Podatak da bh. Unsko-sanski kanton (USK), prema informacijama iz Ministarstva pravosuđa i uprave USK-a za 2017. godinu u Registru udruženja koje vodi ovaj Vladin resor, ima 1.457 udruženja, izaziva strahopoštovanje i prosto pitanje šta i čime se konkretno bave tolika udruženja kada je u javnom prostoru kroz različite aktivnosti prisutno tek nekih 10 posto.

Po gradovima i općinama to izgleda ovako: Bihać 538, Cazin 256, Sanski Most 168, Velika Kladuša 141, Bosanska Krupa 126, Ključ 88, Bužim 85 i Bosanski Petrovac 55. Numerički slična situacija je u cijeloj BiH i Distriktu Brčko, što potvrđuju i objavljeni podaci Centra za promociju civilnog društva (CPCD) za 2017.godinu.

U njima je jasno naznačeno da od 25.000 registriranih nevladinih organizacija u državnom Registru svega 15.000 je nadležnim agencijama i ministarstvima podnijelo svoje izvještaje kojima dokazuju aktivnost. Ostalih 10.000 udruženja i fondacija egzistiraju u sivoj zoni civilnog društva, nevidljive ne samo za organe države koje prate njihov rad, nego i za medije i javnost.

Nepotrebno je podsjećati da su društvene okolnosti u kojima su međunarodni donatori u ogromnoj mjeri, a tek sporadično domaći faktori poticali razvoj  nevladinog sektora zbog razvoja modernog građanskog društva stvorile ovoliki broj udruženja i fondacija, a čiji kvantitet nije analogan kvalitetu njihovog rada i doprinosa lokalnim zajednicama.

Danas je vrlo lako osnovati udruženje – treba ti malo vremena, otprilike 200 KM (100 eura), tri potpisa i napisan statut.

Ministrova akcija

Mumin Nezić je stručni savjetnik za pravosuđe u Ministarstvu pravosuđa i uprave USK i službena osoba koja se bavi problematikom nevladinog sektora. Nezić ističe kako nadzor nad radom registriranih udruženja prati kantonalni organ, odnosno ministarstvo, ovisno o ciljevima i djelatnostima registriranih udruženja.

Tako npr. sportska udruženja prati Ministarstvo obrazovanja, nauke, kulture i sporta USK, humanitarna Ministarstvo zdravstva i socijalne politike USK, boračka udruženja nadležno Ministarstvo za boračka pitanja USK.

“U odnosu na 2017.godinu, broj registriranih udruženja je veći, a tokom prošle godine ugasilo se 18 udruženja“, kaže on.

No, Nezićev podatak da su od 1997. godine do danas službeno „uklonjena“ svega 272 udruženja je frapantan, ako se ima u vidu da skoro 80-90 posto njih, uglavnom, egzistira „na papiru“. Aktivnost gašenja udruženja pokrenuo je tadašnji ministar pravosuđa i uprave Andrej Mamontov tokom 2013. i 2014. godine.

„Ministar je naredio da se izvrši kontrola egzistiranja i rada udruženja koja su formirana prije 2000. godine. Mi smo na adrese udruženja slali upite, ali akti su vraćani sa obrazloženjem o nepostojećoj ili nepoznatoj adresi, pa smo takva udruženja ugasili“, kaže Nezić. Dodaje kako i zbog odliva stanovništva lica koja vode udruženja ne podnesu zahtjev ministarstvu za gašenjem udruženja, pa tako u „mrtvoj zoni“ nevladinog sektora postoje brojna „papirnata“ udruženja.

Jednostavno rješenje

Azra Kujundžić, liderica Udruženja „Dijaspora  za razvoj“ iz Ključa, dobro upoznata sa „tehnologijama“ rada nevladinog sektora, ima za ovaj problem vrlo jednostavno rješenje.

„Imamo udruženja koja se vode u registru ministarstva, stvoren je privid o omasovljenom nevladinom sektoru, a od njih društvo nema nikakve koristi. Problem bi se najbrže riješio kada bi se provjerile sve organizacije koje ne dostavljaju završni finansijski izvještaj u AFIP (Finansijska informatička agencija FBiH), a one koje ne dostavljaju godišnje izvještaje, jednostavno bi trebalo po službenoj dužnosti brisati iz evidencije u registru. Na taj način bi se vrlo brzo dobio stvarni broj aktivnih nevladinih organizacija“, predlaže Kujundžić.

I Vahidin Omanović, direktor Centra za izgradnju mira (CIM) iz Sanskog Mosta, udruženja koje djeluje 15 godina i etabliralo se kroz brojne partnerske projekte, treninge i volonterski rad na regionalnom nivou na naš podatak o 168 udruženja u Sanskom Mostu kaže da je to ogroman obzirom da je svega nekoliko udruženja javno vidljivo, a vjeruje kako je udruženjima jako bitno da budu vidljivi u lokalnoj zajednici.

„Paradoks je da, recimo, ima ljudi u Sanskom Mostu koji, kad mu kažeš CIM, gledaju blijedo, ne znaju o čemu se radi, a kroz našu organizaciju je prošlo na hiljade lica, a s druge strane, imate udruženja koja su potpuno anonimna i pitanje je šta i kako rade“, kaže Omanović.

Bajrama Pehlić iz Velike Kladuše, aktivistica „Svjetlije budućnosti“, kaže kako se na terenu zna ko radi a ko ne radi.

„Naše udruženje je svake godine slalo kopije finansijskih i programskih izvještaja nadležnom ministarstvu. Vjerujem kako takva praksa treba da važi i danas i na taj način se može pratiti rad aktivnih udruženja i onih koji to nisu“, ističe Pehlić.

Lovci na grantove

Bihać službeno broji 538 udruženja, a ne treba biti stručnjak za zaključak kako javne aktivnosti ogromne  većina njih, zapravo, ne postoje. Suspektnost „nevidljivih” udruženja ogleda se u potpuno zatamnjenoj slici o njihovoj misiji, ciljevima, sadržajima aktivnosti ako ih ima i krajnjim efektima. Stoga se vrlo često, čak i na službenim mjestima postavljaju  pitanja koliko udruženja doprinose zajednici, a koliko svojim osnivačima i voditeljima, rukovodeći se logikom da ni „vlasnici“ NVO neće raditi „za eksere“.

Da u realnosti rada NVO sektora na USK i u regiji, postoje tzv. lovci na grantove, nije neka „FBI tajna“. Njihovi projekti obično traju onoliko koliko je potrebno da se novac sa  donatorskih fondova „slije“ u privatne džepove.

Podatak da je od 2008-2012. godine za rad nevladinog sektora u BiH izdvojeno više od 400 miliona KM (200 miliona eura) od strane međunarodnih organizacija i bh. vladinog sektora ukazuje da NVO nisu nimalo zanemariv segment cjelokupne slike bh. ekonomije. Nije tajna da se često pod firmom NVO osnivaju vladine organizacije.

„Tehnika“ je vrlo prosta – formiraju ih ljudi iz vlasti preko svojih prijatelja ili članova porodica, pa se onda preko regularnih javnih poziva „pljačkaju“ sredstva lokalnih zajednica, kantonalnih i viših nivoa.

Od panoa do privatne firme

Potvrđena je informacija iz Tužilaštva USK da je otvorena istraga protiv udruženja koje je iskoristilo značajna sredstva Ministarstva privrede USK (oko 30.000 KM, odnosno 15.000 eura) i „ugasilo se“, a da nije opravdalo utrošena sredstva.

Eutanazirano udruženje se, prema Statutu, bavilo „jačanjem privrednih kapaciteta USK kroz podršku projektima međunarodne i domaće privredne suradnje“. Tužilaštvo USK-a sada istražuje da li je ono zaista jačalo privredne kapacitete USK-a kroz podršku projektima međunarodne i domaće privredne saradnje, ili je, moguće, razvijalo privatne potencijale svojih osnivača. Ili da pojednostavimo, da li je novac završavao u privatnim džepovima.

Da se udruženja osnivaju kako bi osigurali unosan biznis svojim osnivačima opisuje slučaj iz Sanskog Mosta. Tamo je osnovano udruženje koje je od Općine Sanski Most dobilo 2017. godine na korištenje  zemljište u gradskom parku za reklamni digitalni pano. „Zanimljivim“ manevrom digitalni pano je preuzela privatna  firma, a kuriozitet je u tome da su predsjednik udruženja i direktor firme –jedna ista osoba!? Udruženje je, očigledno, dobro poslužilo za organizaciju vrlo dobro plaćenog biznisa, što je, takođe, predmet policijske istrage.

U posljednje vrijeme znatan broj NVO vrlo lukavo, da ne kažemo, netransparentno (ne postoji institucionalno praćenje u tom smislu) koristi društvene mreže za prikupljanje sredstava, ali na bazi socijalnog moljakanja i bez adekvatnih realnih pokazatelja za šta se novčana sredstva prikupljaju.

Ako se zna da društvene mreže poput Googlea, YouTubea, Facebooka, Twittera, Linkedina, Snapchata, Whatsappa i drugih „vladaju svijetom“ onda je jasno da uočena pojava „humanitarnog“ netransparentnog prikupljanja sredstava za NVO sektor nalaže građanski i institucionalni oprez.

Izvor: Al Jazeera