ŠTA STOJI IZA ” GRANDIOZNIH” REZULTATA PROTIVKORUPCIONE BITKE Neiskusni tužioci protiv advokatskih aždaha i odsustvo kontrole rada tužioca

 

Na području USK je u odnosu na druge kantone, bilo mnogo više  pokrenutih krivičnih postupaka koji su spektakularno  objavljivani zahvaljujući dobropoznatim medijima (portalima) i praćeni glamuroznim hapšenjima, a  svi su gotovo redom rezultirali ili oslobađajućim presudama ili minimalnim kaznama i uvjetnim osudama.

Utisak unaprijed riješenih slučaja pojačavan je FB „presudama“  pojedinih tužilaca.

Protiv mnogih javnih dužnosnika (načelnika općina, ministara, rukovodećih službenika, policijskih služneika, doktora, direktora javnih preduzeća i ustanova)  vođene su   vrlo maliciozne istrage i krivični postupci  sa “curenjem”  dokaza medijima koji su  uz to dugo trajali, osumničeni su pritvarani  uz blješteća svjetla portala, tiho oslobađani   , ali su na kraju rezultati dramatičnih i pompoznih istraga skoro nikakvi. Činjenica je da je mnogim optuženima (kasnije oslobođenima,a ima i umrlih  tokom suđenja i samobistava članova porodice)  uništena ljudska i profesionalna karijera, uništene porodice, a država plaća i plaćaće velike troškove,   dok su na dobitku   samo i uvijek advokati.

U većini predmeta je bilo puno osumnjičenih, odnosno optuženih, zahvaljujući ogromnoj želji tužioca  da „sve pohapsi“ unatoč  što je takve istrage negirala stvarnost i pravne činjenice,  te su takvi postupci morali dugo trajati.

Osim toga, bilo je previše nepotrebnih dokaza koji su uticali na dužinu trajanja postupaka, pa  ćete i danas  vidjeti optužnice sa  hiljadama dokaza (!!!?)  ili sa  stotinama i više dokaza i desetinama svjedoka, koje jedino kvantitetom „dokaza“   pokušavaju apriorno stvoriti  lažnu sliku kako je „Tužilaštvo već riješilo slučaj“, a  što  smo imali priliku i čitati  tokom istraga na pojedinim FB stranicama.

Ako se pitate  zbog čega su i pored  svega tanki rezultati u krivičnom gonjenju   za koruptivna krivična djela, razloga je više.

  1. Prvi i osnovni uzrok je nestručnost većine tužilaca. Naime, veliko je pitanje sa kakvim znanjem mladi studenti završavaju pravne fakultete i stiču diplome. Stiče se dojam da  studenti prava ( čast izuzecima)  izlaze sa slabim znanjem iz krivično-pravne oblasti a onda čudnom selekcijom budu imenovani na visoke tužilačke  funkcije,
  2.  Pored toga, prisutan je  neadekvatan stručni nadzor nad razvojem mladih pravnika sa percepcijom rada u krivično-pravnoj oblasti.  Prije rata, a i odmah nakon rata, u tužilaštva se veoma teško dolazilo. Tu su radili najbolji iz svih sfera rada pravnika. Čak je i sudijama bila privilegija otići raditi u Tužilaštva. Najbolji pravnici  dolazili  su u tužilaštva  širom bivše države. Sad u Tužilaštvo dolaze mladi, neafirmisani pravnici sa veoma oskudnim biografijama, a  među njima ima  karijerista koji pošto-poto u trci za funkcijom „štancaju“   optužnice i neuumjereno se hvale običnom puku koji i ne  može razaznati kvalitet i efekte rada  tih nadobudnih tužilaca. Npr. poznat je slučaj  gdje odličan  sudija krivičar vrlo temeljito kroz presudu “educira”  nadobudnog tužitelja šta je to prekoračenje službenih ovlaštenja ( blanketni  propis),a  šta iskorištavanje službenig položaja. E sad, pitanje je hoće li  tužitelj naon svega reći “hvala”  ili će biti “tužibaba”. 
  3.  Osim toga, složenost i težina krivičnih djela iz oblasti korupcije  daleko  je veća nego u drugim referatima, a mladi i neiskusni tužioci bez većeg znanja i iskustva   imaju  ogromne probleme i ne snalaze se u punoj mjeri, a kamoli da upravljaju istragom i kvalitetno pišu, a kasnije zastupaju svoje optužnice.Za efikasno gonjenje učinilaca krivičnih djela iz oblasti korupcije, pored poznavanja krivičnog prava, nužno je veoma dobro poznavati upravni postupak, upravno pravo, privredno pravo, stvarno pravo, obligaciono pravo i ostalo, jer su to sve pravne oblasti koja se direktno dotiču ovih krivičnih djela. U  bihaćkom tužilaštvu vjerovatno  ima  solidan broj dobro potkovanih tužilaca koji profesionalno, ozbiljno  i savjesno idu u optuženja, ali ima i  jedan broj, statistički zanemarljiv, ali po štetu tužilačkom ugledu  ogroman, onih koji osim „bezbrojnih“  krivičnih predmeta kroz koje afirmiraju više svoju karijernu poziciju i žeđ   za  nadgradnjom lične imovine nego stručno znanje.
  4. Razlog  „padanju“  brojnih optužnica leži,   osim u  lošoj pripremi i lošem poznavanju drugih „resora“ pravne nauke ( upravni postupak, privredno pravo, obligacije…) leži u činjenici da  optužene brane  iskusni advokati koji su upravo prošli sve ono što fali tužiocima. To su mahom bivše sudije ili tužioci, ili pak iskusni pravnici.

5. Uz sve  gore nabrojano jedan od takođe bitnih razloga  postojećeg stanja (puno  javnog blještavila, siva stvarnost u rezultatima) jeste loša organizacija rada. Osim što u Tužilaštvu USK nestaju pare (na desetine hiljada KM iz krivičnih predmeta)  tužioci  su „univerzalci“-rade sve i svašta. Uz to, rastrgani su različitom težinom krivičnih predmeta, stalnim putovanjima po općinskim sudovima,a često su prinuđeni da   zastupaju  i „tuđe“ predmete. Poznato  je da „jači“  tužioci, imena je naprosto nepotrebno navoditi.  znaju „uvaliti“  izgubljen  slučaj kolegi, jer su „zauzeti“  ili „opravdano odsutni“,  pa  teret te „slave“  nose žrtvovani tužioci.

6. I možda jedan od najvećih i najznačajnijih razloga – slava ili nikakva kontrola rada tužitelja. Nema skoro nikakve ili nema dovoljno kvalitetne kontrole optužnica. Bolje obaviještenoj javnosti poznati su slučajevi gdje tužilac nosi optužnicu na potvrdu Kantonalnom sudu,a kada mu Kantonalni sud odbije onda „traži“  pogodnom općinskog sudiju za potvrdu takve optužnice. Federalno tužilaštvo  kao nadređeno kantonalnim ne može nadomjestiti izostanak  dobre kontrole  od strane glavnih tužitelja.

A propo tačke 6.,, sudija Branko Perić u stručnom radu Nekontrolisana tužilačka moć, objavljenom u Pravnim sveskama Fondacije Centar za javno pravo, opisuje prostor tužilačkih zloupotreba i pojavne oblike koji ukazuju na ozbiljne probleme u funkcioniranju tužilačkog sistema.On ističe kako u ovom modelu tužilačke istrage tužilac ima ogromnu moć, nad kojom nema nikakvog mehanizma ni interne, ni vanjske kontrole. Tužilac je ‘slobodna zvjerka’, koja odlučuje da li će, kad i protiv koga otvoriti istragu ili je obustaviti, koga hoće, a koga neće optužiti ili odustati od istrage ili optužnice. Također samostalno odlučuje o žalbama te potpuno slobodno planira istrage i odlučuje koje će dokaze izvoditi. Perić smatra da u rukama nesavjesnog tužioca svaka istraga može biti opstruirana i namjerno upropaštena a da uopće ne odgovara. Isto tako, po njegovom mišljenju, svaka optužba se može planirano okončati oslobađajućom presudom, koja će pokriti zloupotrebu tužilačkih ovlaštenja. ‘Nekontrolisana tužilačka moć je otvorila širok prostor za zloupotrebe. Motivi koji su uveli tužilačku praksu u prostor zloupotreba mogu se proširiti na ozbiljan organizovani kriminal i korupciju neslućenih razmjera.