ISTRAŽIVANJE: Akif i Asim Šeremet, braća po krvi i ideji
Akif, organizacioni sekretar KPJ, proživio je zastrašujuće revolucionarne devijacije i kominternovska zastranjenja i skončao u Staljinovim čistkama; Asim je imao bolju sudbinu i doživio duboku starost
Piše:Midhat Dedić
Priču o braći Šeremet, starijem Asimu i mlađem Akifu mogli bismo početi topografski odakle hoćete. Iz Livna, odakle su Šeremeti, Kladnja, gdje im je otac Ahmed efendija bio učitelj i gdje su rođeni, Asim 1895., a Akif 1899.godine. Ili Zagreba gdje je Asim studirao Agronomiju, a Akif diplomirao na Filozofskom fakultetu 1919.godine. A možda i iz Tuzle gdje je otac Ahmed dobio namještenje profesora reformirane Druge narodne osnovne škole (ruždije) i gdje mu se, po svemu sudeći rodio treći sin Fadil.
‘Crveni profesor’
Akif Šeremet je bio istaknuti radnički tribun i komunistički rukovodilac u periodu između dva svjetska rata. Živio je samo 40 godina, pripada plejadi najistaknutijih jugoslovenskih komunista koji su skončali u Staljinovim čistkama na osnovu lažnih optužbi kominternovskih agenata. Dostupni dokumenti i izjave ostavljaju dilemu ko je izdao Šeremeta koji je 1939.godine bio organizacijski sekretar KPJ. Josip Broz ( „Valter“) ili Milan Gorkić („Josip Čižinski“) koji su se borili za poziciju prvog generalnog sekretara KPJ. Broz je (potom) izdao i Gorkića i Staljin je Broza nakon streljanja Gorkića 1937. godine postavio za „genseka“ Politibiroa CK KPJ.
Sa 20 godina u Tuzli Akif Šeremet je već sekretar političkog kluba „Naprednjaka“ u Tuzli i član KPJ praktično od osnivanja 1919.godine. Nakon završenog Filozofskog fakulteta, Odsjek istorije i geografije ( negdje stoji da je završio Odsjek pedagogije), gdje je već tada bio član rukovodstva SKOJ-a Zagrebačkog univerziteta, Šeremet koji govori njemački, francuski, ruski, latinski jezik dobija posao profesora u gimnazijama u Prahovu i Čačku, a 1924. postaje profesor Gimnazije u Banjoj Luci. Tu razvija snažnu komunističku djelatnost, pri Gimnaziji osniva đačko-literarno društvo „Mladost“ i tu prve marksističke pouke dobija njegov učenik Veselin Masleša ( književnik, revolucionar i narodni heroj, poginuo 1943.godine na Sutjesci, nap.nov.) koga je profesor Šeremet označio kao čovjeka „posebne vrste“. U jednom dokumentu Arhiva Bosanske krajine kao glavni komunistički agitatori toga vremena u Banjoj Luci navode se Akif Šeremet i Pavao Radan.
„Kada smo ja i moj brat Sveto došli tamo, našli smo u jednoj kući Akifa Šeremeta, Idrisa Musića i Pavu Radana. Oni su obrađivali tada komunističku početnicu od Buharina“, piše u ovom dokumentu. U istom spisu neki Mehmedalija Mašinović izjavljuje da su partijski drugovi koji su, kako kaže, ostali dosljedni nakon Obznane (dekret Kraljevine SHS iz 1920.o zabrani rada KPJ, nap.nov.) bili Akif Šeremet, Pavao Radan, Idriz Musić, Avdo Čardžić…U gimnazijskom listu „Orfej“ navodi se kako je profesor Akif Šeremet bio prvi banjalučki ideolog marksizma te da je učenicima držao predavanja „ u čisto materijalističkom duhu“. Po dolasku u Banju Luku iz Zagreba poziva mladog revolucionara Velimira Drakulića koji preuzima organizaciju SKOJ-a a profesor Šeremet mu omogućuje da za tri godine završi privatno četiri razreda gimnazije i veliku maturu. Zbog buntovne prirode i komunističkog pedigrea dobio je nadimak „ Crveni profesor“ koji ga je pratio sve do prerane smrti
Vlasti Kraljevine proganjaju Akifa Šeremeta i on 1927.godine sa suprugom Nafijom stiže u Gospić sa dva kofera, i vrlo brzo „ponavlja se Banja Luka“. „Crveni profesor“ formira partijske ćelije u ovom gradiću, a dvije godine kasnije već je član CK KPJ. Gospićkim đacima drži inspirativna predavanja o Matiji Gupcu, križarskim ratovima i buržoaziji koja otkriva nove zemlje pljačka ih i bogati se.Zanimljivo je da prvu komunističke lekcije od Šeremeta prima 15-godišnji učenik Jakov Blažević, koji će nakon Drugog svjetskog rata biti javni tužilac u čuvenom procesu protiv Alojzija Stepinca i uz Vladimira Bakarića i Miku Špiljka najuticajniji hrvatski komunistički prvak i narodni heroj. Akifa vlasti protjeravaju u Livno, rodno mjesto njegovog oca i do 1932.godine on bukvalno bježi iz jednog mjesta u drugo sa suprugom i dvoje djece.Da li je bilo baš tako?
„ Iz Gospića je protjeran u Prijedor .Tu su ga uhapsili i protjerali u Livno u njegovu djedovinu, pradjedovinu. I to pod strogom kontrolom. Tamo je bio i Hasan Brkić. I tamo je, kao i svagdje, gdje je Akif djelovao kao profesor povijesti, stvorio partijsku organizaciju Onda je Akif emigrirao 1929. ili 1930. godine u decembru mjesecu.Ja sam došla u Zagreb preko planina livanjskih, preko Knina, Splita, da nađem drugove koji će ga prihvatiti“,
ispričala je Nafija Šeremet u knjizi „Tražio sam crvenu nit“ Jakova Blaževića 1976.godine.
Možete li dokučiti ponos, dostojanstvo, zanos i upornost jedne ojađene i ispaćene žene koja u potrazi za spasom supruga danima pješači na stotine kilometara…
Gulag u Kazahstanu i Ukrajini
U fusnoti jednog teksta o revolucionarnom pokretu u internetskoj šikari pronalazimo podatak da je profesor Akif Šeremet rješenjem ministra prosvjete od 29.4 1929.godine otpušten iz državne službe. U Analitičkom inventaru Hrvatskog državnog arhiva o istaknutim osobama radničkog i komunističkog pokreta 1900-1975.godine nalazimo dva podatka koji potvrđuju komunistički bekgraund „Crvenog profesora“. U prvom piše da „Sresko načelstvo u Kastvu raspisuje potragu za A. Šeremetom“(1930.), a u drugom piše „Okružnica Kraljevske banske uprave Savske banovine o potrazi za A.Šeremetom“ (1930/1931.)
U publikaciji „Jugoslovenski radnički pokret i nacionalno pitanje u BiH 1918-1941“ autora Envera Redžića u dijelu gdje se govorio antikomunističkkoj propagandi u Kraljevini Jugoslaviji vlasti su na osnovu isljednog materijala koji je nastao nakon masovnog hapšenja komunista u Sarajevu 1929.godine predali 83 komunista Državnom sudu za zaštitu države. Redžić ističe kako su tadašnje vlasti tvrdile kako su komunisti „ potpuno uništeni“, ali dodaje:
„ Ne može se osporiti da je policija imala osnova da «svoju julsku antikomunističku akciju smatra veoma uspješnom, utoliko prije što je onemogućila slobodno djelovanje takvim komunističkim ideolozima i organizatorima kao što su Akif Šeremet, Marijan Barun, Branko Bujić-Sedmak, Ognjen Priča, Mitar Trifunović, koga su nosioci vlasti u Tuzli smatrali »duhovnim vođom« komunističkog pokreta, koji je držao »tesne veze sa Zagrebom i Sarajevom«Međutim, tvrdnja da su komunisti bili uništeni nije bila tačna. To su priznavali i sami čuvari društvenog i političkog poretka u zemlji. Oni nisu prekidali nadzor nad komunistima i poslije izdržanih kazni i presuda na višegodišnju tamnicu. Naprotiv, pošto su došli na »slobodu«, nad njihovim kretanjem još više je pooštrena kontrola.Naročito su se plašili povratka komunista iz emigracije u zemlju i njihovog »razornog rada na širenju komunističke propagande«.
U ovo vrijeme Kominterna neprestano mijenja sastav najužeg partijskog rukovodstva KPJ, a jedno vrijeme bila su dva rukovodstva, jedno u zemlji, a drugo u Beču, a koordinator oba rukovodstva bio je učitelj iz Crne Gore Jovan Mališić (partijsko ime Martinović). U Zagrebu je Politbiro bio u sastavu — Ivan Martinović (J. Mališić), Viktor Koleša, Žika Pecarski, Blagoje Nikolić i Marko Mašanović, a u tzv. Zagranični biro su postavljeni — Filip Filipović, Đuro Salaj i Jovan Mališić (I.Martinović). U januaru 1930. Kominterna u Politbiro uključuje Petka Miletića i Ristu Samardžića, da bi ubrzo formirala zajedničko rukovodstvo u koje i Antun Mavrak, Akif Šeremet, Nikola Kovačević i Karlo Hudomal. U knjizi „Braća Cvijić“ (1982) piše da su u Moskvi iz KPJ isključeni »Kerber (Mavrak), Berger (Šeremet), Dragačevac (K. Novaković)i Schwarc (Zujović), dok su pod partijskom istragom bili Martinović (Mališić) i Werner …“
U radu „Sukobi i čistke u KPJ 1929-1933. godine i Kominterna“ stoji podatak da je Akif Šeremet uhapšen u Beču 5.oktobra 1931.godine gdje je radio u emigrantskoj komisiji CK KPJ i bio dopisnik Telegrafske agencije Sovjetskog Saveza (TASS). Prije hapšenja boravio je u Parizu i iz Beča poslao grupu partijskih instruktora u Jugoslaviju. Iz ovog spisa saznajemo i da su ilegalnu KPJ 1930/1931. godine vodili: Filip Filipović Bauman, Antun Mavrak Kerber, Akif Šeremer Berger, Nikola Kovačević Sam, Karl Hudomalj Oskar, Miloš Marković Unger (Užov), Stjepan Cvijić Heler, Ivan Gržetić Flajšer, Gojko Samardžić Rinda, Matija Gačić. Bilo je to nakon smjene generalnog sekretara Jovana Mališića.
„ Međutim, uskoro je izbio oštar sukob između Nikole Kovačevića i Filipa Filipovića sjedne, i Antuna Mavraka i Akifa Šeremeta sdruge strane, oko sadržine članka u „Proleteru“ koji je napisao N.Kovačević“, piše u pomenutom radu.
Šeremeta krajem 1931. sovjetski komunisti pozivaju u Moskvu, optužuju za „trockizam“ ,isključuju iz KPJ i protjeravaju u Kazahstan u Alma Atu, a potom u ukrajinski Dnjopetrovsk. To još nije bila ona brutalna „ Velika čistka“, već samo „administrativna kazna u Partiji“. Iako Wikipedija piše da je Bergeru (Akifu Šeremetu) 1935.godine odobren povratak u Moskvu i da je stavljen na raspolaganje Kominterni, odnosno Odjeljenju za kadrove Kominrne (Ispolkoma) te da je čak u tom periodu dolazio u Pariz, ispovijest Nafije Šeremet koja je dušom i tijelom bila uz supruga tokom svih teških i jezivih godina, pa i nakon njegove smrti daju sasvim drugačije svjetlo na posljednje godine života velikog komuniste. Pa čak i na godinu streljanja.
U publikaciji „Jugosloveni žrtve Staljinovih čistki“ Petra Požara objavljena je potresna ispovijest Nafije Šeremet iz knjige Jakova Blaževića „ Tražio sam crvenu nit“. Ona otkriva da je njen suprug bio organizacioni sekretar KPJ, ali da je Gorkić bio u Moskvi u Kominterni i „vodio glavnu riječ“.
Kao da je Kiš pisao Akifovu sudbinu
„Gorkić nije trpio Akifa. Akif ga nije slušao. Akif je govorio: ’Mi smo jugoslavenska Partija.’ A on je htio da ih vodi u Moskvu. U Kominternu, da se riješi Akifa i Mavraka. Tako su ih namamili u Moskvu. Rekli su Akifu da ga čeka Mavrak, da treba ići u Moskvu. Isto su rekli i Mavraku…Najprije smo prognani u Alma Atu. Sibirskom prugom preko Urala, vlakom, tri dana smo putovali. Kad sam izašla iz vlaka, nisam mogla stati na noge. Bila je glad u Aziji. …Kako su ljudi gladovali! A djeca, jadna, bila su gladna, moja su djeca bila gladna. A šta misliš šta sam od mladosti sve prošla, njih nema, a ja još živim. A kad sam bila mlada mislila sam, joj odmah bih umrla da mi se nešta nekom djetetu dogodi. A, eto njih svih nema, a ja opet živim“,
pričala je svoju put patnje sa suprugom komunistom Nafija Šeremet. U ispovijesti koju kao da je pisao Danilo Kiš Nafija priča kako je voz stao u polju, ona u noći sa gladnom djecom ostala da sjedi na koferima ,a Akif otišao pješice sedam kilometara do grada sa ruskom balalajkom u rukama da potraži nešto za jelo. Oko njih Kozaci, .
„Ja stisla svoju djecu uza se i mislim, ubit će nas, pa će odnijeti kofere. Jer tamo, u to vrijeme, to nije bilo ništa ubiti čovjeka“, pričala je Nafija. Akif je u Alma Ati dobio trbušni tifus, išao na štakama, predavao njemački jezik u školi, dobili su i neku kućicu, a kada su u Moskvi čuli Gorkić i ostali premjestili su ih i opet su počeli ispočetka- spavali su na zemlji, a već je propadavao snijeg. Prenoćili su u rupi koju im je dao jedan stražar.
„Mi smo postavili deku na zemlju, pa smo spavali, a već je pao isnijeg. Kiša i vjetar. Jedan je čuvar imao zemunicu pod zemljom. Rekao nam je: ’Ja idem van, a vi se unutra zavucite’. I tako smo se uvukli u rupu i prenoćili, dok nije prestala kiša i vjetrovi. S nama je bilo protjerano ruskih profesora, inženjera. Mnogo inteligencije. Sve je to kao ciganija kojekako živjelo i gladovalo. Morali smo se svi stalno prijavljivati NKVD-u...“, ispričala je Nafija .
Ona je kazala da nije tačan podatak da su ih zvali da se vrate u Moskvu, te da niko nije intervenirao.
„Nitko nije intervenirao. Mi smo sjeli u vlak i sami se vratili. Došli smo bez dozvole NKVD-a i nikom se nismo prijavili. Tražili smo prenoćište od CK, nisu htjeli ni čuti. Našli smo neku komnatu (sobu) koju smo sami skupo plaćali. Akif je molio da se vratimo u Jugoslaviju, a oni nisu dali. Da im ne dosađuje ponovo su nas prognali na Dnjeproges, na izgradnju velike centrale. Tjerali su nas da uzmemo rusko državljanstvo. Nismo htjeli. Akif je govorio: ’Ja sam Jugoslaven, oni mi ne smiju ništa’. Vratili smo se nakon godinu dana u Moskvu bez prijave i dozvole. U to je vrijeme već bio rat u Španjolskoj. Akif je molio da ga pošalju u Španjolsku. Nisu dali. Onda nam je profesor Dragačevac (Kosta Novaković nap.nov.) iz Čačka (sad se po njemu zove gimnazija), rekao: ’Mi smo zapali u mišolovku, nema nam nikuda“.
Najčešći, po svemu sudeći, kontraverzan podatak o ubistvu Akifa Šeremeta koji se vrti internetom jeste da je 19.jula 1938.godine uhapšen, da ga je Josip Broz Tito 1939. isključio iz Partije i proglasio štetočinom koja je „varala Kominternu“ te da je streljan 19.aprila 1939.godine zajedno sa istaknutim komunistima Kostom Novakovićem, dr. Simom Markovićem i Simom Miljušem,nakon čega u svi kremirani u krematoriju Donskog groblja u Moskvi,a posmrtni ostaci sahrajeni u kolektivnu grobnicu.
Kada je ubijen Akif?
Iz ispovijesti Nafije Šeremet u knjizi „Tražio sam crvenu nit“ zasigurno je sporna godina smrti njenog supruga, budući da je ona bila sa njim do posljednjeg trena. Tu dilemu ostavlja i Josip Požar u pomenutoj publikaciji „Jugosloveni žrtve Staljinovih čistki“ kada o Akifu Šeremetu piše slijedeće:
„Prema biografiji, u Titovim »Sabranim djelima«, od druge polovine 1930. godine član je partijskog rukovodstva KPJ u Beču. Neko vrijeme radi i međuekonomskim emigrantima, Jugoslavenima, u Francuskoj i Belgiji. No, zbog sukoba u partijskom rukovodstvu u drugoj polovini 1931. godine, opozvanje, a Kominterna je tada imala odlučujuću riječ, i u tzv. »čistki«, što je bila zapravo »administrativna kazna u Partiji«, od strane Internacionalne kontrolne komisije Komunističke internacionale, smijenjen je i isključen izKPJ.To tada još uvijek nisu bile »staljinske čistke«, pa je Akif Šeremet »samo« prognan u Alma-Atu, gdje ostaje do ožujka 1935. godine. Nakon povratka u Moskvu bio je na raspolaganju Odjeljenju za kadrove Komin-teme (Ispolkoma).U srpnju 1933. (?) godine je uhapšen“. Sam Požar uz godinu navodnog hapšenja Akifa Šeremeta stavlja upitnik.
Nafija Šeremet priča:
„Jedne noći su došli u tri ujutro. Tako je kratka noć. Trojica su bila. Sve su prevrnuli, navodno tražeći oružje, a mi nemamo ni noža. To je bio NKVD. Ja sam rekla: ’Nećete vi njega voditi, idemo sve troje’. Rekli su:’Nećemo, hoćemo samo da ga pitamo’.A zar se pita u tri u noći. Oko kuće je bila vojska. Tako su plašili ljude. Sramota jedna.Ja sam znala malo čitati i pisati ruski. Akif je rekao: ’Piši Staljinu šta se sa mnom događa’.Rekla sam: ’Kakav Staljin, može primati dva vagona pisama, pa ništa’.Mene su Rusi jako voljeli, pa su mi govorili: ’Idi tu, idi tamo, traži ga ondje’. Ja sam ga tražila svuda. Dolazila sam do zatvora gdje je bilo puno prozorčića s rešetkama i puno naroda koji se gurao, jer je svatko svoga tražio. Puno žena se tiskalo ispred tih prozorčića. Sjedili su ti ljudi dan i noć, čekajući da pitaju svatko za svoga. I ja sam čekala i na kraju otišla kući ništa ne saznajući…Oni su ga odmah streljali… To sam saznala kad su ga rehabilitirali za vrijeme Hruščova. Hruščov je našao u arhivi i meni poslao da je nevino streljan 1937. godine…“
Pokušajmo barem još jednom naznačiti dileme i kontraverze oko intenzivnih personalnih sukoba i međusobnih difamacija unutar KPJ i Kominterne u periodu od 1930-1939. godine koje se tiču Akifa Šeremeta. Iz izjava njegove supruge koja se praktično nije odvajala od njega moglo bi se zaključiti da je Akifa ocrnio kod Sovjeta i izdao Milan Gorkić (Josip Čižinski). Nafija to i tvrdi,a dodatnoj konfuziji oko njenog supruga doprinosi i pismo NIkite Hruščova u kome je on Nafiji Šeremet napisao da je Akif streljan 1937.godine. U svim ostalim brojnim povijesnim radovima kao godina smrti Akifa Šeremeta navodi se 1939.godina i uloga Josipa Broza u njegovoj likvidaciji.
„Dana 19. srpnja 1938. godine za vrijeme tzv. Velike čistke je uhićen u Moskvi. Nakon što ga je Tito u ožujku 1939. isključio iz Partije i proglasio štetočinom koja je “varala Kominternu”, strijeljan je zajedno s drugim istaknutim jugoslavenskim komunistima, kao što su Kosta Novaković, dr. Sima Marković i Simo Miljuš 19. travnja 1939. godine. Oni su poslije strijeljanja kremirani u krematoriju Donskog groblja u Moskvi, gdje su njihovi posmrtni ostaci sahranjeni u kolektivnu grobnicu“, piše na Wikipediji.
Nafija Šeremet do kraja života nije ostavila priču o svom suprugu nedovršenom. Borila se kao lavica.
„Znala sam da se jednog dana mora saznati istina. Ali tada mi nitko nije vjerovao. Nitko me nije htio primiti. Svi su mislili da mi je muž izdajnik i da ga ja branim zato što sam mu supruga, a ja sam govorila istinu. Tražila sam da me primi jedan njegov dobar drug. Nije me primio.Na porti Ministarstva javio mi se telefonom i hladnim glasom zapitao: ’Zakoju stvar me trebaš?! Ja sam zaplakala i otišla. I više nisam ni od koga tražila da me primi. Radila sam u ’Plivi’. Jedino sam molila da me prime u Partiju. Nisu htjeli, jer mi je muž navodno bio izdajnik… Nakon Rezolucije Informbiroa, kada se saznala istina o Staljinu, mene su konačno primili u Partiju. Akif je rehabilitiran i naša Partja mi je vratila vjeru koju,u stvari, nisam nikada gubila, znala sam da mora pobijediti pravda i istina …« stoji u ispovijesti Nafije Šeremet u Blaževićevoj knjizi „ Tražio sam crvenu nit“.
Zahvaljujući mobilnoj aplikaciji Billion Graves partneru slične aplikacije MyHeritage na koju sam slučajno nabasao, a radi se o usluzi posvećenoj zaštiti dragocjenih zapisa sa nadgrobnih spomenika i grobalja širom svijeta uz pomoć GPS lociranja i “hvatanja” slika sa nadgrobnih ploča, uspio sam saznati godinu rođenja i smrti Nafije Šeremet, hrabre i ponosne supruge revolucionara Akifa Šeremeta. Umrla je 1976.godine u Zagrebu, u 76.godini života, a njeno posljednje počivalište je Mirogoj u Aleji Hermanna Bollea 27.
Posljednje počivalište Nafije Šeremet
Rehabilitacija
Akif je rehabilitiran, ali život je prošao. Postoje dva različita datuma rehabilitacije komuniste Akifa Šeremeta, 10.juni 1958. godine i 26. decembar 1963.godine prema odluci Vojnog kolegija Vrhovnog suda SSSR-a.
Posle Staljinove smrti, petnaestak godina nakon velike čistke, Sovjeti su rehabilitovali kao nevine žrtve jedanaestoricu rukovodilaca KPJ zajedno streljanih 19. aprila 1939. godine.] Već 1950-ih godina i u Jugoslaviji se počelo govoriti o njihovom nevinom stradanju:
„Kada se stvari gledaju iz sadašnje naše perspektive, naše opšte prakse i našeg odnosa prema kadrovima koji su pogriješili, izgleda čudno zašto su tamo mnogi bili proglašeni neprijateljskim elementima i fizički uništeni. U toj teškoj situaciji, kada je Partija bila užasno proganjana u zemlji, prema elementima koji su bili nosioci frakcionaške borbe moralo se oštro postupiti. Ali to nije značilo da ih je trebalo i fizički ukloniti. Mnogi nisu zaslužili da budu proglašeni neprijateljima. Staljin je to jednostavno činio da bi se oslobodio “neposlušnih”. Zato ćemo mi morati neke od njih, kao na primjer Filipa Filipovića, Štefeka Cvijića, Ćopića, Kamila Horvatina i mnoge druge rehabilitovati. Ima čitav niz ljudi koji nisu zaslužili sudbinu koja ih je zadesila i koje treba rehabilitovati, koji nikad nisu bilil nekakvi provokatori ili izdajnici.“ rekao je Josip Broz Tito.
U Jugoslaviji, Izvršni komitet Centralnog komiteta SKJ je 20. septembra 1968. zaključio da „ne treba ići na rehabilitaciju ovih ličnosti, jer ih naša Partija nije ni osuđivala, ni kažnjavala“
Na IX kongresu SKJ u Beogradu 11. marta 1969. godine, Tito je dio ovih žrtava Staljinovog masovnog terora označio kao nevine. Pomenuo je Filipa Filipovića, Duku Cvijića, Štefeka Cvijića, Radu, Grgura i Voju Vujovića, Kostu Novakovića, Kamila Horvatina, Mladena Conića, Antuna Mavraka, Vladimira Ćopića i “mnoge druge” koji su nepravedno nastradali. Među „mnoge druge“ spadao je i spada Akif Šeremet.
U rodnom mjestu Akifa Šeremeta u Kladnju škola nosi njegovo ime. Brončana bista „Crvenog profesora“ stoji u kladanjskom parku na vječitoj straži u jednom sasvim drugom vremenu. Veliki broj ulica u gradovima FBiH dobile su ime po njemu. Na gimnaziji u Gospiću uklesana su tri imena – Nikole Tesle, Vjenceslava Novaka i Akifa Šeremeta. Samo na jednom mjestu istražujući biografiju Akifa Šeremeta u publikaciji „Bošnjačka književnost“ pronašao sam rečenicu o njegovom književno-teorijskom radu koja glasi: „Književnom kritikom bavili su se –također ljevičarski orijentirani-Rizo Ramić (1907-1981), Akif Šeremet (1899-1939) i Safet Krupić (1911-1942)“.
O Akifu Šeremetu, književnik Irfan Horozović napisao je dramu u tri čina „Šeremet“ koja je objavljena 1985.godine. To je priča o čovjeku koji pokušava da uspostavi pravdu u sistemu koji ne funkcionira.Okosnica drame su Akifovi košmari u revolucionarnoj borbi i unutarnja bitka nemoćnog čovjeka. Prognan i osuđen na smrt bez suđenja i utvrđivanja krivice u Horozovićevoj drami glavni junak u svom monologu govori vjerovatno o tadašnjem komunističkom demijurgu zločincu Josifu Visarionoviču Staljinu za koga naivno vjeruje da mu može pomoći.
„Oduvijek sam smatrao da čovjek treba reći ono što misli. Da to mora reći javno. A ja sam u tome onemogućen. Ne mogu čak ni da se vratim (…) makar živio u ilegalnosti do kraja života. Ali bih se – borio! Borio! Pisao sam mu. Priznajem. Mislio sam da on nema pojma o tome šta se događa iza njegovih leđa. Želio sam da se sazna. Da se prekine taj val hapšenja i progona. Mislio sam da je i on obmanut. Htio sam da mu objasnim…“
Asim Šeremet, oficir ruske revolucionarne armije, narodni poslanik Kraljevine
Za razliku od Akifa, četiri godine stariji Asim nije se možda “razvio” u elitnog komunistu, ali je pripadao radničkom i komunističkom pokretu i bio praćen od policije. U Gračaničkom glasniku, broj 33/17, objavljen je tekst Vahide Šeremet Asim Šeremet u Husinskoj buni. Vahida je kćerka Fadila, najmlađeg brata Asima i Akifa. U ovom tekstu saznajemo mnogo detalja o Asimu Šeremetu, najposlije i zbog toga što je autorica došla u posjed autobiografije Asima Šeremeta koju je, po njenom kazivanju, Asim napisao 1984, u 89.godini života.
Asim Šeremet je završio u Sarajevu Preparandiju (Preaparandschule, pripremna učiteljska škola, nap.nov.) i prvi posao dobio u Turskom Lukavcu. Mobiliziraju ga u Prvi svjetski rat i šalju na istočni front, odakle 1915. godine prelazi Rusima. Za dezerterstvo je osuđen na smrt. Na oca Ahmeda, tadašnjeg direktora Ruždije u Tuzli i službenika Austro-Ugarske monarhije austrofilska čaršija vrši pritisak da se odrekne sina. U takvoj atmosferi, Ahmed ef. Šeremet iznenada umire 1916. godine.
Asim Šeremet, u gornjem redu, stoji treći zdesna (Gračanički glasnik 33/17)
Sin Asim sa 22 godine postaje oficir revolucionarne armije i jedan od rijetkih koji će povodom 50-godišnjice Oktobarske revolucije dobiti odlikovanje. Nakon povratka iz Rusije 1919.godine upisuje Agronomiju u Zagrebu, a naredne godine nakon što je položio planirane ispite dolazi u Tuzlu kada počinje komešanje rudara Kreke.
„“Štrajk rudara zatekao me u Tuzli kod kuće, tj. u roditeljskoj kući, gdje su mi roditelji živjeli od 1906. godine. Kao već poznati komunistički radnik posjećivao sam Radnički dom i sve radničke kulturno-prosvjetne priredbe. Znao sam da se vode pregovori o povišenju plata i nadnica tuzlanskih rudara i da ih vode delegati rudara i Trifunović (revolucionar Mitar Trifunović Učo, nap.nov.) u ime svih rudara iz rudnika BiH. Znao sam, da su se rudari spremili za štrajk, ako pregovori ne uspiju, ali nisam znao šta priprema državna vlast“, piše u svojoj autobiografiji Asim Šeremet.
Njega i Đorđa Anđelića mladog profesora iz Srbije hapse i do završetka štrajka rudara drže u policijskom zatvoru u Tuzli. Nakon Husinske bune režim donosi dekret Obznanu 30.decembra 1920.godine, a komunisti među kojima je i Asim formiraju svoje radikalne grupe među kojima je najpoznatija bila „Crvena pravda“. Pripadnik ove grupe Alija Alijagić iz Bijeljine u Delnicama je 21.jula 1921.godine ubio tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova Milorada Draškovića. Međutim, malo je poznato da je Alijagić na putu za Delnice,po preporuci Rodoljuba Čolakovića, prespavao kod Asima u studentskom domu u Zagrebu. Uhapšen je ,ali kako se nije mogao dovesti u vezu sa atentatom protjeran je iz Zagreba u roku 48 sati i izgubio pravo na stipendiju i studij.
„U Tuzlu je sproveden uz policijsku pratnju, što je bio pravi šok i poniženje za njega, njegovu majku i cijelu porodicu. Tuzla je bila mala sredina, koja nije imala razumijevanja za mladalačke ideale, a pogotovo za žrtve tih ideala. Zato su partijski drugovi iz zagrebačke partijske organizacije organizovali njegov ilegalni prelazak iz Kraljevine SHS u Austriju. Po tom ilegalnom kanalu, on je pješice, noću preko Karavanki, prešao granicu i stigao u Beč, u oktobru mjesecu 1921. godine. Potom se upisuje kao redovan sudent Hochschule für Bodenkultur (agronomija) na Bečkom univerzitetu“, piše Vahida Šeremet o svom amidži.
Asim će poslije otkriti da ga je zagrebačka policija vodila pod šifrom II-34-1922,a u istom kartonu je bio njegov brat Akif sa šifrom II-217-1929. Ministarstvo unutrašnjih poslova Kraljevne SHS, Odelenje državne zaštite je na svom spisku pod brojem 1632 imalo upisano: Šeremet Asim, student agronomije u Zagrebu. Rodom iz Tuzle, veliki komunistički agitator.
Saradnik Mehmeda Spahe
Asim Šeremet završio je studije u Beču i Zagrebu, a u Sarajevo dolazi 1937. Godine. Bio je narodni poslanik u Skupštini Kraljevine, jedan od kreatora i član Vijeća spasa u Sarajevu, autor Deklaracije o nezavisnosti BiH, potpisnik je “El-Hidaje”, ali je na njega pala sumnja da je on njen autor.
Zanimljivo je da je 29.juna 1939.godine list „Pravda“ objavila vijest o smrti dr.Mehmeda Spahe,a u tekst je pisalo između ostalog da „pored mrtvog tijela velikog rahmetlije nalaze se stalno narodni poslanici gg Asim Šeremet i Bećir-beg Đonlagić, te lično sekreatr g.Meho H.Hasanović“ ,kako je zabilježeno u dknjizi „Mehmed Spaho(1883-1939) Politička biografija“ autora Husnije Kamberovića. Asim Šeremet se pominje u knjizi „Tragom drevnih Bošnjana-bosanska država i nacionalni identiteti kroz historiju“ kao član delegacije Jugoslovenske muslimanske organizacije (JMO) koja je sa srpskim predstavnicima iz Bosne uputila memorandum tražeći autonomno uređenje BiH pod njemačkim protektoratom.Protiv je bio Džafer Kulenović koji je već tada prihvatio da pristupi vlastima Nezavisne države Hrvatske (NDH).
U knjizi „Bošnjačka politika u XX vijeku“ autora Šaćira Filandre u ovom povijesnom događaju u kome je aktivno učestvovao Asim Šeremet piše:
„ Dž. Kulenović je u ime Bošnjaka tražio autonomiju za BiH. “Ja držim da je najbolje da se stvori još jedna četvrta teritorijalna jedinica, pored Srpske, Hrvatske i Slovenačke jedinice, koja bi povezivala ove tri jedinice, pa treba da bude u starim granicama BiH. Ona bi sa svojim stanovništvom i teritorijom, bila garancija za očuvanje i učvršćenje Jugoslavije, bila bi dakle Pijemont Jugoslavije. To je duša našega svijeta, što je našlo mjesta i u našem programu“. Dr Šefkija Behmen, sekreta JMO, smatrao je da je ovaj Kulenovićev zahtjev prerano postavljen. Asim Šeremet je kritikovao Kulenovića što nije napustio vladu kako je bilo dogovoreno“.
Asim Šeremet je doživio duboku starost, za razliku od mlađeg brata Akifa. Tačnu godinu njegove smrti nisam pronašao, ali po svemu sudeći, živio je više od 90 godina. U svojoj biografiji napisao je i slijedeće:
“Za razliku od mojih savremenika čija prezimena nisu zabilježena u historiji i kronikama Starog i Novog vijeka moram spomenuti da se moje prezime spominje u dokumentima sačuvanim u arhivima Dubrovačke republike i pisanim našim jezikom i bosančicom još u vrijeme prije Kosovske bitke i osvajanja BiH i pripajanja Turskoj. Glasnik zemaljskog muzeja BiH iz perioda 1910-1914.g. štampao je dokumente Dubrovačkog arhiva pisane “bosančicom”. U jednom od tih dokumenata spomenut je kao svjedok i neki Šeremet Ivan. Od pamtivijeka u Livnu žive katolici i muslimani sa prezimenom Šeremet, pa se pretpostavlja da su istog porijekla“.
Asima Šeremeta i njegovog najmlađeg brata Fadila pominju kao komšijske primjere pomoći porodicama tuzlanskih Jevreja tokom Drugog svjetskog rata.
