Narodni heroj Vahida Maglajlić, rođena za burno vrijeme

 

 

Piše: Midhat Dedić

 

Pisati  o Vahidi Maglajlić, jedinoj Muslimanki narodnom heroju Titove države među 64 žene,  jednoj od ukupno 9 žena narodnih heroja iz BiH,   Balkana nije lako u zemljici Bosni u kojoj  su poljuljani temelji  esencijalnog integrativnog bosanstva i  pojam građanina i u kojoj priča o antifašizmu ovdašnjih naroda duboko prokrvljenih desničarenjem i  historijskim revizionizmom „svoje“ povijesti/historije zvuči ezoterično, odbojno pa čak i promašeno. Možda jugoslovenska partizanština i zvuči  nestvarno danas, ali antifašizam kao baština modernog  svijeta i demokratije  dostojanstvena je odora koju ponosno nose svi pravi ljudi. Antifašizam je, uz još neke vrijednosti „ono malo duše“  što nas još drži na okupu i tinjajućoj i sveprožimajućoj nadi da ovdje u bosanskim gudurama nije sve izgubljeno. A Vahida Maglajlić, njen cjelokupni život i  djelo, primjer je nepatvorenog antifašizma.

Bijaše čelična žena nepresušne energije, revolucija je poput bujice tekla kroz nju i, bez pretjerivanja i kalkulacija, možda bi bilo  teško naći pandan u političkim i vojnim revolucijama širom dunjaluka kroz povijest, od Andaluzije do Vladivostoka, od Meksika i Kube do Čilea i Bolivije i do bilo koje geografske širine, najstarijem od desetero djece banjalučkog kadije, predsjednika Šerijatskog suda Muhameda Maglajlića i kadinice Ćamile. O Vahidi Maglajlić nije se puno pisalo, ali jedan naslov njene daljnje rođake  uspio je mapirati i „ rekonstruirati“, suštinu Vahidinog  idealističkog i intimnog bunta prema svim stegama društva  i epohe. „Rođena za burno doba- životni put narodnog heroja Vahide Maglajlić“ naslov  je djela Himke Maglajlić-Hadžihalilović objavljen prije 45 godina. Bila je drugačija od svih , „stršila“ je, a  bijaše „iz fine  kuće“.  Prva je skinula zar na šok porodice i uleme, prva odsjekla kosu u znak protesta protiv ponižavanja žena ( čak je i strogi konzervativni  otac na kraju popustio)  i postala sekretar „Ženskog pokreta“   uz podršku braće Ekrema, Dževada i Muniba  već naprednih omladinaca i komunista. Duboko pogođena autoritetom očeve zabrane da ide na studije u Zagreb (nakon mekteba, završila je banjalučku Žensku stručnu školu, nevjerovatne nadarenosti za modno šivanje) sposobna i inteligentna i prkosna svoju je pobunu protiv kanona socijalne nepravde, ženske potlačenosti, konzervatizama svih vrsta i klasnih nejednakosti ukoritila u „crvenu“ revoluciju.

 

Kadinice, ti misliš da si samo ti živa

 

Rođena je  17.aprila 1907.godine  u Maglajlića sokaku u centru Banje Luke i prema kazivanju njene majke Ćamile, rođene  Zilčić, iako se u ono doba roditelji nisu puno radovali ženskoj djeci „ Vahida naše prvo dijete, jednog kišnog proljeća, dočekana je sa radošću“. Vahida  je imala osmero braće-Ekrema, Dževada, Muniba, Nazima, Osmana, Nedžiba i Aliju i sestru Munibu. Brat Ekrem, zagrebački student i komunist, Vahidu je privukao radničkom pokretu, a ni ostala braća nisu zaostajala  u revolucionarnom angažiranju. Vahida je bila spiritus movens  radničkog i partijskog vrenja Banje Luke, posebno žena. Analfabetski i medicinski tečajevi, rad feministička organizacija „ Kvindebevegelsen“, „ Ženski pokret“, „Kolo srpskih sestara“, „Hrvatica“, „Gajret“, „ Crvena pomoć“, rezolucija za pravo glasa ženama,  demonstracije  protiv Trojnog pakta 27.aprila 1941…u toj buntovnoj fermentaciji  kvasac je  bila Vahida Maglajlić. Već u maju 1941.godine zajedno sa Radom Vranješević (narodni heroj) i Vasom Butozanom ( akademik, poslanik Savezne Skupštine Jugoslavije, prvi rektor Sarajevskog univerziteta…) postala je član KPJ.  Njena kuća sada već  uz podršku roditelja bila je centar ilegale, skrivanja istaknutih revolucionara i prebacivanja na slobodni teritorij. Koliko je bila energična i beskompromisna, po sjećanju majke Ćamile, znala je pokupiti sve brašno  iz kuće za partizane,  a na majčinu kritiku samo bi rekla „ ti misliš, kadinice, da si samo ti živa“. Braća Dževad i Osman već su ležali u ustaškom zatvoru „Crna kuća“, a 11. oktobra 1941.  Vahida je uhapšena i zatvorena u „Crnu kuću“ da bi sa zatvorenicom Danicom Marić spektakularno pobjegla 21. decembra uveče i nakon skrivanja u gradu nekoliko dana kasnije našla se na slobodnom teritoriju  na planini Čemernici kod Skender Vakufa gdje je bila partizanska bolnica. Svjedočanstva zatvaranih ilegalaca  iz „Crne kuće“ govore o lukavosti i hrabrosti Vahide Maglajlić. Kada ju je ustaša doveo u toalet, istovremeno je u muški klozet doveden zatvorenik Saša Bole. U jednom trenutku ustaše su nakratko pozvane, a Vahida je iskoristila šansu da Saši kaže „Ako, Saša, prije izadješ, reci svima da se ne boje, jer neću nikog otkriti. Neka i dalje slobodno rade“.

 

Izgledala je kao da spava, metak joj je prošao kroz srce

Politički rad Vahide Maglajlić u partizanima bogat je i neprocjenjiv mozaik aktivnosti pogotovo sa muslimanskim stanovništvom. Drži zborove i konferencije, prikuplja hranu i odjeću za borce, organizira Prvu  oblasnu konferenciju KPJ za Bosansku Krajinu, upoznaje  se sa doktorom Mladenom Stojanovićem, Đurom Pucarem Starim, Josipom Mažarom Šošom, Osmanom Karabegovićem, djeluje u Prijedoru, jula 1942. već je u  Podgrmeču  gdje u selu Hašanima upoznaje  i surađuje sa Sojom Ćopić, majkom književnika Branka Ćopića. U novembru iste godine šalju je u Cazinsku krajinu  gdje nastavlja političku agitaciju sa muslimanskim stanovništvom uz podršku Hajre Kapetanovića, sekretara Okružnog komiteta KPJ za Bihać. U decembru 1942. je među 166 žena delegatkinja žena Cazinske krajine na prvoj konferenciji Antifašističkog fronta žena (AFŽ) u Bosanskom Petrovcu, gdje upoznaje Josipa Broza Tita i biva izabrana  u Glavni odbor AFŽ-a.

Nadžija Omanović svjedočila  je razgovoru književnika  Skendera Kulenovića koji je Vahidu pitao kako je uspjela da Cazinke dovede na konferenciju, a ona mu je hitro odgovorila:

„Meni izgleda da je bilo lako, a njih pitaj kako su one uspjele? Možda je bilo i suza“

U Cazinu 23. decembra 1942. godine  je sa  Titom  na narodnom mitingu kada Tito po prvi put javno govori da se zove Josip Broz i da je metalski radnik iz Hrvatskog zagorja. U  pratnji je Nurije Pozderca (narodni  heroj, poginuo na Sutjesci) koji vrši smortru dobrovoljaca,  a 7. januara 1943. u Jasenici kod Bosanske Krupe na planini Grmeču opet sa Titom na smotri Četvrte krajiške divizije. Pomaže evakuaciju ranjenika i  prihvat i ishranu izbjeglicca iz Banije i Korduna. Ratni put Vahide Maglajlić nastavllja se u Osmoj krajiškoj udarnoj brigadi- Drvar, Glamoč, Livno, povratak u Lušci Palanku kod Sanskog Mosta i  odlazak na teren u Bosanski Novi. Kao borkinju Druge krajiške udarne brigade  Vahidu Maglajlić u mjestu Mala Krupska Rujiška  u iznenadnom  napadu 114. njemačke lovačke divizije i  Trećeg brdskog domobranskog  zdruga smrtno  siječe rafal mitraljeza dok je izvlačila ranjenike.

Partizan Ahmet Šehović Šeho i komandant Josip Mažar Šoša ( narodni heroj, poginuo 1944. prilikom olobađanja Travnika, nap.nov.)

Istoga  dana pronašli su mrtvu Vahidu Maglajlić blizu kuće Jošana Gaka.

„Bila je u jarku, zgrčena, licem okrenuta zemlji i prekrivenom kosom, kao da spava. Metak joj je prošao kroz srce i načinio veliku ranu.Nijemci su je očigledno pretresli, jer je njena zelena engleska košulja bila potpuno raskopčana“, izjavio je Šehović u knjizi „„Rođena za burno doba- životni put narodnog heroja Vahide Maglajlić“.

Sahranjena  je u blizini mjesta pogibije u selu Stupari u zajedničkoj grobnici sa ostalim poginulim borcima ove jedinice. Živjela je 37 godina.

Prije pogibije tokom Četvrte neprijateljske ofanzive Mubera Osmić je zapamtila njen ponosni lik u kratkoj bundi od pliša i smeđim pantalonama sa pištoljem.Bizarno, Četvrta ofanziva ( Bitka na Neretvi) okončana   je 1.aprila 1943. godine na dan kada je prestalo da  kuca srce Vahide Maglajlić.

Ukazom Prezidijuma Narodne skupštine Federativne Narodne Republike Jugoslavije 20. decembra 1951. godine, osam i po  godina nakon smrti, proglašena je Narodnom heroinom Jugoslavije.

Iz  sjećanja  rodbine i saboraca o Vahidi Maglajlić može se skoro finalizirati  vjeran otisak njenih ljudskih vrlina i karaktera kao i snage i  slojevitosti njenog revolucionarnog rada.

„…Kada sam poslije dužeg boravka u  Zagrebu došao u roditeljsku kuću, osjetio sam revoluciju u načinu života. Čim sam ušao, primijetio sam sto sa onoliko tanjira koliko je ukućana. Bio sam iznenađen i upitao ko je  nagovorio oca da se iz kuće izbaci sofra. Bila je to Vahida. Vršila je takođe, pritisak na oca sve dotle dok se nije pomirio da ona  izlazi bez zara. Bila je nemilosrdna prema patrijarhalnim navikama…“ . Tako  je o sestri Vahidi govorio brat Ekrem.

„ Kad joj je otac dozvolio da skrati kosu, onda je sve išlo lakše. Otac više nije mogao ni svojim mlađim sestrama, našim tetkama, spriječiti da ne skrate kosu. Čak ih je vodio na godišnje „Gajretove“ zabave, gdje nisu zaostajale u plesu i  pjesmi“, sjećao se Vahidin brat Nezim.

Šta ćeš, moja Ramiza, smrt je jedna

Ruža Maglajlić, supruga Vahidinog brata Ekrema, sjećala se kako Ekrem zbog ženidbe  sa  njom nije smio kući, a u Zagrebu su kao studenti -komunisti teško živjeli.

„ Kada je vidjela kako zivimo bijedno studentskim životom u jednoj sobi, prodala je svoj biser i naušnice i kupila sve što nam je trebalo od  odjeće.Od tada nam je svakoga mjeseca slala paket. Bilo je tu suvog   mesa, slatkog, cigareta, a uvijek bi ubacila koji peškir ili maramicu“, riječi su Ruže Maglajlić  koja je pamtila kako joj je zaova Vahida prije odlaska  suprugu u Zagreb uvijek nešto lijepo sašila „ da se pokaže pred mužem“.

Sačuvano  je pismo koje je Vahida iz partizana slala bratu.

„Dragi  druže i burazeru Ekreme, ti si otprilike obaviješten da se ja odavno nalazim od kuće daleko.Ovaj put ti neću  opisivati o svemu kako sa sve preživila do sada, to ću učiniti tek onda kada dobijem odgovor od tebe. Čula sam da si bio u logoru,a jučer tek saznadoh od Irfana Karabegovića, jer smo se sastajali   u Bihaću, da si u partizanima…kako mi je bilo drago kad sa čula da si sa našima.Volila bih  da dođeš ovamo.Ja se i Munib (brat, nap.nov.) često vidimo jer smo dosta blizu. Ovdje je i Vaso Butozan. Za Nedžiba (brat, nap.nov.) si sigurno čuo da je poginuo…Ja se sada nalazim u Bužimu, bila sam neko vrijeme u  Bihaću. Halidin Enes i Enisa su također u partizanima…“. Vahida je pismo bratu napisala u Cazinu 14.decembra  1942.godine, a kada je ono stiglo u Ekremove ruke, ona više nije bila među živima.

Brat Osman pamtio ju je kao „šeficu“ u velikoj Maglajlića kući „ uvijek u pokretu, nikad besposlenu i umornu.Uvijek spremnu da radi više od nas, ali i da organizira posao“. Kada je Osman  ležao u ustaškom zatvoru sa Rahmijom Kadenićem (bh i general JNA, nap.nov.)i grupom ilegalaca, Vahida im je donosila hranu, najčešće kuhani krompir i meso, ali i časopis „Mirjam“ u kome je precrtavanjem određenih riječi i slova davala informacije iz grada. Rođak Teufik Maglajlić ( Vahidin otac i Teufikov djed bili su braća, nap.nov.), prvoborac, pričao je kako je Vahida umotavala sanitetski materijal kao novorođenče i nosila ga kao „bebu“ do svoje kuće, pa dalje do partizanskih bolnica, kako  je organizirala žene od  Lauša do Rebrovca  da pletu, siju, sakupljaju obuću i odjeću, a njega zadužila jednom  prilikom da kupi više muških pulovera bez rukava i kožnih kapa sa naušnicama za borce. Mubera Osmić bila je Vahidin kurir  i trebala je da od nje  odnese nekakvu „vunu“.

„ Znaš šta, Berka, ovo nije samo vuna, to je municija za partizane, a odozgo sam stavila klupčad. Berka, dušo, čuvaj se preko mosta, a i put je dalek. Ako se nešto desi…tu je malo zastala i ubrzo dodala…ako padneš, pa ti se prospe, ne govori odakle ti.Usput svrati do Šandora, daće ti jedne bakandže“, prenijela  je svoje sjećanje Berka Osmić u knjizi „Rođena za burno doba- životni put narodnog heroja Vahide Maglajlić“. Sjeća se kako je neumorna Vahida noću sa drugaricama parala bosanske ćilime, i od njih plela džempere, šalove i čarape za partizane. I hiljade drugih detalja  o neponovljivoj revolucionarki čelične volje koja je sa  pjesmom  „ Po šumama i gorama“ i osmijehom  išla u borbu a na čuđenje saborkinje Ramize Salihović kako se može tako slatko smijati kada  ide u borbu odgovarala je sa vedrinom : Šta ćeš, moja Ramiza, smrt je jedna“.

 

Maglajlići revolucionarnog kova

 

Najbliži srodnik narodnog heroja Vahide Maglajlić, njen brat Alija umro  je 28.marta ove godine u 97.godini života. Bio je jedan od banjalučkih  ratnih sekretara SKOJ-a  od novembra 1943 do 28.septembar 1944. U velikom intervjuu koji je dao Udruženje za kulturu i umjetnost CRVENA pri  Odboru za očuvanje tekovina AFŽ-a Sarajevo govoreći o hrabroj sestri iza koje nije ostalo potomstvo, jer se „vjenčala sa revolucijom“ dotakao  se i njene intime, prosaca koji su  od kadije tražili ruku njegove kćeri i ljubavi prema jednom muškarcu kao i

„ Bila je fizički lijepa.Ona  je bila poželjna partija za mnoge ženike. Izvjesni Banjalučanin, završio je Al- Azhar, najviši islamski fakultet u Kairu, intelektualac, pri čemu moram reći, vrlo pristao kao muškarac i pravo kadiji.Vala’ ja sam, eto, kadija, doš'o, ti imaš kćerku Vahidu i tako dalje…otac je rekao, znate šta, ja o tome odlučiti ne mogu, morate pitati nju. Vi se morate dogovoriti sa njom i sa njenom majkom, ali prvo sa njom…dobro se sjećam klupe u našoj bašči, njih su dvoje dugo sjedili i pričali  i on je dobio odbijenicu, jer njoj po njenim  shvatanjima nije nikako išlo u glavu da se uda za  čovjeka koji je isključivo   vjerski čovjek…imala je momka kojeg je volila, zvao se Hidajet, lijep muškarac, povisok, lijep, sa talasastom kosom, ostala mi je  njegova slika u pamćenju, dobro se sjećam, njih dvoje ašikuju u našoj bašči i kad on odlazi, ona bi dugo gledala za njim, a i on se okretao svakih 10 metara. To je bila idila, jedan lijep odnos i da nije bilo ovih strašnih događanja, ona bi se vjerovatno udala za njega…“

Vjerovatno ne postoji partizanskija porodica od banjalučkih Maglajlića. Pored Vahide i brata Alije i ostale djece -komunista i roditelji Muhamed i Ćamila bili su simpatizeri NOB-a. Brat Dževad Maglajlić, član KPJ od 1932., ubijen je u logoru Stara Gradiška. Brat Munib Maglajlić, član KPJ od 1938. kao zamjenik poliitčkog komesara Druge krajiške brigade poginuo je 29.maja 1943.godine u borbama za Teslić. Brat Nedžib Maglajlić poginuo je u partizanima 1942.godine. Brat Ekrem Maglajlić (1908-1990), partizanski prvoborac, bio je u sanitetu Drugog slavonskog odreda, te 17.slavonske udarne birgade  i 10.krajiške divizije. U borbama protiv fašizma učestvovali su i Vahidina jedina sestra Muniba, brat Osman i već pomenuti Alija. Muniba Šerić bila je supruga Fadila Šerića (1914-1942.) učitelja iz Bosanske Dubice, koji je poginuo juna 1942.,a jula 1953.godine proglašen je narodnim herojem. Braća Šefket i Teufik Maglajlić, bliža Vahidina rodbina, bili su  istaknuti partizani. Šefket Maglajlić ( 1912-1983) proglašen je narodnim herojem 1953.godine.

 

 

Uzor Palestinkama

 

O  Vahidi Maglajlić snimljen je dokumentarni film TV Sarajevo „Magloviti putevi sudbine“. Pjesnik Duško Trifunović napisao je pjesmu „Vahida Maglajlić“ čija prva strofa glasi „Mogla si biti kaduna mlada“, po  kojoj je urađena i melodija. Slavna Banjalučanka postala je idol Palestinkama nakon što je zagrebački student medicine Muhamed El Helou objavio brošuru na arapskom jeziku sa likom Vahide Maglajlić. U bivšoj Jugoslaviji štampane su razglednice veličine 10×15 c, sa njenim likom. Sarajevski otvoreni centar (SOC)  svojevremeno je  Centralnoj banci BiH predložio da se likovi pet zaslužnih žena nađu na konvertibilnim markama. Pored Adele Ber Vuković, Mice Todorović, Vere  Šnajder i Laure Papo Boherte bila je i Vahida Maglajlić. U selu Arapuša kod Bosanske Krupe, rodnom mjestu  reisa Džemaluddina Čauševića, osnovna škola je nosila ime Vahide Maglajlić. Danas u sarajevskoj Dobrinji kod OŠ „Osman Nuri Hadžić“  nalazi se Ulica Vahide Maglajlić (bivša Ulica Žikice Jovanovića Španca, narodnog heroja).

Rodna kuća Vahide Maglajlić srušena je 1963.godine, a Maglajlića sokak je 1993. godine preimenovan u Ulicu Branka Majstorovića.

U Banjoj Luci je do 1992. godine postojala Ulica Vahide Maglajlić( tranzitni put od Jajca prema Gradiškoj). Srednja Medicinska škola u ovom gradu nosila je ime Vahide Maglajlić od 1946. do 1992.godine. Uzaludan je bio pokušaj dvije banjalučke nevladine  organizacije da se ulica između Paprikovca i Lauša nazove imenom Vahide Maglajlić. Danas jedini materijalni biljeg koji traje u Vahidinom rodnom gradu jeste njena  bista u parku u centru grada u blizini hotela „Bosna“.