U STRAHU OD LARSONA Hapse li policajce da bi sakrili svoj kriminal i korupciju?

Piše Rasim BELKO


Ko se danas sjeća augusta 1999. godine i onog što se tada desilo. Malo ko, osim dvadeset sarajevskih specijalaca, koji su u skladu sa zakonom i njihovim poslom krenuli u akciju da razbiju još jedan lanac trgovine ljudima i prostitucije.

Da su znali šta ih čeka, sigurno bi taj zadatak odbili. U to vrijeme glavni grad BiH, ali i cijela država obilovali su kojekakvim objektima gdje su zapošljavane prodavačice ljubavi iz Moldavije, Ukrajine, Srbije… Uglavno djevojke kojima je obećavano manekenstvo, a završavale su u prostituciji.

Pomenutih 20 specijalaca upalo je u objekat Zujevina. Dragi Bog zna koga su sve tamo zatekli. A onda preokret, oni koji su krenuli u borbu protiv kriminala, bivaju poniženi i decertificirani, sa zabranom zapošljavanja u bilo kojoj ulozi koja sliči policiji.

Pod pritiskom kriminalaca i stranaca željnih ljubavi pomenutih dama s istoka, karijera im je nepovratno urušena.

Godina 2020. Opet je august, tačnije 12. dan ovog mjeseca. Od ranih jutarnjih sati naslovnice medija popunjava priča o akciji MUP-a Kantona Sarajevo. Uhapšeni su policajci. Njih 17. Danas saznajemo da ih ima i više

Terete se za 100 počinjenih krivičnih dijela primanje dara i mito. Korupcija. Priča koju pričamo 25 godina. Pričali smo o milijardama pokradenim u vrijeme kad nam je svijet slao da obnovimo državu. Pričali smo o uništenim kompanijama, kriminalu u vrhu države. Sve korupcija, aferama se bavimo od prestanka rata.

Te afere nikada nisu rasvijetljene. Kriminalci high levela i danas su nam utjecajne ličnosti za kojima trčimo, koje izglasavamo. Nema istraga, optužnica. Nema ni medijskog spektakla.

Ako su neke s vrha i hapsili, njihov integritet su štitili, dovodili ih na sporedne ulaze, daleko od kamera i novinara.

U posljednje vrijeme na snazi je novo pravilo tužilaštava. Uhapsiš nekoga, a nesiguran imaš li dokaza da ih osudiš pristupiš javnom sramoćenju, kako bi javnost prije tebe osudila nekoga i olakšala ti posao.

Fadil, Fahrudin i Fikret najsvježiji su primjer. Spektakl. Optužba da je Fadil nudio dva miliona da ga se zaobiđe u optužnici. A onda krah. Sud BiH ukida mjere, Kinezi najavljuju tužbe. Od afere stoljeća ostala su samo tri čovjeka s biljegom slučaja “respirator”.

Pomenuta trojica finansijski su daleko iznad uhapšenih policajaca, dvojica su na položaju. Oni su mogli angažovati advokate vrhunskog nivoa, koji su razvalili priču Tužilaštva BiH.

A šta će policajci?

Policajci su zapravo već osuđeni. U danu dok još nisu ni kriminalistički obrađeni, neko iz MUP-a KS ili Tužilaštva potrudio se da mediji objave imena. Igre su mogle početi. Tužilaštvo je kupilo vrijeme i javno mnijenje. Sinoć me jedan kolega pita što vi niste “pustili” imena. Odgovorio sam je li važno da ih znamo. I šta ćemo time postići osim obilježavanja tih ljudi za sva vremena i njihovih porodica. Jer, to što su im objavljena imena i što su uhapšeni ne proglašava ih krivcima.

Forumaši, tviteraši, dežurni analitičari za sve i svašta opet su u igri. Traži se krv policajaca koji su navodno opraštali saobraćajne prekršaje u zamjenu za novac.

Dovode ih u Tužilaštvo, na glavni ulaz svjesni značaja kamera s druge strane.

Tužilački PR inicijalno je uspio. Ali hoće li im se to obiti o glavu? Naviknuti na ovu praksu igara s javnosti već smo u situaciji sumnjati da Tužilaštvo ima slab slučaj. U suprotnom bi radili po slovu zakona umjesto po slovu medijske kampanje.

Korupcija je igra u dva ili više likova. I onaj ko da i onaj ko ponudi mito su krivi. Zašto onda nisu uhapšeni oni koji su navodno dali mito. To bi bila jača poruka. Ili su možda neke agenture OSA-e odigrale svoju ulogu.

S druge strane legitimno je pitanje jesu li svi uhapšeni učestvovali za ono što im se stavlja na teret. Gradom i internetom već kruže priče u kojima se raja kune u poštenje pojedinih policajaca. Šta ako se te priče potvrde kao istinite, hoće li policijsko – pravosudni organi odgovarati za njihovo javno sramoćenje.

Da, priča o opraštanju saobraćajnih prekršaja je javno poznata stvar. Ali ne samo u BiH, već i mnogo šire. Siguran sam da među tužiocima i kantonalnim inspektorima ima dovoljno onih koji su se novcem ili pozicijom izvukli iz saobraćajnog prekršaja. Voze brzo, zaustavi ih patrola i slijedi ono “kolege smo”. To vam mogu garantovati da je tako.

Borba i nulta tolerancija spram korupcije je dužnost svih nas. Ali ovo društvo je kompletno u korupciji. Šta ćemo s pričama o “namještenim” zapošljavanjima. Nepotizmu. Baš u MUP-u KS. Ima li tu kakve istrage. Šta ćemo s pričom o sumnjivom pokušaju nabavke blindiranog vozila za razbijanje demonstracija.

Policajce je OSA slušala šest mjeseci. Zanimljivo. Javna je tajna da smo tranzitna zemlja za drogu koja ide u Evropu. Tu nit koga slušaju nit hapse. Ali, uporni su u prisluškivanju za političke i privatne svrhe. Javna je tajna da nam u državnim strukturama korupcija i nepotizam vladaju. Opet nikog ne prisluškuju i ne hapse.

Priča da je lično komesar sarajevske policije inicirao ovu akciju može nas odvesti do ključne stvari. Dolazak jednog stranog lika u strukture Kantona Sarajevo izazvao je nezapamćeno interesovanje. Lik i djelo Erica Larsona zaplašio je mnoge. A Larson u startu poručio “Korupcija, rak rana”.

Ko može garantovati da do srži korumpirani sistem nije požurio da poturi šačicu saobraćajnih policajaca i “kupi” tog Larsona, kako bi izbjegli da ih američka tužilačka zvijer provali u svim vrstama kriminala.

Ako je neko zaista odlučio boriti se protiv korupcije, pa i u policijskim instancama, onda je pobrkao redoslijed.

Od prvih ljudi pravosuđa na državnom nivou, do svih u vlasti i pravosuđu na svim nivoima. Priča za prisluškivati na pretek.

Priča o hapšenju policajaca možda i jeste priča o korupciji, ali, hapsiti girice dok ajkule državu jedu, unaprijed garantuje propast.

Neko je pobrkao redoslijed. Namjerno ili ne!? U strahu ili ne!?