Vildana Alibabić: Priča o Univerzitetu u Bihaću (I dio) – Za sve je kriv Toma Sojer*!?

Vildana Alibabić je univerzitetska profesorica, zastupnica u Skupštini USK  ispred Naše stranke, neko ko izvrsno poznaje zbivanja na Univerzitetu u Bihaću gdje je i zaposlena na Biotehničkom fakultetu. Osim uspješne univerzitetske karijere, ono što je izdvaja od ostalih kolega sa Univerziteta ( ženskih i muških) je lična hrabrost. Mnogi će joj tapšati ” u mraku”, tajno slati lajkove i misliti  kako je ovo što radi “sjajno, ali se kosi sa zdravim razumom”. Profesorica Alibabić ovom kolumnom u nastavcima razotkriva opskurne razmjere infiltracije politike u akademsku zajednicu i ” radi protiv sebe”. Treba joj čestitati i dati podršku za borbu za krajišku akademsku zajednicu koja nikada nije imala svog barem jednog Perikla, ali je imala mnogo Nerona. 

Portal normala.ba sa zadovoljstvom prenosi njenu kolumnu.

 

Baš kao u pjesmi, “smišljali smo neki fazon, kovali smo dugo plan, džungla, zlato i Amazon, pa je došao taj dan… sve je dalje prosta stvar”. Lijepa je to, romantična Đorđeva pjesma, i nimalo ne liči na našu, osim onog, ”kovali smo dugo plan”.

O čemu se zapravo radi?

U utorak je na Usn.ba osvanuo naslov: Profesori u Bihaću tuže univerzitet na kojem rade / Oprema vrijedna 320.000 KM, prodaje se za 20.000 KM kako bi se izvršile presude.

Da mi se ne plače, smijala bih se od sreće (jer je ovo onaj trenutak kad kažeš: ”jesam vam govorila”).

Nije ovo nova priča.

Prije par godina prodan je sav vozni park na Univerzitetu, da se naplate sudske presude.

Kad su se prodala auta, bilo mi je baš drago, jer su se više nečije žene vozale u tim autima, nego zaposleni.

Sada, nije mi drago, oprema do koje je jako teško doći – mora se prodati.

Nije dobro!

Da bismo se razumjeli, moram se vratiti malo u prošlost, članak je poprilično dug, ali za napisati sve malverzacije na Univerzitetu u Bihaću trebala bi cijela decenija; Univerzitet je od početka funkcionirao kao produžena ruka politike na vlasti, zato nikada nije ni imao šansu. Bila sam sudionik od njegovog osnivanja i govorim o istini na način kako sam je ja percipirala. Ako griješim, ispravite me.

Nastao 1998. godine s namjerom da visoko obrazovanje postane dostupno većem broju mladih ljudi koji to ne bi mogli sebi priuštiti u drugim centrima. Koliko god kvalitet tog obrazovanja bio upitan, postojanje Univerziteta u Bihaću ne smije se dovoditi u pitanje, Univerzitet mora opstati, jer ipak podiže se kolektivni nivo znanja i kadrovi, a proizvodi i brilijantne pojedince koji kasnije postižu odlične rezultate. Prema tome, iako nakon 20 godina rada ima užasno puno nepravilnosti, moguće ga je sačuvati i stvoriti novi Univerzitet u Bihaću. Ima na Univerzitetu i kvalitetnih kadrova, samo im treba dati šansu.

Šta su razlozi da je Univerzitet u Bihaću prvi u domino efektu pada obrazovnog sistema USK?
Definitivno, glavni razlog je politički uticaj.

Sve je počelo entuzijazmom prof.dr. Isaka Karabegovića, koji je danas jedini član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine iz Krajine i koji je time doživio priznanje akademske zajednice BiH, a od svoje, koju je osnovao, on je protjeran u svakom, osim u fizičkom smislu. Uskoro (u jesen) bit će i fizički protjeran, jer stiče uvjete za penziju.
Suprotno njemu, bila je ambicija Mirsada Veladžića da to isto postane. Kao tadašnji guverner USK kroz još ambicioznijeg Refika Šahinovića, Veladžić je na Univerzitet, već od početka, počeo uvoditi svoje kadrove. Sjećate se prvog rektora Univerziteta Kasumagića koji uopće nije bio doktor nauka, niti je imao akademska zvanja, već je dolazio iz krugova prijateljstva porodice Izetbegović? Tada je već krenulo naopako.
Faktografski, borba oko toga ko će upravljati Univerzitetom i biti rektor između Karabegovića i Veladžića rezultirala je time da ni jedan nije bio rektor duže od par mjeseci (Karabegović dva puta po nekoliko mjeseci, čini mi se, a Veladžić jednom, isto par mjeseci), ali je zato vješti Refik Šahinović već 23 godine, dekan, rektor ili sada član Senata i još uvijek opstaje. On je za razliku od prve dvojice samo par mjeseci bio bez funkcije. Definitivno, najduži radni staž na funkciji, opstao je čak duže od političara. Tako je Veladžić doživio da ga njegov učenik nadmaši.
Ko je od ove trojice Toma Sojer? Šta mislite?
Karabegović je svojevremeno isto griješio na sličan način kao ova dvojica uvodeći političare na Univerzitet (Atif Hodžić, Fadil Islamović, dva bivša premijera), međutim, Karabegović je svoju grešku platio protjerivanjem s pozicije bilo kakvog utjecaja na razvoj događaja na Univerzitetu u Bihaću. Ipak, kao akademski građanin, on je uspio. Postao je priznati član ANUBiH, najreferentniji je profesor Univerziteta u Bihaću i možemo o njemu pričati šta hoćemo, ali činjenično pred njim moramo stajati s poštovanjem!

A šta se desilo s Univerzitetom?
Ambicijama političara da steknu i akademska zvanja, uz pomoć ili uz blokiranje procesa rukovodstva Univerziteta, dobili smo politički Univerzitet sačinjen pretežno od SDA kadrova (bivših i sadašnjih).

Evo i imena, bivši premijeri u radnom odnosu na UNBI bili su ili jesu Mirsad Veladžić, Mersud Ferizović, Fadil Islamović Atif Hodžić, Fikret Dervišević, Osman Ćehajić, Hamdija Lipovača, Izudin Saračević i Husein Rošić. Znači od ukupno 17 premijera, devet ih je na UNBI, ako sam dobro izbrojala. Svi u nastavi, osim Saračevića. Trinaesti „baksuz“ od premijera bio je Šemsudin Dedić. Doktorirao također. Hamdija Lipovača bio je 14. premijer dvanaeste Vlade USK i prvi kojeg nije dala SDA, već SDP. Protjeran s Univerziteta.

Bivši (i sadašnji) ministri, direktori, zastupnici, vijećnici: Mehmed Alijagić, Ifet Šišić, Suad Hamzabegović, Bernardin Ibrahimpašić, Samir Vojić, Albin Muslić, Osman Perviz, Damir Hodžić, Adnan Ćehajić, Dženana Gačo, Ekrem Nezirević, Nikola Findrik, Fatka Kulenović, Adis Muharmović, Husein Vilić, Subha Džafić, Dinko Bećirspahić, Vildana Alibabić, s razlikom smjera, iz politike na Univerzitet ili sa Univerziteta u politiku. Tu je i sadašnji ministar obrazovanja, zaposlenik UNBI. Vjerovatno sam mnoge preskočila. Obavezno treba spomenuti da je popriličan broj ”supruga” bivših funkcionera doktorirala, ili je zaposleno. Ima i djece, rođaka, kumića, ljubavnica!

Uglavnom, jedan od najznačajnijih problema Univerziteta u Bihaću jeste ”prelazak” potrošenih političkih kadrova na UNBI, pa se već odavno (praktično, od početka) na Univerzitetu na politički način ”većinom i rukama” zapošljava, daju magisteriji, doktorati, izbori u zvanja, pozicije, uloge itd. Od osnivanja, Univerzitetom je upravljao SDA, jedno vrijeme snažan utjecaj imao je SBiH (sjećate se Sade Bahtića, i on je doktorirao), SDP nije nikada pretjerano pokazao interes za Univerzitetom u svojoj politici, iako ih na Univerzitetu ima preko 20, ASDA nema kadrova na Univerzitetu, samo Mersud Omerdić, ali su u vrijeme dok su bili u koaliciji sa SDA postavili Veladžića za rektora, druge stranke nemaju baš puno kadrova na Univerzitetu, osim onih koji mijenjaju stranke, pa završe tamo gdje u određenom trenutku treba (npr. svojevremeno Dženana Gačo napušta SBiH, čini mi se, i prelazi u SDP i postaje dekanica).
Dakle, kroz ova imena više je nego jasna direktna veza Tome Sojera i Haklberi Fina s Rebekom, nestašnom djevojčicom (politikom) i političko promišljanje je definitivno način rada Univerziteta u Bihaću.

Odlučuju ručice, a ne znanje i akademska pravila, zato i jesmo tu gdje smo. Prodaje se oprema za sudske presude, rejting Univerziteta je poprilično nizak, studente brojimo na mnogim odsjecima na prste jedne ruke. Sad bi moja kolegica Fatka rekla: ”Mi imamo studenata”, onako sva ponosna, ali Fatka zaboravlja da za postojanje Univerziteta mora biti studenata na svim fakultetima, a ni kod vas na Tehničkom stanje nije bajno.

Osnivač je od početka Univerzitet doživljavao kao još jednu instituciju za uhljebljavanje, pa kakva nam je politika, takav je i Univerzitet. Godinama između Univerziteta i osnivača nema odgovarajuće komunikacije, koordinacije, niti suradnje. Univerzitet je REFORMOM zvanom BOLONJSKI PROCES dobio autonomiju u radu, ali se čini da je u toj autonomnosti izostala odgovornost akademske zajednice, a osnivač nije razvio instrumente pomoću kojih može kontrolirati upravljanje Univerzitetom. Odnos je definiran svih prethodnih godina političkom većinom koja definira i daje ”odobrenje” za rektora, prorektore, dekane. Tako: ”Umjesto da Univerzitet bude glavni motor održavanja i unapređenja Grada, Univerzitet je postao paradigmatska slika socijalne katastrofe koja je zadesila Grad u posljednjoj četvrtini stoljeća, zahvaljujući zastrašujućim posljedicama rata, deindustrijalizaciji, nekritičkom i nekontroliranom uvozu neoliberalnog kapitalizma i, pogotovo, pseudodemokratskoj etnonacionalnoj partitokraciji koja je najuže povezana s novom bogataško-kriminalnom oligarhijom”, kako je napisao prof.dr. Hrvoje Jurić.

Sada, postavlja se pitanje da li će ova sadašnja politička struktura imati dovoljno hrabrosti da se suoči sa Univerzitetom, ili će ga ”pustiti niz vodu” da polako umire, pokazaće vrijeme. Ja sam uvjerena da promjene neće doći sa Univerziteta, a vi ako mislite da mogu, pokažite drage kolege!

Šta je drugi sljedeći najveći problem Univerziteta?
To je negativna selekcija kadrova i brzo, a nekvalitetno, pa čak i nezakonito, doktoriranje i napredovanje u zvanja. O tome, u sljedećem nastavku: Priča o Univerzitetu u Bihaću (II dio) – Toma Sojer i njegove avanture, život je dobar!

*Ko ne razumije likove iz djela, sigurno neće ni razumjeti problem Univerziteta. U svakom slučaju, do nas je.