ANALIZA Naknadna politička pamet jednog privremenog policijskog rješenja

Sanska policija  je  prije  nekoliko dana Šefiku Sinanoviću  privremeno izuzela  lično naoružanje, a  u obrazloženju  je navedeno  da su razlozi za ovu privremenu mjeru optužnica za “oštećenje tuđe stvari” i izvještaj o počinjenju lake tjelesne ozljede ali sa kvalifikacijom “osnov sumnje”.

Prvi slučaj odigrao se  u maju 2019. godine, a navodni drugi  krajem iste godine.

Rukovodeći policijski službenici su na ove činjenične okolnosti primijenili Zakon o oružju i municiji USK ( član 51, stav 1) i Sinanoviću oduzeli lično naoružanje sugerišući time moguću opasnost  od Sinanovićeve upotrebe  naoružanja.

U pomenuta  dva  događaja oko Sinanovića kao činjenični okvir nigdje se ne navodi  naoružanje niti je ono  bilo upotrebljeno.

No, “procjena” policije je, tako se može tumačiti “zapljena”  naoružanja,  da bi Šefik Sinanović mogao naoružanje upotrebiti ako je  kod njega.

Prema takvoj  logici, svaki građanin koji posjeduje naoružanje u dispoziciji je da ga  kad-tad upotrebi.

Formalno-pravno  uredni čin privremenog oduzimanja naoružanja Šefiku Sinanoviću ima  i svoju političku sjenku koja pada  na Trg ljiljana.

Sinanović, to zna cijeli grad i bez našeg obrazlaganja , čak  i političko Sarajevo (pri tom se misli na Bakira Izetbegovića) ,  vodi višegodišnju  bitku protiv Asima Kambera koji  je  šef SDA Sanski Most i svojim uticajem preko  izvršne i zakonodavne vlasti sprečava izgradnju  Sinanovićevog objekta  u centru .  Ovo je blagi opis onog što Kamber  radi preko “svojih” ljudi.

  

Sinanović: sam protiv dvojice

 

Puno interesantnih detalja  navode na ovakav  zaključak.

Naoružanje se oduzima obično  ako i kada  bude donesena pravosnažna presuda protiv vlasnika naoružanja,a  ako  je riječ  o preventivnom potezu, onda se to, prema procjeni, čini odmah nakon suspektnog događaja.

Kako  se “oštećenje tuđe stvari”  dogodilo  u maju  2019.godine naprosto je neshvatljivo da se naoružanje oduzima, makar i privremeno, nakon 8 mjeseci. Kako je optužnicu potpisala  tužiteljica Vildana  Dedić koja duguje  novac  optuženom Sinanoviću ( preko poslovnog partnera E.K. koji je tužiteljici posudio Sinanovićev novac,a ona ga nije vratila  i ne vraća duži period) ovaj  ovakav  pravosudni  slučaj  ima i koruptivna obilježja. Stoga  se  s pravom propitiva   osnovanost takve  optužnice na kojoj se, potom ,sa  ogromnim vremenskim odmakom od osam mjeseci  zasniva  privremeno oduzimanje Sinanovićevog naoružanja.

Niz je primjera koje na navodimo ovoga puta  kada je sanska policija morala i trebala izuzimati  lično naoružanje ( slučajevi  porodičnog nasilja gdje su supruge čak  maltretirane na gradskim ulicama )  a  to se nije dogodilo, zbog određenih  privatnopolitičkih interesa.

Selektivan pristup  policijskih službenika u ovakvim slučajevima  dodatno urušava povjerenje  u  predstavnike  države, jer se neki od njih, čast izuzecima, rukovode skrivenim  političkim motivima zadovoljavajući  interese i sujetu političkih moćnika ( može  i jednina) koji “vladaju” gradom.

Drugi događaj, nanošenje lake tjelesne ozljede, kao motiv  za privremeno  oduzimanje naoružanja , sumnjiv je i zbog samo kvalifikacije od strane policije. 

Policajci i sami navode “osnov sumnje” a  to je najniži stepen sumnje u krivičnom postupku.

Radi se o najnižem stepenu utvrđenosti činjenica i obezbijeđenosti  dokaza.

Dakle, još uopće nije ni približno jasno da li uopće postoji krivično djelo, ali se ovaj  najniži stepen vjerovatnoće (osnov sumnje)  koristi kao  “uvjerljiv” dokaz da se  Sinanoviću privremeno oduzme  naoružanje .

U bh krivičnom zakonodavstvu nakon “osnove sumnje”, slijedi  “sumnja”, potom ” osnovana sumnja ”  i na kraju   “utvrđenost činjenica van svake razumne sumnje”.

Kolika količina pristrasnosti se krije iza formalno-pravnog posezanja za članom 51, stav 1 Zakona o oružju i municiji USK u ovom zanimljivom i suspektnom slučaju, neka  čitatelj  prosudi sam.

Ali, nešto  je trulo u dolini sanskoj.