VLAŠKA POSLA PIŠE ANTE TOMIĆ Raspudića i Škoru trebalo bi nacrtati za agronomski udžbenik i pozvati nekog učenog da objasni postupak cijepljenja ili navrtanja

 

“Oklen je trišnja?”, upita jutros jedan penzioner na Pazaru. “Iz Naklica”, odgovori mu mlađi prodavač. “Dobra je”, pohvali penzioner, s rukama na leđima odmjeravajući čvrste sočne plodove glatke crvene kore. Ali, on nije kupac. On je, doznat ćemo uskoro, i sam voćar i ugledni voćarski autoritet. “Bi li moga dobit navrtak?”, kaže. “Čega?!”, zaprepasti se prodavač.

Razrogačeno. “Navrtak. Jednu plemku da je navrnen u sebe?” Prodavač ga gleda kao da je izvanzemaljac, piše Ante Tomić u najnovijoj kolumni za Slobodnu Dalmaciju.

“Znaš kako se navrće”, nastavlja penzioner, ustrajan podučiti dečka, “kad se grana trišnje cijepi u granu rašeljke ili višnje?” Onaj s druge strane banka zatrese glavom, nikad u životu ništa slično nije čuo. A gdje bi i čuo? On samo prodaje voće iz Kauflanda, lažući da je jutros ubrano u Naklicama ili Vrgorcu, i vidljivo ga živcira niski suhonjavi muškarac i njegove lekcije. Ili kupuj ili odjebi, rekao bi on penzioneru, a penzioner, srećom, naposljetku i sam shvaća da bi razgovor uskoro mogao postati neugodan te produži niz Pazar gnjaviti nekoga drugoga.

Zamagljene činjenice

Stajao sam nekoliko metara dalje i u vrećicu birao španjolske marelice iz Kaštel Štafilića, kontajući kako ovaj razgovor o trešnjama nije u osnovi drugačiji od razgovora koje vodimo o kandidatima za saborske zastupnike. Eto, na primjer, Miroslav Škoro. On je jednom davno bio nekakvo sasvim drugačije voće. Koncem osamdesetih, u suton socijalizma i Jugoslavije oženio je jednu uvjetno rečeno našu iz Pittsburgha i u emigrantskim klubovima osjećajno tamburao kako će se jednom vratiti u svoj slavonski zavičaj, premda se nije baš žurio kupiti povratnu avionsku kartu. Barem dok se puca.

Činjenice iz njegovog životopisa su zamagljene. Dok on tvrdi da je bio daleko, u Americi, svjedoci kažu da su ga još u proljeće hiljadu devetsto devedesete sporadično viđali u Osijeku. Nije jasno gdje je bio u odsutnim trenucima za domovinu u kojima većina nas dosta precizno zna gdje je bila. Miroslava Škoru, međutim, to nije priječilo da prije nekoliko mjeseci osnuje politički pokret, koji je neskromno nazvao Domovinskim, i sam sebe proglasi jednim od rijetkih zaštitnika autentičnog hrvatstva.

Ili, na primjer, Nino Raspudić, koji će na izbore izići na Mostovoj listi. Prije petnaestak godina bio je tridesetogodišnji sveučilišni nastavnik, profesor talijanskog na Filozofskom, koji je u rodnom Mostaru podizao spomenike univerzalnim, nadnacionalnim junacima i od vremena do vremena se javljao prilozima u Feral Tribuneu. Gnušao se nacionalizma, sjeća se s osmijehom danas Viktor Ivančić, osnivač i glavni urednik Ferala.

No, uskoro on postaje viđeni desničarski komentator u novinama i na televiziji. Govori na predstavljanjima knjiga hadezeovskih ministara. U župama, samostanima i pastoralnim centrima drži predavanja o liberalnim opasnostima koje vrebaju naš narod i naše kršćansko nasljeđe, a časne sestre mu u suzama plješću i viču bravo, zahvalne da se takav delija isprsio na braniku domovine i vjere.

Njih dvojicu, Raspudića i Škoru, pomislio sam jutros na Pazaru, trebalo bi nacrtati za agronomski udžbenik i pozvati nekog učenog da poljoprivrednim proizvođačima, voćarima, vinogradarima i maslinarima objasni postupak kalemljenja, cijepljenja ili navrtanja. “Vidite, dame i gospodo”, počeo bi on pokazujući prvo Škoru i njegovu preobrazbu od isprepadanog emigranta u neustrašivog branitelja hrvatstva, “ovdje smo nekad imali kržljavu divlju lozu, koja je rađala malim kiselim bobicama, ali kalemljenjem smo dobili plemenitu sortu, pune grozdove cabernet sauvignona”.

Bezvrijedno stablo

“A ovo ovdje bila je jedna rašeljka”, nastavio bi penzioner dolazeći do Raspudića i njegovog krivudavog političkog puta, “bezvrijedno stablo majušnih, trpkih plodova, koje smo pretvorili slatku trešnju na koju se sva djeca iz susjedstva rado penju.”

“Cijepljenjem, kelemljenjem ili navrtanjem”, zaključio bi voćarski autoritet, “mijenja se sorta loze, masline ili voćke. Biljka je dolje u korijenu jedno, a gore u krošnji nešto drugo. Lako se prevariti u njezinu istinsku prirodu. Često kažu da je nešto autentično, naše, iz Vrgorca, Kaštel Štafilića ili Naklica, a ustvari tko zna iz koje je pizde materine došlo.”

Slobodna Dalmacija