ZDRAV ŽIVOT Fitness centar “Tempo”, Alen i Ivana

Piše: Midhat Dedić

 

Skoro nikada ne  govorim o sebi  u aktivnom sportu.

To je pluskvamperfekt, davnoprošlo vrijeme.

Nisam sklon samoreklami, otuda solidno kašnjenje od 30 i kusur godina.

Odluka za to pala je nakon posjete  Fitness centru “Tempo” koji su otvorili Alen i Ivana u njihovom i mom rodnom gradu. 

 

Fitness centar “Tempo”

 

“Tempo”?

Pitam se da li je ime fitnessa oznaka  iz teorije muzike, znate ono što stoji na početku notnog teksta nakon violinskog ključa  i označava brzinu izvođenja kompozicije?

 

 

Ili  ima veze  sa kultnim jugoslovenskim sportskim časopisom iz Beograda, “Tempom”?

Ivana zna.

Za razliku od muzičkog tempa, bez obzira na dječiju ljubav prema harmonici i privatne časove kod gimnazijskog profesora profesora Svete Vukasovića u zgradi kod stare željezničke stanice u Petra Kočića 4, bliži mi je  “olovni”  beogradski “Tempo”. U  “Tempu” je o tadašnjem bodi bildingu ili atletskoj gimnastici, što je drugo, etimološki valjda rusko, ime ovog sporta, pisao Milan Čabrić, otac jugoslovenskog bodi  bildinga i autor prvi knjižice na ovim prostorima o bodi bildingu sa uzbudljivim naslovom  za pubescentne Balkance “Snažno tijelo za šest mjeseci”.

Sanski Most konačno ima pravi fitness centar, što ne znači da  ostali gradski klubovi “za mišiće” nemaju svoju vrijednost.

Kada sam mom prijatelju i vlasniku zagrebačkog fitnes kluba “Gymnasium”   Dženisu objasnio da je Alen poručio fitness opremu  TechnoGym, vodećeg svjetskog proizvođača opreme za kućne i komercijalne fitnes centre, kratko je  napisao “super”.

Dženis  se savršeno razumije u  ovu “temu”.

Osim što uspješno trenira, svako malo pravi inovacije i  tehnološki dotjeruje svoj klub na vrlo zahtjevnom zagrebačkom fitness tržištu.

 

        

Fitness “Gimnasium” Zagreb

 

Alen i Dženis se se prije nekoliko mjeseci upoznali preko mene i tada su se, razgovarajući o raznim poslovnim temama (Alen je najuspješniji poduzetnik u Sanskom Mostu a i šire u više “grana”, Dženis se izuzetno uspješno bavi farmaceutskom djelatnošću) dotakli i fitness centra.

Dženisova iskustva su u tom smislu dragocjena, a kada sam mu viberom poslao prve fotke Alenovog i Ivaninog fitnessa, odgovorio je sa “fenomenalno izgleda”.

Moj prvi vizuelni i fizički dodir sa  spravama i  singl, dual i multimašinama u fitnesu, multikrosmašinom, “smitovkom”, “bajnpressom”, trakama za trčanje, steperima bio je  pozitivan.

Ili što bi legendarni Pavle Vujisić u prvoj epizodi kultne TV serije “Otpisani” kazao smušenom podoficiru kraljevske vojske ” naredniče, vrloooo  dobro”.

Njihova anatomska prilagodljivost, savršen “hod” mašina preko transimisionih sajli i jednostavnost promjene težine je sve što treba jednom rekreativcu i(li) takmičaru. Neke od mašina su me iznenadile tehničkim kineziološkim mogućnostima u smislu “pogođenosti” mišićne partije  kao npr. mašina za  ramena (Shoulder Press).

 

Fitness centar “Tempo”

 

Na prvi pokret djeluje neobično, a onda shvatiš da ima do sada neviđenu “dubinu”  pokreta u početnom položaju, pa će i krajnji efekat na mišiće ramena biti  naglašen tim “detaljem”.

Pored dizajna  i tehničkih  performansi sigurnost u kvalitet opreme i, prije svega, bezbjednost prilikom rada daju  snažni metalni profili sprava,kako kod olimpijskih “flat” i kose klupe, tako i kod Smit-mašine (za noge), Lat -mašine( Lat Pull Down) za mišiće leđa i druge.Velike ploče-tegovi  koje se koriste  za dodavanje težine  na ravnom i kosom “benču” i na “smitovki” plastificirani su radi smanjenja šansi za povređivanje. Jednom riječju, nema nitijednog dijela “namještaja” sa suspektnim karakteristikama.

 

Fitness centar “Tempo”

 

Prostor fitness centra  je prethodno renoviran,sa  kvalitetno urađenim podovima i podlogama, “beskrajnim” plohama ogledala, rasvjetom i muzikom.

Godine, šta godine, decenije provedene “sa tegovima”, oblikovale su i moje tijelo i moj duh.

Danas i dugi niz godina  u fitnesse i teretane  ulazim kao neko koga vodi  iskustvo i intuicija koju je izgradilo dugogodišnje treniranje. Sa aktivnim takmičenjima prestao sam 2004.godine .

 

Fitness centar “Tempo”

 

Moji mišići instinktivno znaju šta im treba i mojim, doduše zbog drugih obaveza, rijetkim treninzima u zatvorenom prostoru,ne trebaju nikakve šeme i “split” sistemi. Sam sam svoj trener otkako znam za sebe.

Moj um mi odmah “s vrata”  govori  šta u narednih sat vremena treba mome tijelu.  Te znači da, kada me vidite u “Tempu”, da moj trening neće ličiti na ništa slično što su vam govorili o vježbama, serijama, ponavljanjima, odnosu aerobnog i “statičkog”  naprezanja.  Intuicija tada radi sa mojim mišićima kako joj je volja. Drugim riječima, radi se o neuromuskulatornoj vezi koja mi govori u kakvom je stanju tijelo i šta mu treba. U praksi to je primjena Drugog Njutnovog zakona, o unutarnjoj akceleraciji kao vječitoj vezi uma i tijela. Znanje iz fizike mi za to što radim više ne treba, a Njutn stanuje u meni kao dobri duh.

Iako su Alen i Ivana moji prijatelji, ne bih ih štedio da je drugačije.

Čestitam im na izvanrednoj fitness-ponudi za Sanjane!

U Fitness centru “Tempo”, zaista, imam u tom smislu sve što mi treba.

Ja.

Moja supruga.

Moja kćerka.

One će  ” u suru” kod Ivane, etažu niže.

 

Fitness centar “Tempo”

 

Vjerujem da će to imati i dobiti svi koji uđu u ove prostore, rekreativci i aktivni sportisti amateri.

Jer za  sat vašeg slobodnog vremena učinićete  za sebe mnogo i odlučujuće  za svoj psihofizis.

Poznato vam je da je fitnes  stil života za stotine milione  ljudi širom svih kontinenata.

Ostati što duže fit (imati  dobar tjelesni izgled), imati dobar fitnes ( kondiciju) i iz toga crpiti  duhovnu energiju i stabilnost condicio sine qua non je modernog načina življenja.

Vidimo se u “Tempu” !

 

 

Napomena:

Nastavak  teksta čitate na vlastitu odgovornost.

U njemu se, kroz komprimirani minijaturni siže (svjesno zadržani pleonazam) moje sportske biografije, kroz pabirke sjećanja na jedno vrijeme nude poneki argumenti za gore napisano. 

 

Kao i mnogi drugi sa ovih prostora u juvenilno doba počeo sam  sa betonskim tegovima u vrijeme  kada je jugoslovenski sportski časopis “Tempo”  podučavao o “novom” sportu čiji su svjetski promotori tada  bili braća Džo i Ben Vejder, a prve zvijezde jedan Leri Skot , prvi pobjednik Mr. Olimpije 1965. i 1966., mormon  sa anatomski “savršenim” rukama  po kome i dan-danas  sprava za bicepse nosi ime Skotova klupa. I da ne nabrajam imena i legende poput Stiva Rivsa, Bila Perla, Serđa Olive, Arnolda Švarcenegera, Frenka Zena

    

Steve Rives                                             Pearl i Schwarzenegger

Billl Pearl

Larry Scott

 

Sergio Oliva

   

Arnold Schwarzenegger

 

To je daleko vrijeme jugoslovenskih šampiona Milana Perića, Slavka Mutića (sa Grmeča), Dragoljuba Šterovića, Novice Pauljičića, Petra Čelika, Fikreta Hodžića, Miodraga Prljevića, Petra Liske, Zorana Selakovića, Rajka Sekulića, Karolja Bodze, Damira Sisera, Žarka Stojića…

   

Milan Perić                                 Novica Pauljičić           Miodrag Prljević

 

Iza mene su decenije body buldinga u nekadašnjoj Jugi, prijeratna  međunarodna takmičenja, državna i open takmičenja u BiH, Hrvatskoj. Biću “bezobrazan” i nabrojati neke svoje rezultate kao  znak da se dobro i višestruko razumijem u treninge sa tegovima, spravama i na mašinama. Juga je bila velika u odnosu na današnje države, donijeti pehar sa finala državnog prvenstva  bilo je “čudo”. Barem  sam to tako , a i moja okolina, doživljavao.

 

Dva puta vicešampion Jugoslavije ( Čačak 1984., Goražde 1987.), dva puta treći ( Novi Sad 1983., Skopje 1988.), višestruki republički prvak, prvak  Makedonije 1985. godine, vicešampion na Sueddeutschemeisterschaft, Augsburg 1992. poslijeratni višestruki prvak BiH, apsolutni pobjednik države BiH 2000. godine, prvak na Otvorenom prvenstvu Hrvatske…

I,  ako  je to uopće ikada bilo bitno, dvaput sam nakon rata izabran za sportistu Sanskog Mosta sa prećutnim izborom lokalne vlasti da me doživotno ukloni od sportskih institucija.

 

Augsburg, 1992. , uporedni posing, krajnji desno

Godina 2004.,kraj aktivnog bavljenja 

Da biste me vremenski signirali pomenuću neka imena eks-yu body building scene  sa kojima sam se takmičio i drugovao. Miloš Šarčev, Nasser el Sonbaty, npr…bili su u godinama prije rata odlični amateri i riješili  da se profesionalno bave body bulidingom. Svi koji su ostali u tadašnjoj Jugi  ostali su amateri, baš kao i ja.

Ja nisam imao tu  vrstu hrabrosti (zbog suplemenata koji se uzimaju, mislim  na doping,  bio sam protiv sve do danas)  niti ambiciju. I danas sam mišljenja da je najveći uspjeh u ovom sportu ostati zdrav, a ne po svaku cijenu biti šampion. Nisam u praksi želio provjeravati tu cijenu. Takve principe i filozofiju sporta zadržao sam do danas.

Sa Šarčevom sam imao posljednji body building  nastup u istoj kategoriji, poluteškoj, 1986. na Državnom prvenstvu u Zaječaru-bio sam tada u tzv. JNA i spremao se na vojničkom grahu.

Šarčev je pobijedio, ja sam bio četvrti. Nakon toga  Miloš je otišao u profesionalce i postao slavan,. Da ne dužim, “pitajte” Wikipediju i Google.Danas  drži seminare i prezentacije širom svijeta.

 

   

 

Nasser el Sonbatiy, veliko svjetsko ime, nažalost umro  je prije 7 godina od posljedica infekcije bubrega u Egiptu.Rođen u Štutgartu od majke iz Novog Pazara i Egipćanina, u Jugoslaviji je, to je potpuno zaboravljena činjenica, nastupao kao član Body building kluba “Una” iz Bihaća. Družili smo se kratko, bio je izuzetno veseo i ljubazan, skoro uvijek nasmijan, spreman na pomoć i savjete. Na Googleu ćete naći kakav je bio šampion. Podatak da  je 10 godina zaredom ušao među 6 najboljih na Mr.Olympija (Šarčev  to nije mogao)  i da je 1997. bio drugi iza Dorijana Jeitsa(Dorian Jates),  po meni najkompletnijeg body buildera svih vremena, valjda govori dovoljno.

 

Nasser el Sonbaty

Poseban tekst o mojim sportskim prijateljima sa kojima sam “špartao”  po Jugi  od Tetova  od Zagreba,  od Zaječara  do Virovitice uradiću nekada kasnije.U njemu će centralno mjesto imati rahmetli Fikret Hodžić. Za razliku od mnogih koji o njemu “autoritativno” pišu a da ga nisu nikada upoznali, Fikret i ja dijelili smo zajedničke trenutke kroz treninge, putovanja i takmičenja. To se ne zaboravlja.

Fejzić, Prljević, Dedić, fotografira  rahmetli Fikret Hodžić

 

Na kraju jedno sjećanje na gornju fotografiju koju  su objavili bh portali prije nekoliko godina. Na fotografiji su slijeva  Kemal Fejzić,  pokojni Miodrag Prljević (čuči) i moja malenkost. Godina je 1985., mjesec maj,  sa sigurnošću znam da je dan nedjelja i da se vraćamo sa Otvorenog prvenstva Makedonije održanog dan ranije  u Tetovu Prljevićevim džipom.  Sa nama trojicom krenuo je i Fejzić , tada stariji vodnik prve klase u skopskoj kasarni. Zastali smo kraj nekog jezera i slikali se. Nas trojicu fotografirao je rahmetli Fikret Hodžić. Na ovo takmičenje Fikret i ja krenuli smo iz Kozarca vozom do Doboja prema Beogradu  i nakon nekoliko sati čekanja dalje prema Skopju. Potom autobusom  do Tetova ispod  Šar-planine. Obojica smo pobijedili u našim kategorijama, Fikret je bio bolji od domaćina i organizatora Bogosava Trpčevskog koji se spremao u Augsburgu u Njemačkoj gdje je živio i došao u rodno Tetovo da  pobijedi velikog jugoslovenskog šampiona. Ali, nije mu se dalo.