valjda brže nego ijedno naselje u Jugoslaviji do tada i poslije, ali ne kako se pričalo u mitu o njemu, prije nego se iz Beograda vratio kući…

Još jednom u “dugom vijeku” bljesnula je skoro ugašena slava Titovog rudara Alije kada je 1987. godine “osvanuo” na jugoslovenskoj novčanici od 20.000 dinara. Za razliku od stabilne novčanice od 10 dinara, sa koje je Jugoslovene od 1968. godine gledao nasmijani  metalski radnik iz Zenice Arif Heralić, Aliju i njegovih 20.000 dinara brzo je sagorio plamen hiperinflacije Markovićeve monetarne reforme u zemlji koja se poput meteora približivala svom krvavom epilogu.

Zemlja se urušila poput rudarske jame

Dana 16. maja 1990. godine, desetljeće nakon smrti Tita, umro je Alija Sirotanović, sa “sirotanovićkom” penzijom od 130 miliona dinara, s kojom je jedva preživljavao i sve do smrti svraćao među svoje komorate u kafanu Udruženja penzionera i invalida rada u Brezi. Volio je, kao i svi rudari svijeta, društvo i kafane.

A zemlja u koju se heroj rada Alija zaklinjao urušila se kao stare rudarske jame pune metana. S njom su zatrpani i “ideali za koje su umirale budale”, a već tada, i pogotovo tada, niko više nije vjerovao u rad, nego u oružje. Jer, tada je jedan čovjek na Vidovdan izgovorio pred masama “ako ne znamo da radimo, znamo da se bijemo” i sve je otišlo…

Pravedni Alija, dijete i čovjek revolucije, proleter koji je pjevao “da nam živi, živi rad”, klicao Titu i Partiji, lopatom gradio budućnost i govorio kako se nikada do mezara nije pokajao što je rudar, u razgovoru s autorom filma Alija Sirotanović i Svetozar Vukmanović Tempo, možda i sluteći raspad zemlje koja mu je “tekla venama”, u jednom trenutku ljutito kaže:

“Milošević? Što će njegova slika? Kuda ćemo onda Titovu sliku, je li skinuti, tako to dođe. Ne mere to…”

Moglo je i bilo je.

U tri desetljeća iza socijalističke ikone i mita o Aliji Sirotanoviću na trusnom tlu Balkana stalo je mnogo užasa, a u njima jedan cijeli rat, smrti i stradanja.

Nudili mu sve, tražio ‘fiću’

Za razliku od mnogih likova i ličnosti iz prošlog vremena, za Aliju Sirotanovića, čija legenda živi sedam desetljeća na trusnom tlu Balkana, i danas ima mjesta u novinarskim i sjećanjima običnih ljudi. Inspirirao je i “Zabranjeno pušenje”, pa je nastala rokenrol omaž “Srce, ruke i lopata”, mada je sa Alijinih usana, ruku na srce, odzvanjalo “Amerika i Engleska bit će zemlja proleterska” i “Mi guramo vagonet, da nam živi komitet”.

 

Zagrebačka (ugašena) Arena zabilježila je riječi Alijine unuke kako je plakao tri dana kada je Tito umro, a u digitalnoj prašumi sačuvani su pabirci urbanih legendi o Aliji kada je od Tita, koji mu je “nudio sve”, zatražio “fiću”, odbio četverosobni stan u Brezi, jer ima svoju kuću u Trtorićima, pa i istiniti događaj o većoj lopati iz Slovenije, koju je “poručio” od Tita, u koju ,doduše, nije moglo stati 50 kilograma uglja, ali jeste 16 do 18 kilograma, kako je ispričao.

U Brezi jedna ulica nosi njegovo ime. I bista ispred rudnika zove se po njemu. Pa i crnu mermernu ploču na mezarju u Trtorićima, gdje je ukopan, s rudarskim simbolima čekićem i dlijetom, platio je brezanski rudnik. Prije šest godina, na 100. godišnjicu rođenja heroja rada bivše Jugoslavije, udarnika Alije Sirotanovića, Rudnik mrkog uglja Breza je organizirao takmičenje u brzom utovaru uglja, i to lopatom “sirotanovićkom”, koja je imala i drugo ime – “omladinka”. Pobjednik je dobio tonu “crnog zlata”.

Rodni grad mu se odužio i maršem “Putem Alije Sirotanovića” i akademijom o njegovom liku i djelu. U Zagrebu je, na Zagreb Burger Festivalu, neki promućurni kuhar, vjerovatno s ciljem dobre zarade, smislio hedonistički hibrid burek-burger, koji je nazvao “Alija Sirotanović”.

Na odlagalištu historije

Ostala je i legenda o Alijine tri šnite kruha i glavicom crvenog luka, s kojima je silazio u jamu i izlazio garav i s osmjehom pobjednika, udarnika i heroja rada. Aforizam o čovjeku koju je bukvalno shvatio da je rad stvorio čovjeka i tražio veću lopatu. I priča o “dvajes’ hiljadarki”, koja mu je trebala donijeti “nacionalnu penziju”, a nije.

Prije tri godine hrvatski portali “pronašli” su Aliju Sirotanovića u Splitu, kraj jednog kontejnera za smeće. Umjetnička slika s njegovim likom djelo neznanog umjetnika prikazuje Aliju s pneumatskom bušilicom na ramenu i rudarskim fenjerom u drugoj ruci. Simbolika je potpuna – lik Titovog rudara ne uklapa se više ni u enterijere apartmana za turiste i sudbina ga vodi na odlagalište povijesti.

No, u Brezi se, tako kažu, zadržala pjesma čiji stihovi sve govore: Nek’ ti je rahmet Alija, golemi, beskrajni, žele ti tvoji Brezani…

Izvor: Al Jazeera