MILAN TEGELTIJA POD NASTAVOM MUHAMEDA: Zašto je predsjedniku VSTV-a Tegeltiji odjednom postalo toliko važno da “bljesne” u medijima i propituje novinare?

Jedna fotografija, snimljena prije tri-četiri dana u Zagrebu, šokirala je Hrvatsku, alarmirala medije, digla na noge njen represivni aparat, prouzročila osude, gađenje, konsternaciju prvih ljudi u državi, od predsjednika Zorana Milanovića i premijera Andreja Plenkovića pa do manje-više cjelokupnog registra politički mislećih Hrvata.

Piše: SENAD AVDIĆ

Na fotografiji su snimljeni (vidjeli ste to, kao i milioni ljudi) razuzdani navijački huligani s ispisanom porukom srpskoj manjini u susjednoj državi (a i šire, reklo bi se), u kojoj su opisali kakve će sve bludne radnje, psihopatske i pedofilske perverzije raditi njihovim ženama i djeci.

Fotografiju je u nekom zagrebačkom kvartu uslikao Nikola Šolić, neumorni novinarski veteran, gotovo Ahasfer hrvatskog novinarsko-fotografskog esnafa, koji svojim aparatom prolazi kroz najturbulentije događaje u posljednjih četrdesetak godina hrvatske, eks-jugoslavenske i evropske povijesti. Nakon što je njegova fotografija preplavila medije i društvene mreže, fotograf Šolić je odbijao novinarima dati bilo kakvo dodatno pojašnjenje (tipa ko se nalazi na snimku, kada je i gdje uslikao divljake…) glede uznemirujuće fotografije, koje bi pomoglo u rasvjetljavanju tog skandala. Odgovore na sva pitanja prepustio je policiji i tužiteljstvima, koji su promptno reagirali i uhapsili većinu huligana sa Šolićeve fotografije. Fotografijom je već rekao što se o tome imalo kazati.

SLUŠAJ (I) MATER!

Da se taj skandal desio u Bosni i Hercegovini, u kojoj krovnu pravosudnu regulatornu vlast (Visoko sudsko i tužiteljsko vijeće) personificira Milan Tegeltija, desila bi se, međutim, inverzija odgovornosti: optužen i procesuiran bio bi fotograf, jer je zapjenušane huligane i njihove ispisane zločinačke prijetnje snimio “mimo njihovog znanja”, a potom “učinio dostupnim drugim licima” .

Milan Tegeltija je u intervjuu na Face TV-u upitan i da prokomentira snimak, koji je prethodnog dana objavila “Slobodna Bosna“, na kojem njegov prijatelj Muhamed Ajanović, dekan Stomatološkog fakulteta i mali poduzetnik u oblasti stomatologije, sjedi u kafani s Olegom Čavkom, državnim tužiteljem, i govori mu: “Čim sam saznao da ti slušaju ženu, rekao sam ti.” Predsjednik VSTV-a, dugo izbjegavajući direktan odgovor, tumarajući kroz bespuća digresija i zamornih flash backova, napokon je “pročepio”: “Ne znam da li je snimak zakonit… Je li to društvo u kojem hoćemo da živimo, u kojem se ljudi uhode… Muhamed Ajanović nije dio nikakve službe, on može da priča šta hoće, nema nikakvu obavezu da pazi šta priča…

Tegeltija je potom, nakon što je opovrgao da Ajanović na snimku objavljenom na ovom portalu, govori ono što je svako čuo (pa, i njegov sugovornik u studiju Senad Hadžifejzović), prešao na pravi, odnosno krivičnopravni aspekt tog slučaja.

Ne znam da li je to rađeno zakonito. Ako to nije, to je krivično djelo. Neovlašteno prisluškivanje podrazumijeva odgovornost kako onoga ko to neovlašteno snima, tako i onoga ko to učini dostupnim. To je krivično djelo, znate, to je krivično djelo”, ponovio je Tegeltija, uz ogradu da ne želi ništa da prejudicira. Ali, nije zgorega da pravosudni djelatnici, tužitelji i sudije unaprijed znaju šta on kao njihov vrhovni šef misli o tome.

Jer, kako je, komentirajući objavljeni snimak na kojem razgovara s tužiteljem Čavkom, stomatolog Ajanović kazao portalu “Raport”, leglu napadno odbjeglih “Avazovih” “slobodnih strijelaca”, “iz teksta, slika i snimka ima dovoljno materijala za postupanje i Kantonalnog i Državnog tužiteljstva”. Nije detaljizirao koga bi i po kojem osnovu trebalo neko od tužiteljstava tretirati, ali iz pojašnjenja njegovog prijatelja Tegetije, to je vrlo jasno – one koji su objavili snimak u kojem sarajevski stomatolog prenosi državnom tužitelju top-secret “muštuluke”, obavještajne poslastice s aromom državne tajne.

Nije poznato da li će se pravosudna zajednica u BiH složiti sa svojim vrhovnim capom Milanom Tegeltijom, ali njegova interpretacija bi, izvjesno je, naišla na nepodijeljenu podršku i frenetične aplauze srbijanske navijačke grupe “Janjičari“, koji su, nekako u isto vrijeme, krajem prošle nedjelje, na isto krivično djelo (neovlašenog snimanja) svojeručno i snažno upozorili novinarku beogradskog portala KRIK Bojanu Pavlović. Novinarka je u beogradskoj kafani uslikala Danila Vučića, sina predsjednika Srbije, kako fudbalsku utakmicu na televiziji prati u društvu “bezbjednosno ineresantnog lica” Aleksandra Vidojevića. Nakon toga su Vidojevićevi prijatelji uzeli u zaštitu svog drugara (kao Tegeltija što je prigrlio Ajanovića), istrgli mobitel iz ruke novinarke Pavlović, tražeći od nje da izbriše, što bi pravdoljubivi Tegeltija kazao, “nezakonito pribavljenu fotografiju” sina predsjednika države. Navijačkim huliganima kojima je u provođenju zakona nad podlom novinarkom KRIKA asistirala i regularna policija, uskoro je stigla podrška čitavog srbijanskog državnog vrha. Premijerka Brnabić, ministri, obavještajna zajendica, ratoborni mediji željni pravde i osjetljivi na kršenje zakona, razapeli su novinarku KRIK-a. Ona je prokazana da je “grubo kršila zakon” sa ciljem napada na predsjednika Vučića, i to u finišu predizborne kampanje u Srbiji, a nasilnici koji su joj otimali ličnu imovinu, slavljeni su kao heroji i zaštitnici prava predsjednikovog 22-godišnjeg sinčića Danila na privatnost i kafansko opuštanje u krugu prijatelja kriminalaca.

SARAJLIĆ NA UŠNOM ODJELJENJU

Na novinarsko pitanje da li je pred zakonom odgovoran i onaj ko je “nezakonito” snimao Asima Sarajlića, nekadašnjeg glavnog kadrovika Stranke demokratske akcije, dok je natenane objašnjavao principe na kojima počiva njegov primitivni izborni inženjering, Milan Tegeltija je rekao kako se i taj slučaj istražuje u Kantonalnom tužiteljstvu Sarajevo. I ponovo je iznio poluistinu, koja se u narodu raširila pod imenom “fake news”: Tužiteljstvo, kako je više puta saopćeno, ne istražuje onog ko je (ašićare – privatno, dakle “nezakonito, bez odobrenja nadležnog suda”) snimao Sarajlića, nego se bavi navodima iz  samohvalisavog brbljanja tog državnog parlamentarca o tome kako je iz uz čiju pomoć izlobirao imenovanje Abdulaha Skake za gradonačelnika Sarajeva te kako će i kojim nezakonitim sredstvima i metodama osigurati izbor Fikreta Prevljaka za šefa Kantonalnog SDA. Uostalom, nije nakon objavljivanja spornog snimka u medijima ostavku na stranačke funkcije podnio niko iz kruga ljudi koji su “slušali” Sarajlića nego je sa stranačkog prijestolja (“drugi do Bakira”) odstupio Sarajlić.

Dekan Stomatološkog fakulteta u Sarajevu Muhamed Ajanović, prijatelj predsjednika VSTV-a, i državni tužitelj Oleg Čavka, štićenik Milana Tegeltije i egzekutor glavne tužiteljice Gordane Tadić, sreli su se i razgovarali na javnom mjestu, u bašti jednog sarajevskog restorana. Nisu se “okupili” u prostorijama Tužiteljstva, Stomatološkog fakulteta, privatnim stanovima ili hotelskim sobama. Sjedili su i pretresali pravosudne i sigurnosne teme naočigled desetina ljudi, od kojih je neko smatrao da je interesatno i od javnog interesa da “ovjekovječi”, snimi njihov razgovor. I da ga bez ikakvog ličnog intersa, uvjetovanja ili zahtjeva za novčanu nadoknadu ponudi portalu “SB” za objavljivanje. Nakon višestrukog preslušavanja videosnimka u trajanju od petnaestak sekundi, u kojem je, za razliku od Tegeltije, nama bilo vrlo razgovjetno da njegov prijatelj Ajanović upozorava državnog tužitelja Čavku da mu “slušaju ženu”, smatrali smo da je naša profesionalna i građanska obaveza da taj skandal učinimo javno dostupnim, jer je riječ o sadržaju od iznimnog značaja za javnost i njenu informiranost. (Usput, mnogo je teže razumjeti Tegeltiju dok govori/frflja javno u profesionalne mikrofone nego Ajanovića na spornom amaterskom snimku) Iz tog kratkog monologa javnost se mogla uvjeriti kako, zapravo, funkcionira paralelni, podzemni nivo bosanskoherecegovačkog pravosuđa, na koji ga način usmjeravaju osobe i institucije koje su formalno izvan njega, ali imaju vrlo često ključne uloge u procesima donošenja odluka.

Snimak koji smo objavili, ogoljava vaninstitucionalne, klijentelističke osnove na kojima funkcionira “kidnapirano pravosuđe”, kako su to ustanovili brojni međunarodni eksperti i diplomaski dužnosnici, koji su višekratno konstatirali da Tegeltijin VSTV “nije dio rješenja nego je dio problema” (izvještaj njemačkog eksperta Priebea, zaključci Vijeća za implementaciju mira (PIC-a)…

Objavili smo “nezakonito prikupljeni” videosnimak razgovora Tegeltijinog prijatelja Ajanovića i državnog tužitelja iz istog razloga koji je motivirao novinarku KRIK-a da snimi i objavi fotografiju sina predsjednika države Danila Vučića u društvu pripadnika zločinačkog kavačkog klana ili fotografa Nikolu Šolića da “neovlašteno” upozori javnost na orgijanje divljeg nacizma u zagrebačkom kvartu.

Učinilo smo, u minijaturnom i “kokuznom” formatu, isto ono što su “Der Spiegel” i “Sueddeutche Zeitung” priuštili vicekancelaru Austrije Heinz-Christianu Stracheu tokom njegovih supjanih razgovora s fatalnom ruskom “investitoricom”, vođenih u raskošnoj vili u španjolskoj Ibizi, nakon čega je taj poltičar završio karijeru… Nabrajanje sličnih “nezakonitosti” bi nas daleko odvelo, čak do Bijele kuće i neovlašteno snimanih i objavljivanih prizora iz emotivnog života tamošnjeg Predsjednika koji su presudno utjecali na lokalnu i globalnu percepciju njegove problematične, incidentne pojave.

JA SAM JA, TEGELTIJA

Milan Tegeltija se još nije oglasio, odnosno odredio, iako je prošlo mjesec dana otkako je je Milorad Dodik đilkoški poručio opozicionim liderima da ih prisluškuje i ohrabrio ministra policije Dragana Lukača da to nastavi raditi bez straha od posljedica. Još, veli, nije siguran je li to Dodik stvarno mislio ili se poznati performer iz Lakataša samo šalio.

Nećemo se tim “performansom” i kukavičkim reakcijama iz pravosuđa na njega ovom prilikom šire zanimati. Nećemo se dulje zadržavati na Tegeltijinom iznenadnom suverenističkom gardu, iza kojeg se smjelo šepuri i poručuje međunarodnim predstavnicima koji posljednjih mjeseci neprekinuto ukazuju na maligan utjecaj VSTV-a na pravusuđe u Bosni i Hercegovini, pa i cjelokupan državni i društveni ambijent, da je “BiH suverena i međunarodno priznata zemlja koja neće podleći vanjskim pritiscima”. Nećemo tražiti ni detaljnije Tegeltijino objašnjenje kako se u beskompromisnu borbu za vladavinu prava udjenulo njegovo prisustvo na jednonacionalnom i jednostranačkom skupu od prije nekoliko mjeseci, organiziranom u Lukavici sa ciljem postavljanja eksplozivne naprave pod Ustavni sud BiH. Kako se, pak, u njegovo stameno zaklinjanje u “suverenitet BiH i nemiješanje u njene unutarnje odnose” uklapa prisustvo ovlaštenog oficira-špijuna za vezu Ruske Federacije s njihovim ovdašnjim jatacima?!

Bitno je ovdje nešto drugo: Milan Tegeltija i gremij kojeg je oko sebe okupio (ne nužno i isključivo iz pravosuđa) za svoju sudbinu i budućnost nemaju se niti jedan razlog brinuti, niti je to iko uspio ozbiljnije dovesti u pitanje posljednjih mjeseci. Tegeltija, tužiteljice, od državne razine (Gordana Tadić) do kantonalnog nivoa (Dalida Burzić nekada, a Sabina Sarajlija danas) se doslovno ismijavaju sa parlamentarnim nadzorom, izvještaje parlamentarcima pretvaraju u manifestacije vlastitog (ne)vaspitanja, (ne)solidnosti i oholosti. Potpuno je mirna i spokojna ta oligarhija i u vezi sa potencijalnim intervencijama međunarodnih čimbenika u BiH, čak i kada prijete da će ih prestati šopati novim financijskim injekcijama, seminarima i turističkim workshopovima. Jedine stvarne, izvorne, nepripitomljene neprijatelje pravosudna vrhuška (ispravno!) detektira među još žilavim medijima i neprilagođenim novinarima. Bez trunke zahvalnosti medijima što pro bono rade njihov posao (slučaj “Respiratori” posljednji je primjer kada su novinari išli glavom tamo gdje tužiteljstva nisu smjela nogom!), privilegirani,  pravosudni moćnici, kao što je učinio Tegeltija na Face TV-u, koriste (zakupljuju?) cijele emisije i portale isključivo za obračun s novinarskim “uljezima”, kamenčićima u njihovim markiranim cipelama koji im remete lagan i uspješan hod prema novim sinekurama i potkivanjima… Pogledajmo, primjerice, famozni slučaj “Korona-parti”, neprimjereno rođendansko bahaćenje, iz ugla Tegeltijinih zakonskih normi i standarda: trebaju li svi prisutni, kolektivno ili pojedinačno, najprije tužiti onu oblajhanu pjevaljku što ih je neovlašteno snimala pa automatski prenosila taj event na društvenim medijima, a potom presaviti tabak pa tužiti milion medija, portala, novina, televizija… širom svijeta koji su “nezakonito prenijeli” sporni materijal, sve s Halidom, Harijem, Šerifom i Košarcem… golicali radoznalost svoje publike? Zašto se ne bi smjelo slikati i objavljivati kafansko-doušničko bahaćenje dekana Stomatološkog fakulteta Ajanovića, a može se to isto raditi, medijski naslađivati, s (bivšim) dekanom Veterinarskog fakulteta Nihadom Fejzićem?! Je li kriterij prijateljstvo s Tegeltijom, Čavkom, Burzićkom, Sarajlijom?

U modernoj teoriji prava, države i komunikacija, novinarstvo se, uz tradicionalnu trodiobu vlasti na zakonodavnu, izvršnu i pravusudnu, tretira kao četvrti stub vlasti. U hibridnim demokracijama, u kojima je pravosuđe kidnapirano, korumpirano i neefikasno, a mi smo taj tužni slučaj i nepopravljivi primjer, u sistemima u kojima je pravosuđu zakonski dozvoljeno da se neometano samoreguilira, samoreproducira i samozadovoljava, uloga i značaj medija su dodatno naglašeni i izoštreni. U političkoj zajednici u kojoj neovlaštena, bespredmetna čeljad dila tužiteljima povjerljive informacije, u kojima glavni regulator pravosuđa bagateliše presude Ustavnog suda, u kojima su stranačkim uplitanjima uzurpirani sudovi, jedini se izlaz može tražiti u sudu javnosti. A zadatak medija je da tu javnost opslužuju tačnim, pravodobnim, relevantnim informacijama, do kojih dolaze, da parafraziram čuvenog legalistu i pravnika Slobodana Miloševića (za kojeg prvi ministar pravde RS-a Momčilo Mandić tvrdi da je stvorio entitet u kojem je stasao i karijeru izgradio Milan Tegeltija), ustavno, ili neustavno, statutarno, ili nestatutarno, legalno, ili nelegalno… A, uzgred da podsjetimo, i Milošević i Karadžić su se u Haagu ubili dokazujući da snimci njihovih predratnih telefonskih razgovora u kojima dogovaraju i planiraju agresiju, zločine i etničko čišćenje  (“Znaš li šta je Plan RAM, Radovane?”) nisu bili zakonito pribavljeni. A jesu.

Slobodna Bosna