DESET VELIČANSTVENIH, NEZAMJENJIVIH SENATORA BOŠNJAČKE POLITIKE (I): Najdugovječniji kadrovi iz kabineta Izetbegovićevih – Cikotić, Turković, Lukovac, Muslimović, Memija…

Piše:Senad Avdić

Osobe koje su ranih devedesetih predstavljale okosnicu kabineta Alije Izetbegovića, odnosno u koje je lider SDA imao najveće povjerenje, birane su i regrutirane po raznim kriterijima, najprije rodbinskim, stranačkim, “zatvorskim” ponekad, istina vrlo rijeko, i profesionalnim. Kako god bilo, niko se u tom klubu posvećenih i privilegiranih nije našao slučajno, “spontano”, bez preporuke i ozbiljnih provjera, lišen porodičnog ili sličnog pedigrea.

Predlaganjem Selme Cikotića za novog ministra sigurnosti Bosne i Hercegovine Stranka demokratske akcije, odnosno njen lider Bakir Izetbegović, pokazali su po ko zna koji put su da se u izboru na ključne funkcije u državi, diplomatiji, privredi, medijima… još oslanja na “iskusne”, “provjerene”, “dokazane” i, prije svega, bespogovorno lojalne kadrove te da su deklarativna zalaganja za nove, mlade ljude, neoperećene prošlošću, isprazna floskula i uobičajena, uhodana prevara.

Baš kao u onom vicu o najboljem nogometašu svijeta, Argentincu Lionelu Messiju, koji na ritual prve bračne noći u sobu poziva svoje provjerene sagrače Iniestu i Xavija, jer “bez njih ništa ne mogu uraditi (zabijati)”, tako je i Bakir Izetbegović nemoćan (impotentan) da vlada bez ljudi s kojim je od ranih devedesetih bio u najbližem okruženju svoga oca Alije Izetbegovića. Osobe koje su ranih devedesetih predstavljale okosnicu kabineta Alije Izetbegovića, odnosno u koje je lider SDA imao najveće povjerenje, birane su i regrutirane po raznim kriterijima, najprije rodbinskim, stranačkim, “zatvorskim” ponekad, istina vrlo rijeko, i profesionalnim.

Kako god bilo, niko se u tom klubu posvećenih i privilegiranih nije našao slučajno, “spontano”, bez preporuke i ozbiljnih provjera, lišen porodičnog ili sličnog pedigrea. Pobrojat ćemo u uvom pregledu nosećih “stubova SDA” iz kabineta oca i sina Izetbegovića, koji se, uprkos svemu, godinama koje su prošle, promjenama koje su se dešavale, dolasku mladih i ambicioznih ljudi, nisu udaljavali iz najužeg kruga okupljenog oko familijarne vlasti najprije Alije, a potom i Bakira. Čak su i greške koje su im se dešavale, kriminal za koji su nerijetko prozivani, depersonalizirani, jer su, naravno, činjeni za opću stvar i narodno dobro, a ne iz osobnog koristoljublja, neznanja ili u afektu. To su ljudi kojima se bespogovorno vjeruje i koji su to povjerenje višestruko zasluživali, opravdavali, ali i naplaćivali, funkcijama, sinekurama, “brzim” parama iz crnih fondova i donatorskih vreća i sergija. Taj razlog, tajne kojima vladaju i sposobnost da ih ne “demokratiziraju”, ne dozvoljava da se napokon malo odmore od politike, opuste od državnih obaveza, čak i i kada bi to oni željeli, a po pravilu, ne žele ni za živu glavu.

SELMO CIKOTIĆ (1992 – ? ) bio je nezaobilazna ličnost u svakoj SDA-ovskoj kadrovskoj križaljci u posljednjih 28 godina. Oficir bivše JNA, Cikotić je pristupio Armiji RBiH u aprilu 1992. godine, kada su njegove bivše kolege okupirale sarajevski Aerodrom i stavile ga pod kontrolu vojnog i civilnog rukovodstva iz Beograda i sa Pala. Dobro poznavanje engleskog jezika koje je stekao u vojnim školama u Beogradu, preporučilo ga je za prvog oficira za vezu Armije RBiH s UNPROFOR-om. Nije bez utjecaja u njegovom toplom prijemu od strane bošnjačkog vrha bilo ni što je njegova porodica u Ivangradu/Beranama poznata po njegovanju islamske tradicije. Cikotić je početkom 1993. prekomandovan u Bugojno, gdje je bilo sjedište Operativne grupe Armije RBiH koja je u svojoj zoni odgovornosti, pored Bugojna, imala i Gornji Vakuf. Cikotića je 1994. godine Predsjedništvo BiH imenovalo vojnim atašeom u Sjedinjenim Američkim Državama. Procjena je bila da, zbog njegove nejasne uloge u stradanju hrvatskih zarobljenika u Bugojnu, zbog mira u kući s Hrvatima, nakon uspastave Zajedničkog štaba Armije RBiH i HVO-a, njega treba skloniti iz operativnih poslova.

U Ambasadi BiH u Washingtonu Cikotić se nije dugo zadržao. Mada to nikad nije službeno potvrđeno, domaćini nisu htjeli na svom tlu imati diplomatu s takvim, ratnim hipotekama.

Teško je pobrojati sve funkcije, vojne i civilne, koje je Selmo Cikotić obavljao nakon rata u BiH. U vojsci je obavljao sve visoke dužnosti, od savjetnika, pa do zapovjednika Prvog korpusa Armije RBiH. Bio je ministar odbrane u Vijeću ministara BiH (2010.), paralelno je gradio akademsku, stranačku i poslovnu karijeru. Iz vremena kada je bio ministar, iza Cikotića su ostali mnogi repovi u vezi sa prodajom naoružanja, koji nikada nisu pravosudno opservirani. Kao član Savjeta SDA, profesor na Fakultetu političkih nauka, dekan Američkog univerziteta u BiH, šef Fondacije BIGMEV za razvoj tursko-bosanskih ekonomskih odnosa i biznismen, Cikotić 2016. godine ulazi u kabinet Bakira Izetbegovića, člana Predsjedništva BiH, zajedno sa svojim kolegom iz bivše JNA Fikretom Muslimovićem, penzionisanim generalom Armije RBiH. Dvojica bivših oficira JNA tokom savjetničkog posla u kabinetu Bakira Izetbegovića zajedničkim snagama su napisali dvije knjige: prva je “Mislilac i državnik – Alija Izetbegović“, ukoričeni doprinos stvaranju kulta ličnost osnivača SDA, a druga “NATO i sigurnost Evrope“. Nakon izbora 2018., kada je napustio kabinet u Predsjedništvu BiH, špekuliralo se da bi Cikotić mogao postati dekan Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, što se pokazalo neosnovanim. Očekuje se da njegovo imenovanje na mjesto ministra sigurnosti potvrde HDZ BiH i SNSD, što, sudeći prema izjavama njihovih čelnika, neće ići glatko ni brzo.

TRIDESET NAJTEŽIH GODINA

BISERA TURKOVIĆ (1990 – ?) Ministrica vanjskih poslova nalazi se u vrhu Stranke demokratske akcije još od osnivanja stranke, pa čak i ranije, jer je, prema nekim informacijama, ona formirala SDA Australije 1989., godinu prije osnivanja bošnjačke političke stranke u tadašnjoj Jugoslaviji. Rođena je i školovala se u Sarajevu, u Australiju se odselila početkom osamdesetih godina nakon udaje. U BiH je stigla 1990. godine sa troje djece i bez muža, o kojem nikada nije govorila. Rođena je od oca Bošnjaka i majke Hrvatice (koju je nakon smrti prije nekoliko godina sahranila u skladu s islamskim običajima). Prvi vidljiv posao u Sarajevu bio joj je pokretanje Televizije “Hayat”, prve stranačke televizije, u kojoj je bila glavna i odgovorna urednica. Nikada do kraja nisu bile poznate vlasnička i finansijska pozadina tog privatno-stranačkog medijskog projekta, koji su tokom rata zauzeli i prisvojili članovi ustaničke familije Švrakić. Televizija je nastala u okrilju sarajevske Općine Stari Grad, kojom je suvereno vladao drugi čovjek SDA Omer Behmen, koji je kontrolirao tadašnjeg načelnika Selima Hadžibajrića. Prvi “pravi” državnički posao bila joj je ambasadorska funkcija u Zagrebu, gdje je naslijedila prvog ambasadora BiH u toj zemlji, poznatog ginekologa Asima Kurjaka, koji je u prvim ranim godinama bio mentor diplomiranoj liječnici Sebiji Izetbegović u stjecanju specijalističkih vještina iz oblasti ginekologije. Život u izbjeglištvu u Hrvatskoj spojio je tadašnju ambasadoricu Turković i snahu vladajuće bošnjačke familije, koje su ostale u bliskim odnosima do današnjeg dana.

Zagreb je bio glavni logistički grad Bosne i Hercegovine, prijestonica trgovine oružjem, obavještajnog podzemlja, ilegalnih tokova novca. Jedan bosanskohercegovački policajac koji je, po zadataku Alije Izetbegovića, putovao u Bihać, pa u zagrebačkoj Ambasadi otišao mijenjati dolare koje je ponio iz Sarajeva u njemačke marke, pričao je kasnije kako je u podrumu Ambasade u koji je otišao s ambasadoricom Turković, vidio rafove s uredno sortiranim svim mogućim stranim valutama. Kako je svjedočio ovom novinaru, takve zalihe novca na jednom mjestu ranije je vidio samo na filmovima i kada je useljavao Aliju Izetbegovića u trezor Narodne banke BiH.

Prema riječima ratnog ministra vanjskih poslova, rahmetli Irfana Ljubijankića, koji je pokušavao uvesti red u diplomatsko-konzularnu mrežu, u Ambasadi u Zagrebu je tokom rata radilo više stotina ljudi, koji su zapošljavani mimo bilo kakvih kriterija, osim rodbinskih, jaranskih, stranačkih…

Od 1994. godine, zagrebačku Ambasadu Bisera Turković zamijenila je novim namještenjem, u Mađarskoj. Kada je nakon 11. septembra 2001. godine vršena revizija državljanstava koja su ilegalno podijeljena stranim državljanima, najviše afroazijskog porijekla, ustanovljeno je da su na spisku od 751 nezakonito dodijeljenog pasoša, tri podijeljena u Ambasadi BiH u Mađarskoj u vrijeme mandata ambasadorice Turković. “U omotnicama koje su nam dostavljene, nije bilo ničega, bile su prazne, dakle ta trojica Arapa su naše pasoše dobili na lijepe oči”, kazao je jedan od članova Antiterorističkog tima BiH, formiranog nakon 11. septembra 2001. godine. Među brojnim osobama, policajcima, državnim dužnosnicima, diplomatima, političarima… koji su tada prijavljeni tužilaštvima, bilo je i ime ambasadorice Turković, ali ni ona, kao ni bilo ko drugi ko je učestvovao u ovoj opsežnoj kriminalnoj operaciji, nikada nije odgovorao za krivična djela za koje su ih sumnjičili. (Jedan od ljudi koji su dobili bosanskohercegovački pasoš u Ambasadi u Budimpešti doveden je u direktnu vezu vezu s napadima na Sjedinjene Američke Države 11. septembra).  Dapače, mnogi od dužnosnika koji su pomagali u ilegalnoj dodjeli bh. državljanstava, nagrađivani su bošnjačkog vrha napredovanjem u službi. Jedan od takvih bio je nedavno preminuli dugogodišnji diplomat i nekadašnji premijer Vlade Fedaracije Mustafa Mujezinović. Na adresi njegove kuće na Baščaršiji bile su prijavljene desetine stranih državljana, mahom boraca jedinice “El Mudžahid”, koji su dobili državljanstva i dokumente Bosne i Hercegovine na osnovu “mjesta boravka”.

Ulogu Bisere Turković u vezama bošnjačkog rukovodstva s ekstremističkim islamskim pokretima u svijetu, svojevremeno (2005. godine) apostrofirao je (republikanski) kongresmen Trent Franks, koji se u američkom Kongresu pobunio protiv davanja agremana predloženoj ambasadorici Bosne i Hervegovine u toj zemlji. Franks je imenovanje Turkovićke za ambasadoricu nazvao “groznom porukom, posebno u vremenima borbe protiv terorizma“. On je kazao da se, zbog veza s radikalnim islamskih krugovima Bisere Turković, “neki od nas pribojavaju te žene“. Na kraju, Turkovićka nije dobila agreman, bez obrazloženja, što je uobičajen metod u dilomatskoj komunikaciji, ali razloge nije trebalo posebni isticati, svakom upućenom su bili poznati.

KATAREVO ZLATO

Od 1993. godine, kada je preuzela veleposlaničku dužnost u Ambasadi BiH u Zagrebu, pa do danas, dakle u proteklih 27 godina, Bisera Turković je 20 godina provela na ambasadorskim funkcijama (Hrvatska, Mađarska, Misija OSCE-a u Beču, Sjedinjene Američke Države, Belgija i Katar). Preostalo vrijeme (sedam godina) bila je ministrica, za evropske integracije i vanjskih poslova, a godinu-dvije je bila na čelu Centra za sigurnosne studije, čiji je osnivač i šefica.

Posljednja ambasadorska funkcija, dvogodišnji boravak u Kataru, koji je prijevremeno napustila zbog preuzimanja ministarske dužnosti u Vijeću ministara BiH, vjerovatno je kruna karijere i vrhunac povjerenja koje neki bošnjački diplomat može dobiti od vrha bošnjačke (SDA) politike. Katar ili “arapska Švicarska”, kako mnogi u svijetu nazivaju ovu prebogatu državu, uz Tursku, jedna je od država u kojoj je ideologija Muslimanskog bratstva, koja je osnova poltičke filozofije SDA, “kod svoje kuće”. U Katar se, zbog povezanosti sa ideologijom Muslimanskog bratstva, iz Egipta preselio duhovni vođa Bratstva Youssef al-Quaradawi, s kojim je ambasadorica BiH Bisera Turković, ako je suditi po zajedničkim fotografijama na društvenim mrežama, uspostavila srdačne odnose na bazi (muslimanskog) “bratstva i sestrinstva”. Ni to nije s entuzijazmom i razumijevanjem primljeno u SAD-u, gdje se godinama raspravlja o tome da li treba Muslimansko bratstvo staviti na listu terorističkih organizacija. Pogotovo se ta prisnost nije dopala državama Zaljeva, poput Saudijske Arabije, Kuvajta ili Ujedinjenih Arapskih Emirata, koje su u dugogodišnjem “hladnom ratu” s Katarom.

HARIS LUKOVAC naslijedio je početkom godine Biseru Turković u Ambasadi Bosne i Hercegovine u Kataru. Nekoliko mjeseci ranije, ovaj ratni šef osiguranja Alije Izetbegovića otišao je u mirovinu, ali zadatak koji mu je povjerio vrh SDA u Kataru se, jednostavno, ne može niti smije odbiti, jer nije riječ o običnoj, rutinskoj diplomatskoj misiji nego o zadatku od posebnog nacionalnog i naglađenog stranačkog interesa. Ti su odnosi prijateljski, dobri, zasnovani na ličnom odnosima, uspostavljenim tokom i nakon rata, oni podrazumijevaju široku paletu javnih i mnogo veći repertoar tajnih odnosa, konspirativnih protokola, finansijskih transakcija, medijskih projekata (“Al Jazeera”)… Nakon prelaska Bisere Turković na rad u Sarajevo, diplomatske odnose BiH i Katara mogao je nastaviti graditi samo neko ko je podjednako dobro “upućen u materiju”, ko je bio blizak kabinetima oca i sina Izetbegovića, kao i vrhu katarske vlasti. A boljeg i pouzdanijeg od Harisa Lukovca nije bilo moguće pronaći. Sve je, što bi se reklo, “ostalo u raji”. Odnosno – familiji.

Haris Lukovac je u kabinet predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Alije Izetbegovića ušao odmah nakon prvih demokratskih izbora 1991. godine. On je bio jedan od rijetkih “karijernih” policajaca, stigao je iz Pete uprave Republičkog MUP-a, zadužene za objezbjeđenje objekata i lica. Za Izetbegovićevo obezbjeđenje tokom predizborne kampanje devedesetih brinula se grupa osoba koje je, navodno, selektirao Sulejman Ugljanin, šef Stranke demokratske akcije u Sandžaku, koji je poznavao “žestoke momke” porijeklom iz tog kraja i “dodijelio” ih stranačkom šefu. Šef svima njima bio je Jusuf Juso Škrijelj, osoba zamračene biografije, koja je u Izetbegovićevu zaštitarsku ekipu stigla iz Belgije. Škrijelj je prije četiri godine uhapšen zajedno sa bivšim ministrom policije Alijom Delimustafićem u akciji “Pravda”, usmjerenoj protiv kriminalne organizacije koja se bavila ilegalnim prometom nekretnina u Sarajevu. Nakon što je pušten da se brani sa slobode, Škrijelj se vratio u Dansku, gdje je odselio još tokom rata u Bosni i Hercegovini.

Haris Lukovac, koji je neko vrijeme radio i u Državnoj bezbjednosti BiH, istisnuo je Škrijelja kao šefa osiguranja, stekao povjerenje Izetbegovića kao lojalan i profesionalan policajac te uz njega proveo cijeli rat. Odmah nakon rata zaposlen je u Minisarstvu vanjskih poslova BiH.

Radio je nekoliko godina u Ministarstvu vanjskih poslova, gdje je “dogurao” do pozicije pomoćnika ministra. Bio je diplomata u  ambasadama i diplomatsko-konzularnim predstavništvima u Belgiji, Holandiji, bio je šef Misije BiH pri Evropskoj uniji, a u penziju je otišao nakon isteka ambasadorskog mandata u Jordanu. Godinu dana kasnije, ponovo se aktivirao kao ambasador u Kataru. Jedan od njegovih najbližih saradnika je Ali Turković, sin ministrice i bivše ambasadorice u Kataru Bisere Turković.

Treba spomenuti još jedan zanimljiv “kuriozitet”: u Ambasadi Katara u Sarajevu kao savjetnik za medije zaposlen je Haris Memija, sin Mufida Memije, koji je tokom rata bio savjetnik za medije Alije Izetbegovića. O njemu i ostalim vječitim kadrovima iz ratnog Izetbegovićevog štaba, više i detaljnije u sljedećem nastavku.

(Nastavlja se)

(Slobodna Bosna)