ANALIZA Zbog “bunkerisanja” prvostepene presude u predmetu “Diploma” nagađamo o ključnim argumentima osuđujuće presude

 

 

Zbog restriktivnog, pa i rigidnog  stava Općinskog suda u Sanskom Mostu  da se ne mogu  javno koristiti  prvostepene  presude, a nas konkretno zanima  krivični predmet „Diploma“, a ne neki  parnični postupak, ne daj Bože, neka brakorazvodna parnica, novinar je prinuđen da  u višemjesečnom iščekivanju drugostepene presude Kantonalnog suda  u Bihaću,  a  interes javnosti pa i pravne struke je velik i neupitan, nagađa  i pretpostavlja šta  je  u konkretnom slučaju nagnalo sutkinju Ivanu Kalinić-Ilinčić da prvostepeno troje optuženih proglasi krivim.

Evropska  komisija je 2013.godine preporučila vlastima u BiH da  uspostave ravnotežu između neophodne zaštite ličnih podataka i zahtjeva javnosti za objavljivanjem sudskih odluka i transparentnosti postupka. Ove preporuke se svakako odnose i na predmete korupcije što  krivični predmet „Diploma“ i jeste.

Ako je suditi prema  Smjernicama za objavljivanje tužilačkih i sudskih odluka na službenim web stranicama iz 2014.godine  u kojima se kaže da su presude  javne i u načelu se objavljuju bez ograničenja vezanih za prirodu i težinu krivičnog djela, u skladu sa kapacitetima i resursima sudova“ te takođe da se  „osigura objavljivanje presuda za ona krivična djela za koje se objavljuju optužnice „  a  u ovom slučaju je optužnica objavljena  na web stranici Tužilaštva USK , zanimljiv bi bio odgovor zašto lokalni Sud postupa nefleksibilno i birokratizirano  iako postoji „prostor“  za benevolentniji pristup.

Npr.zahvaljujući odjeljku Smjernica koji govori o objavama prvostepenih, drugostepenih i trećestepenih presuda novinar bi  (a posredno i javnost) bio veoma   zadovoljan sa prvostepenom presudom iz koje bi bili isključeni podaci o presuđenima i to: jedinstveni matični broj, broj lične karte, pasoša, vozačke dozvole kao i podaci koji otkrivaju: rasno porijeklo, državljanstvo, nacionalno ili etničko porijeklo, političko mišljenje ili stranačku pripadnost, ili članstvo u sindikatima, religijsko, filozofsko ili drugo uvjerenje, zdravstveno stanje, genetski kod, seksualni život; potom podaci o  krivičnim presudama i bometrijski podaci. Time bi bili zaštićeni lični podaci  prvostepeno osuđenih, javnost  bi poštovala princip presumpcije nevinosti, a objava prvostepene presude ne bi ometala rad drugostepenog suda.

Je li video materijal sporan?

Kao  što  je već poznato prvoptuženom Senadu Pehlivanu izrečena je kazna zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca, drugooptuženom Šemsudinu  Habiboviću jedinstvena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i osam mjeseci, a trećeoptuženoj  Neiri Šabić uslovna osuda sa utvrdjenom kaznom zatvora od 8 mjeseci i rokom provjere od 3 godine.

Drugooptuženi Habibović  dobio  pola godine  zatvora više, po mišljenju i stavu sutkinje  što je i logično i pravno utemeljeno, obzirom da bez njega i lažne diplome ne bi ni bilo ovog krivičnog predmeta.

Podsjećamo,  u svjetskim okvirima obznanjenom slučaju sa video materijalom portala “Žurnal”  o kupovini diplome srednje medicinske škole za svega 17 dana,  Pehlivan je optužen  zbog krivičnog djela  primanje dara ili drugih oblika koristi iz člana 380, stav 1 KZ FBiH u vezi sa članom 31 KZ FBiH, Habibović zbog istih krivičnih djela plus zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja iz člana  383, stav 1 KZ FBiH u vezi sa članovima 31 i 54 istog Zakona, a Šabić zbog zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja iz člana  383, stav 1 KZ FBiH u vezi sa članom 31 KZ FBiH.

Iako se odbrana svojski potrudila da ukaže kako je video materijal  “Žurnala” nezakonit dokaz, čini se da je sutkinja kroz argumentaciju Tužilaštva  i druge okolnosti  imala dovoljno osnova za osuđujuću presudu.  No  treba konstatirati da je pokazala  i iznimnu  hrabrost i principijelnost.

Čak i pravnim laicima jasno je  da je ključ  osuđujuće presude u krivičnom predmetu „Diploma“  u prihvatanju „spornog“  video snimka koji  nedvosmisleno otkriva modus vivendi cjelokupnog scenarija počinjenja  krivičnih djela iz optužnice.

Prvooptuženi Pehlivan, vidi se i čuje jasno, svjesno „ratificira“ sporazum o nabavci diplome  srednje medicinske škole za prikrivenu novinarku , dogovara se i cijena i nakon 17 dana, drugoptuženi Habibović obezbjeđuje „taze“ diplomu koja je, onakva kakva jeste, nezakonita u svim aspektima, čvrst i neupitan dokaz koji upotpunjuje svjesnu namjeru o počinjenju krivičnih djela.

Trećeoptužena Šabić  bila je  pion u „koaliciji“  dvojca Pehlivan-Habibović,  ona je „samo“ posudila potpis na  nezakonitoj diplomi u datom  trenutku vjerovatno i nesvjesna šta čini.

Advokat na  in flagranti snimku

Čime se mogla rukovoditi sutkinja Kalinić-Ilinčić  u osuđujoj presudi, ako je  vrlo dobro poznato da  je domaća sudska praksa u oba entiteta, pa i regionalno, vrlo siromašna presudama u kojima se prihvataju video materijali kao relevantan  dokaz, ako nisu nastali u skladu sa Zakonom  krivičnom postupku FBiH?

Takva, poput osiromašenog uranijuma prisutna dogmatska sudska praksa,  svakako je poslužila odbrani i optuženima da apriorno ispotiha likuju iščekujući  epilog prvostepene presude.

Jedan od advokata odbrane  sa kojim sam en passant poveo relaksirajući razgovor o ovom „problemu“ , da mi dočara neodrživost  takvog dokaza kazao je skoro svečano    „zamisli  da je mene neko neovlašteno snimao u seksualnom činu sa komšinicom i to objavio na društvenim mrežama, a onda se taj snimak pojavi  kao  dokaz na sudu“. Primjer  je, naravno bio čisti promašaj, (video snimak iz predmeta „Diploma“  nastao je u kafani u Sarajevu i ticao se velikog i preovlađujućeg javnog interesa, koji  je, kakve li brutalne slučajnosti, ostao neprimijećen u Državnom tužilaštvu, stim da se tužilac O.Čavka „uhvatio“ ispitivanja  novinarke A.Omerović ) ali sam uzbuđenog  advokata populistički utješio da je „važno da  se ti na snimku nisi „osramotio“, što je  kod njega izazvalo neobuzdani smijeh i barem privremeno učvrstilo njegov ego.

Vratimo se onome što nam je jedino preostalo, pretpostavkama i anticipacijama o mogućim argumentima sutkinje Kalinić-Ilinčić kojima je obrazložila pomenutu prvostepenu presudu uz očekivanja  da će ih domaća pravna struka, a posebno odbrana prvostepeno presuđenih i oni sami proglasiti blebetanjem, trkeljanjem i ispraznim spekulacijama. Što je takođe očekivano.

U takvoj situaciji prirodnim se čini  da je općinska sutkinja hrabro i prinicpijelno pristupila tumačenju  tzv. evropske sudske prakse , odnosno presudama Evropskog suda za ljudska prava, a i pravnim laicima je poznato da je Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i sloboda  kao sastavni dio Ustava BiH i ustava entiteta  kao ustavni princip hijerarhijski iznad državnog  i ustava oba entiteta, kao i Statuta Distrikta Brčko.

Kako Evropski sud “daje  za pravo”  sutkinji 

Sutkinja se, kontamo mi, mogla u obrazloženju presude referirati na primjere iz sudske prakse Evropskog suda gdje se u novinarske svrhe prilikom istraživanja osjetljivih tema i društvenih devijacija, novinari služe skrivenim uređajima za snimanje. Koje, tek ćemo nekada saznati.

Postoje slučajevi gdje  istraživačko izvještavanje  kada je riječ o pričama od realnog javnog interesa opravdava korištenje skrivenih sredstava (neovlašteno snimanje), jer  se  time razotkrivaju sumnjive i nezakonite radnje. U nastavku dajemo pregled sudskih slučajeva iz prakse Evropskog suda za ljudska prava.

Jedan od takvih slučajeva je „Radio Twist protiv Slovačke“predstavka br. 62202/00 presuda od 19. decembra 2006.

1. Odluke Evropskog suda za ljudska prava Radio Twist protiv Slovačke, predstavka br. 62202/00, presuda od 19. decembra 2006.

Novinaru je dozvoljeno da emituje snimljeni razgovor između zamjenika premijera i višeg državnog službenika. Riječ je o radio stanici koja je emitovala snimak telefonskog razgovora između zamjenika premijera i višeg državnog službenika u Ministarstvu pravde. Domać i sudovi utvrdili su da čak i javne ličnosti imaju pravo na zaštitu privatnosti da je emitovani snimak telefonskog razgovora bio privatne prirode i da nije trebalo da se emituje.  Evropski sud za ljudska prava se nije složio. Sud je naveo da je sporni telefonski razgovor vođen između dva visoka vladina zvaničnika a ticao se pitanja od javnog interesa – upravljanja i privatizacije državnih preduzeća. Sud je dalje primijetio da su domaći sudovi presudni značaj dali činjenici da je emitovani audio snimak dobijen nezakonitim putem, iako ga nisu napravili sami novinari. Sud nije smatrao da sama činjenica da je snimak napravljen i dobijen nezakonito može da liši novinare koji su ga emitovali zaštite njihovog prava na slobodu izražavanja i utvrdio je povredu prava na slobodu izražavanja.

2. Haldimann i drugi protiv Švajcarske, predstavka br. 21830, presuda od 24. februara 2015:

Osudom novinara zbog emitovanja intervjua koji je snimljen skrivenom kametom prilikom izvještavanja o pitanju u javnom interesu prekršeno pravo na slobodu izražavanja Ovaj slučaj se odnosio na osudu četiri novinara zbog emitovanja intervjua sa brokerom osiguranja koji je snimljen uz upotrebu skrivene kamere. Intervju je bio dio televizijskog dokumentarca u kojem je izvještavano o pogrešnim savjetima koje pružaju brokeri životnog osiguranja što je u to vrijeme bilo predmet javne rasprave u Švajcarskoj. Broker je podnio zahtjev za privremenu zabranu emitovanja, ali je on odbijen i kada je program emitovan, podnio je prijavu policiji zbog narušavanja privatnosti – što je krivično djelo prema švajcarskom zakonu. Iako su novinari oslobođeni u prvom stepenu i iako je zahtjev za zabranu emitovanja odbijen oni su osuđeni nakon žalbe i dosuđena im je novčana kazna po osnovu toga što upotreba skrivene kamere nije bila strogo „neophodna“ za program. Novinari su se žalili švajcarskom Saveznom sudu a nakon toga i Evropskom sudu za ljudska prava. Sud je prvo potvrdio svoja „opšta načela“ slobode izražavanja i narušavanja privatnosti naglašavaju i značaj prava na slobodu izražavanja kao i dužnosti novinara da se ponašaju etično. U slučajevima koji se odnose na ugrožavanje privatnosti javnih ličnosti šest kriterijuma je posebno relevantno: (1) stepen do kojeg je priča doprinijela raspravi od javnog interesa; (2) ugled osobe o kojoj je izvještavano i svrha priloga; (3) ranije ponašanje osobe o kojoj je izvještavano; (4) metoda kojom je pribavljena informacija; (5) sadržaj oblik i uticaj priloga; (6) težina izrečene sankcije. Primjenom ovih kriterijuma Sud je utvrdio da iako broker osiguranja nije bio javna ličnost novinari su jasno pokušavali da izvještavaju o pitanju od opšteg interesa: prevarama prilikom prodaje osiguranja. Pri tom njihov cilj nije bio da napadnu brokera lično većim je on poslužio kao primjer za ilustraciju šireg problema. Istovremeno Sud je smatrao da je broker opravdano očekivao poštovanje privatnosti. On nije bio javna ličnost i nije pristao da bude snimljen. Nasuprot tome stoji činjenica da on nije bio jedini predmet izvještaja koji se fokusirao na zloupotrebe prilikom prodaje osiguranja kao i da nije bio intervjuisan u svojoj kancelariji. To je značilo da iako je snimanje predstavljalo „zadiranje“ u privatni život to miješanje je bilo u donjoj granici. Sud je uzeo u obzir ključni element slučaja iz pravne perspektive – metod kojim je informacija dobijena. Sud je prvo potvrdio da iako novinari imaju znatnu slobodu u izveštavanju o pitanjima od javnog interesa to moraju činiti dobronamjerno na osnovu jasnih činjenica i da moraju težiti da obezbijede „pouzdane i precizne“ informacije u skladu sa novinarskom etikom. Sud je zatim razmatrao način na koji je prilog emitovan. Uzeto je u obzir da je lik brokera bio zamućen i da je njegov glas izmijenjen da razgovor nije obavljen u njegovoj kancelariji i da njegovo odijelo nije ništa moglo da otkrije. Ovo je značilo da je nivo miješanja u privatnost bio na minimalnom nivou i da nije nadmašen javni interes priče. Konačno Sud je uzeo u obzir težinu izrečene kazne. Iako je u finansijskom smislu kazna bila laka Sud je zaključio da je krivična sankcija bila nesrazmjerna. Zbog svih ovih razloga Sud je utvrdio da je osudom prekršeno pravo na slobodu izražavanja.

3. Tierbefreier e.V. protiv Njemačke (predstavka br. 45192/09), 16. januar 2014:

Zabrana aktivistima za zaštitu životinja da koriste tajni snimak eksperimentisanja nad životinjama nije prekršila pravo na slobodu izražavanja druženju aktivista za zaštitu životinja sudskim nalogom je zabranjeno da objavi tajni snimak nastao u prostorijama firme koja je obavljala eksperimente na životinjama za farmaceutsku industriju. Snimak je preuzet iz dokumentarnih filmova koji su prikazani na nekoliko televizija, ali je udruženju naloženo da svoju 20-minutnu kompilaciju snimaka pod naslovom „Trovanje za profit“ ukloni sa svog sajta. Udruženje je podnijelo predstavku Evropskom sudu za ljudska prava. Evropski sud je utvrdio da u ovom slučaju nije prekršeno pravo na slobodu izražavanja. Sud je smatrao da su domaći sudovi pažljivo ispitali da li bi izdavanje sudskog naloga prekršilo pravo udruženja na slobodu izražavanja. Domaći sudovi su prihvatili da je filmski materijal predstavljao pitanje od javnog interesa posebno zaštićeno u okviru prava na slobodu izražavanja. Međutim utvrdili su i da takvo postupanje prema životinjama nije bilo nezakonito i da bi dalje širenje spornog materijala od strane udruženja ozbiljno prekršilo prava kompanije. Udruženje je prethodno prekršilo prava kompanije i uputilo napade personalno protiv rukovodilaca kompanije što je takođe uzeto u obzir pri donošenju odluke o zabrani. Evropski sud je konstatovao da su doma i sudovi primijenili odgovarajuće standarde i da ne postoje razlozi da se ne složi sa njihovom procjenom.

Raznolika nacionalna praksa

Nacionalni evropski sudovi postupaju  različito. Tako su Španija i Bugarska vrlo stroge po pitanju upotrebe prikrivenih uređaja za snimanje kao i emitiranje takvih materijala. Za Ustavni sud Španije ( 2012) upotreba skrivenih kamera u novinarstvu neustavna, bez obzira na javni značaj svrhe istraživanja. U Bugarskoj je zabranjeno praćenje, fotografiranje i audio ili video snimanje bilo kog lica osim u slučajevima gdje su takvi postupci dozvoljeni zakonom. Novinar Džordž Buhnici je 2005. godine bio osuđen i novčano kažnjen zbog korištenja kamere sakrivene u naočarima za sunce za snimanje koruptivnih radnji u državnim slobodnim carinskim prodavnicama i na carini.

S druge strane, u Velikoj Britaniji, Njemačkoj, Francuskoj i Grčkoj, zakon ostavlja mjesta za pravilno, proporcionalno i odgovorno korištenje skrivenih uređaja za snimanje od strane novinara u saopštavanju i dokumentovanju vijesti koje razotkrivaju korupciju, kriminal, zloupotrebe i druge nedozvoljene radnje.

U Francuskoj, Regionalni sud u Parizu (17. građansko vijeće 7. septembar 2009. – R. Berghausen protiv France Télévisions S.A. i drugih) razmatrao je slučaj portparola jedne farmaceutske kompanije koji je prvi put intervjuisan uz njegovo znanje, a ubrzo zatim sniman tajno. U ovom slučaju sud je zaključio da je potreba da se obavijesti javnost bila važnija od prava pojedinca na kontrolu upotrebe svog imidža i utvrdio da nije bilo nesrazmjerne invazije na privatnost. Materijal je snimljen i emitovan pod uslovima koji su veoma slični onima pod kojima je on pristao da bude sniman nekoliko sekundi ranije, a teme su bile iste one čije je razmatranje upravo odobrio. Međutim, stav portparola bio je veoma različit u odnosu na onaj u ‘formalnom’ razgovoru. Na primjer, iako je odgovorio da ne zna da li će njegova kompanija biti otvorena i u Češkoj Republici dok je kamera bila uključena, dao je drugačiji odgovor kada je mislio da je kamera bila isključena. Takođe, poslije dugog objašnjenja o praenju porijekla ljekova koje distribuira njegova kompanija dok je kamera bila uključena rekao je da za ljekove proizvedene u drugim zemljama takođe garantuje proizvođač i da je sistem za provjeru apoteka neefikasan. Dakle potreba da se obavijesti javnost imala je primat nad bilo kakvim pravom na imidž ili pravom na privatnost.

U Njemačkoj, Apelacioni sud u Minhenu (presuda od 20. januara 2005. – predmet br. 6 U 3236/04) odbacio je tužbu uprave jedne konsultantske firme protiv novinara. Tužilac je zahtijevao zabranu informacije i odštetu jer je optuženi dok je istraživao navode o prikrivenom oglašavanju u toku večernje serije na ARD televiziji, koristio poslovnu dokumentaciju tužioca i tajno snimljeni video materijal. Snimak prikazuje žensku osobu zaposlenu kod tužioca na prodajnom sastanku sa sindikalnim predstavnicima kako nudi uključivanje određenih tema ili proizvoda u seriju u zamjenu za plaćanje. Sud je zaključio da su navodi o prikrivenom oglašavanju mogli biti potkrijepljeni jedino putem tajne istrage. Odlučeno je dakle da zahtjev za zabranom treba da bude odbijen. U situacijama gdje nije bilo drugog načina da se provjeri sumnja pravo na slobodu izražavanja i prikupljanja informacija uključuje i korištenje skrivenih uređaja za snimanje. Pošto se javni radiodifuzni servis finansira putem pretplate posebno je važno za javni interes da zloupotrebe povezane sa nezakonskim prikrivenim reklamiranjem budu iznesene na svjetlo dana. U nekoliko zemalja samoregulatorni sistemi funkcionišu uporedo sa zakonskim odredbama i koriste se kao prva mjera kojoj se pribjegava u slučaju onih koji žele da se žale zbog koriš enja tajnih tehnika.

Zanimljiv je i primjer u Belgiji. Tamo je Savjet za štampu usvojio posebnu “Etičku Direktivu o tajnom (undercover) novinarstvu”. Prema ovoj Direktivi, tajne tehnike treba koristiti u skladu sa sljede im kriterijumima: (1) dobijene informacije treba da su od velikog društvenog značaja; (2) ne postoji mogućnost dobijanja informacija putem konvencionalnih novinarskih metoda; (3) rizici vezani za primjenu ovog metoda srazmjerni su rezultatima kojima se teži; i (4) odluku o primjeni tajne metode i realizaciji izvještaja treba donijeti u saradnji sa glavnim urednicima i uz njihovu odgovornost.

Slično se primjenjuje i u Holandiji i Velikoj Britaniji. Na primjer, Uređivačke smjernice BBC televizije sadrže poduži odjeljak koji uređuje pravila i procedure BBC za pravljenje i kasnije korištenje “tajnih snimaka”. BBC Smjernice predviđaju sljedeće:

“BBC obično koristi tajno snimanje samo … kao istražno sredstvo gdje:

– postoje jasni prima facie (na prvi pogled)  dokazi o djelovanju ili namjeri da se izvrši djelovanje za koje je u javnom interesu da bude otkriveno,

 – snimanje je neophodno da bi se dokazalo djelovanje, i

– ne postoje održivi, alternativni načini prikupljanja dokaza koji bi potvrdili djelovanje.”