KRUGOVI SJEĆANJA Doktor iz Naroda

 

Piše: Midhat Dedić

 

 

Četvrti  maj.

Dan  dva  odlaska.

I krugovi  sjećanja.

Na jednoj strani  Josip Broz, na drugoj Doktor.

Najpoznatiji  bravar  svijeta  i najpoznatiji sanski  ljekar.

Prvi  prije 41 godinu, drugi, Naš Doktor, prije šest.

Nisu  birali  dan povratka  Stvoritelju, ko to uopće može, ali  vjerujem , ne pitajte otkud, da bi Doktor prije od svih dana u godini izabrao  baš 4.maj.

 

 

 

    

 

Jugoslavija je bila njegova  prva domovina, Tito njegov Prvi Predsjednik.

Ne bih imao  šta dodati onom što sam zapisao godinu ranije.

Na dan kada je umro „najpoznatiji bravar na svijetu“ Josip Broz Tito,  u Nebo, u svoju sigurnu luku, tamo gdje nema boli i patnje otišao je dr. Eniz Šabanović.

Andre Malraux bi rekao  „oboren je veliki hrast i zato cijela šuma ječi“.

Prvog i danas  osporavaju miševi tranzicije,  konstitutivni  ahbabi i ostala  mraka , drugog je ponajviše zaboravio Grad, ljudi nisu.

Doktor iz Naroda  živi  u memoriji običnog čovjeka.

Doktor nije bio slučajna bajka ili san gradića sa mostom iznad rijeke.

Njegova karijera  ljekara trajala  je toliko dugo da je u narodnom uhu postao legenda i to za života.

Svakodnevno  sjedim ispod bijelog zida koji  čuva  uspomenu.

Sijeda kosa, sako, sat, karakteristično spletene ruke.

Pronicljivi pogled živih očiju.

Čini  mi se da  Alen kad god naiđe  salutira Slici kao da kaže  »šta ima, Stari«.A Slika bi, da može, na sebi svojstven, jedinstven  način, odbrusila » direktore, ovo  nije dobro, ostavi se ti toga.«

Imao je bogat život, raskošan utoliko više jer je stalno bio okružen ljudima.

Kud ćeš više.

Sada kada je zatvorena ta knjiga koju nismo pročitali do kraja, otvaraju se krugovi sjećanja kod svakog od nas koji smo ga poznavali.

Bio je 4.maj 2015.godine, tada smo se rastali od jednog dobrog čovjeka.

Doktora koji je čudo od života iskoristio tako da ga pamtimo i pominjemo kao vrijednost  grada kome je mnogo dao i ostao  skroman u svojoj veličini.

Pišem i sjećam se, upijam miris tog vremena kada je bilo trenutaka i dana da skupa sjedimo, uz ritualnu kafu kod Alena na benzinskoj.

Ljudi  su ga voljeli zbog pristupačnosti, skromnosti i jednostavnosti.

Njegova pojava i dolazak maukakvo društvo „oživjela“ bi atmosferu.

Bio je  neki čudni magnet i mamac  za ljude.

Cijenili su ga zbog  neposrednosti, dostupnosti, prisnosti i brige, zbog osjećaja za čovjeka i pravdu.

Zbog vrednoće i ustrajnosti u ljekarskom pozivu kao i „slave“ o jednom od najboljih dijagnostičara Krajine.   Vjerovatno i zato što nije volio nepoštenje, što je znao biti na strani slabijih i što je znao biti prijatelj onima koji su ga poznavali.

Ponoviću već rečeno  kao aksiom o Doktoru.

Na vrhuncima svoje ljekarske karijere prije i poslije rata dr. Šabanovića volio je običan čovjek više nego kolegijalna sujeta; bio je narodni ljekar koji nije glumio pred pacijentom, nije ponavljao stručne medicinske “refrene” da zadivi i zbuni bolesnika, bio je bolećivo jednostavan, naizgled nepristupačan i strog,a u stvari otvoren i blizak svakom kome je zatrebalo.

Bio je duhovit, drag, čak i kad je znao svima nama “držati lekcije”.

Razne.

Kada je znao biti tako  maštovit, vrckav, šaljiv i provokativan  u svojoj ljutnji. Pa i samoironičan, satiričan i originalan, ali koliko pamtim, nikada patetičan. Ali uvijek pronicljiv, slikovit i životan.

Sjećam se i toga, te drage sada lirske slike stoje preda mnom kao svjetlo u tami ovog dobro poremećenog vremena.

Kad bolje razmislim, kad vratim vrijeme šušteći uspomenama  kao  haljine od muslina Doktor je pored medicinskog znanja bio amalgam  duhovitosti i dobrog raspoloženja, ugledan i poznat, velike životne energije  i nadasve dobri duh sanske čaršije.

Znao je pričati sa kolegama, predsjednicima, državnicima, biti u visokom društvu sa stilom i etikecijom, a to isto znao je sa pilanskim radnicima ŠIP-a, rudarima „Kamengrada“ , metalcima „ palanačkog Unisa“,  pijačarima…

Bio je u držanju gospodin,  pronicljivog uma.

Teško mu je šta moglo promaći, pamtim „milion“ detalja njegovog oštroumnog i živog zapažanja.

Tu njegovu lucidnost i danas  osjećam kao njegovo najjače oružje u  životnim bitkama.

Govorio je  jasno, otvoreno , a kad je trebalo i šmekerski ali bez foliranja.

A znao je ponekad biti , i to je ljudski, uporan, tvrdoglav i po svom.

Ali uvijek i do kraja ostati snažan i prepoznatljiv  ljudski materijal.

 

 

 

Podsjećanje na Doktora  nije tugovanje već priča o tome koliko je doticao naše  i živote drugih Sanjana .

Kako je proživio svoje vrijeme  sa raznim generacijama  ove čaršije i koliko ju je obogatio onakav kakav je bio,  jedan od posljednjih aristokrata sanske  kaldrme.

Vjerovatno posljednji, vjerujem.

Pravi i čestiti koji sricaju ova slova razumjeće, a zli će i dalje zanemarivati vrijednosti jer im je to naprosto u šejtanskom opisu zadataka.

Ovi drugi, poznati Demon(i) na vlasti ovog gradića   u svojim mračnim planovima znali su tamnim markerima prebrisati mnogo šta što je valjalo pa i  velikog najpoznatijeg Doktora  ovih prostora.

I tako …jedan zid čuva uspomenu na Doktora koji je vezivao ljude za sebe i išao kroz život spuštenog garda. Vjerovao je takav da su ljudi nalik njemu, dakle dobri.

A nisu.

Bar  ne uvijek.

 

Grad i gradski Diktator, inače majstor svog autentičnog  prljavog  posla,  odlučili su da komemoracijom  ” u svoje i i u ime Stranke”  zatvore ovozemaljski kapitel o Doktoru i nakon toga zaborave  da je ikada postojao.

Ovdje nikada nisu bili dobrodošli velikani, pogotovo živi .

 

 

A mrtva usta ne govore.

Šest godina kasnije živimo  u svijetu potpuno drugačijem od onog sa Doktorom.

Onaj svijet za koga smo vjerovali i govorili da je teško podnošljiv i nepravedan, bolji je od ovog punog strepnje, dijaboličnih predznaka i upitnika.

Evo me i jutros  pred Zidom.

Krugovi  sjećanja kao  kad  kamen baciš  u bistru  vodu  Sane.

Ne tugujem, već slavim  poznanstvo sa Doktorom.

Meni je i mnogima vama doticao živote,  obojio  generacije Sanjana  svojim šarmom i obogatio  geografiju malog grada sa mostom iznad rijeke  svojom  ljekarskom biografijom. I nekom otmenošću koju je nosio u sebi  taj sićušni dječak iz Trnove sa zagrebačkom diplomom Medicinskog fakulteta.

Ovaj grad  nema više  ništa, ako mene pitate.

Iz njega su pobjegli džentlmeni, sportisti,  filozofi, akademici, umjetnici, artisti.

Ovdje  medijske aplauze  dijele sami sebi prikaze u vlasti.

Oni isti koji su Doktora  trebali ne za lijeka, nego  za svoje karijere.

Ti pljesci, ovacije i salve ječe od gromoglasne praznine.

I  u toj autosubverziji životnog smisla  nema  šta  da traži  normalan čovjek.

Ali, ponekad je za lijepe trenutke  dovoljan samo jedan Zid sa  Slikom koja čuva sjećanje na odlazak Doktora iz Naroda.

Doktora  čijim se odlaskom završila epoha velikih ljudi malog grada.