Gospodin Čapov
Piše Sinan Gudžević
Ispod Šemsove kuće, dolje desno, kraj vratnice, bila je kućica za psa. Ona se u selu zvala, i još se ponegdje zove megara. Psu, stanaru te megare, bilo je ime Čapov. Za nas djecu Čapov je bio praznik, bio je živi džumbus: pitom, a vragolast, vitak i mišićav, ne drži ga mjesto, sad ga vidiš kraj kuće a sad ga čuješ kako kevće u pola vrletne gromade Koznika
Slika uz ovaj tekst, možda je jedina sačuvana slika Šemsove kuće u Grabu. Slika je iz ljeta 1996. Sljedeće godine je kuća morala biti srušena, e da ne bi ‘nekoga potrpala’. Sad joj stoje samo duvarine, bez rogova i greda, bez šašovaca i podnih dasaka. Iz temelja joj rastu koprive, iz ognjišta joj je ižđikljala velika zova. Iz svake kućne razvaline u Grabu nikne zova. O Šemsovoj će kući još biti riječi, kad o Šemsovoj kući bude riječi, a ovdje se objavljuje njena slika iz drugog razloga.
Ispod kuće, dolje desno, kraj vratnice, bila je kućica za psa. Ona se u selu zvala, i još se ponegdje zove megara. Ta riječ na arapskom znači nešto kao ‘pećina’. Psu, stanaru te megare, bilo je ime Čapov, akcenat na o. Čapova je ocu Šemsu poklonio sin Hivzo. Hivzo je Čapova nabavio ili negdje u Šumadiji ili negdje ovamo između Kosjerića i Ivanjice, tu se sjećanja ne slažu. Za nas djecu Čapov je bio praznik, bio je živi džumbus: pitom, a vragolast, vitak i mišićav, žućkast po trbuhu, zelenkast po leđima, ne drži ga mjesto, sad ga vidiš kraj kuće a sad ga čuješ kako kevće u vrhovima vrletne gromade Koznika.
Čapov je bio ker. Pas za lov. A Gudževići su za pse imali vučjake, poluvučjake, šarplanince, razne rundove, zeljove, kunove, cenove, sve samu tornu ljutu paščad, koja čuva kuću i čuva stoku. Ti su psi život provodili kukavno: uglavnom vezani lancem za kolac, rijetko ih se kad puštalo da se izdivljaju. Budući da se ne muzu i ne daju vune, smatralo ih se malo korisnim, a ako nisu ljuti i ne grizu zemlju kad naiđe nepoznat čovjek, onda ih se smatra nesojima. Rahim Gudžević, čobanin cijeloga vijeka, znao bi reći da će na onome svijetu svako biti pitan kakav je bio prema mačkama i psima. Ako nemaju jakih dobročinstava i velikih sevapa, dodao je, Gudževići će zbog pasa okusiti džehenemske vatre.
Čapov je za odrasle bio još beskorisnija životinja od najgorih tornih pasa. Držati kera u selu gdje nema nijedne lovačke puške bilo je uzaludno kao tražiti gdje lisica doji djecu. Iza nabavke kera Čapova nije stajao Šemso već njegov sin Rizo, stariji Hivzov brat. Rizo je bio meraklija za lov, ali lovio nije, jer je njegova majka Malića bila ogorčen protivnik ubijanja zečeva, ‘te vajne dihanije’. Trojica zetova su joj bili lovci, a naša planina je bila lovna, pa kad bi ti zetovi iz Trnave pod Rogoznom došli sa svojim puškama i svojim kerovima, Rizo bi im se priključio, i kao domaćin, a još više kao meraklija za lov, po cio božiji dan bi se tu tabanalo i po Goliji kevtalo, ponekad zapucalo. Rizo je volio Čapova tajno, mazio bi ga i hranio, ali ga, zbog majčina prezira prema lovu, nikada nije poveo u lov. Zato je Čapov išao sam. Nije se zagonio na zečeve, njegov su izbor bile srne i srndaći. On ih je izgonio iz tmuša i gustiša u kojima se niko živ ne bi mogao dosjetiti da ih ima. Da nije bilo Čapova, ni mi djeca ni naši stari ne bismo nikada pojmili koliko je srna živjelo po našim šumama i krčevinama. Začuo bi se kevtaj, pa bi malo iza toga jurnula vitka srna preko jurta i ornice. Čapov nikada nije uhvatio nijednu srnu, nijednoga srndaća niti srnče, samo bi mahnito za njima trčao. Jednom je neko vidio kako je srna u bijegu pred Čapovom pala preko nekog brvna i tresnula trbuhom o tvrdu stazu. Čapov je stigao do nje, onjušio je, optrčao oko nje, malo kevtao i onda se izgubio u gustišu, te odande pokrenuo drugu. Iso-hodža Gudžević je nakon te zgode rekao čuvenu riječ: ‘Među Gudževićima, blagoš mene, ima i gospode, nije da nema, ali kad bi se Čapov prezivao Gudžević, bio bi među nama prvi i najprvi, jer je on ada rođeni i pravi pravcati gospodin. Zato što bi svaki Gudžević, uzeo onu srnu s puta, pa je odrao, pa joj meso kuhao i pojeo. Gudževići su, blagoš mene, mesoljubi. Ni Čapov nije ništa manji mesoljub, ali je veći junak i gospodin!’ Iso Gudžević je bio samouk hodža, kao hodža je ostao ljudima u najljepšem sjećanju, ali se okanio hodžaluka kad je vidio ‘kakijeh se sve, blagoš mene, hodža nakotilo’. U starosti je Iso otvorio kafanu, a kao protivnik ubijanja životinja, tražio je da lovci izuvaju svoju obuću ispred kafanskog praga i da puške kojima ubijaju nedužnu dihaniju, ne unose u njegovu kafanu. I lovci su se izuvali, kad bi se ispred praga majstor-Isove kafane vidjelo kaljavih čizama, to je značilo da su u kafani lovci.
Čapov je noćivao u svojoj megari. Nije bio vezan lancem za kolac, jer je bio ker. Ali je otkrio način da se dobro hrani. Kad bi Malića ili snaha Bajra izjutra razlile pomuženo mlijeko u drvene karlice, on bi, ako bi vrata kolibe bila otvorena, upadao i laptao mlijeka iz karlice. Kad su ga dvije mljekarice planinke otkrile, morale su, prema običaju koji je u stočarskim krajevima i zakon i ustav, ostatak mlijeka prosuti. Nakon nekoliko takvih nepodopština, i Malića i Šemso su zamolili Hivza da Čapova turi u kamion i da ga vrati tamo odakle ga je uzeo, ili da ga, kad bude vozio kamionom trupce, pusti iz kamiona negdje usred plodne Šumadije, pa će ga tamo neki lovac već uzeti.
I zato što nas djecu niko ništa nije pitao, Hivzo je uzeo Čapova, odveo ga na kaiš u Bijele Vode, ondje ga je uveo u kabinu svoga kamiona i prošavši Pazar, Rašku i Kraljevo, okrenuo za Svetozarevo. Tamo negdje kod Vitkovca zaustavio je kamion i pustio Čapova blizu nekih kuća, pa nastavio dalje.
Ne mogu se sjetiti kako su druga djeca žalila Čapova, ali Ramiz, sin Rizov, njegov brat Ragip i ja smo bili neutješni. Bilo je ljeto i ja sam uzeo da čitam knjigu ‘Lesi se vraća kući’. I čitao sam Ramizu kako je škotska ovčarka Lesi, nakon što ju je gazda Sam prodao na sjever Škotske, putovala natrag preko cipcijele Škotske do Engleske. Ako je i pola od toga istina, ima da se i Čapov vrati, govorio je Ramiz u hladu jedne bukve koja još stoji gdje je stajala.
Prošlo je deset i više dana, vrućine sredinom jula i na vrhu Golije su žesne, kao na Hvaru, mi smo zaplandovali ovce u hlad i legli kraj izvora Kladenca. Taman što smo zadrijemali, Ramiz je skočio i zakliktao: ‘Bogami, Čapov! Čapov, bre, sigurno! Čap-Čap-Čap!’ Tada sam i ja čuo nešto kao nemoćan lavež iz pravca vrletne Viseće. Vidi sliku: Viseća je onaj proplanak sa jednom bukvom, iza kuće, gore visoko. Nakon desetak minuta vabljenja i pentranja po bespuću, na ledini između one bukve i šume lijevo od bukve, ugledali smo Čapova! Bio je slab, mršav, očerupan, na jednoj šapi mu je bila krasta. Još malo pa mačka, rekao je Ramiz. Uzeli smo ga, dali mu sira i hljeba, kad je sve pojeo, nalaptao se vode s Kladenca i legao uz nas.
Prvu noć smo ga sakrili u štali, a sutra smo, najprije izokola, pa sve bliže i sve tanje, midžu Šemsu sve ispričali. Aih, grehote, rekao je, nijesmo trebali to učiniti sa Čapovom. Dajte da ga vidim. Kad ga je vidio, i kad mu je Čapov radosno mahnuo repom, Šemso je rekao da Čapova više niko neće i ne smije izgubiti. I živio je Čapov u svojoj megari još koju godinu. A onda, koji mjesec prije no što će Šemsovi zamaknuti u Tursku, Čapov je krenuo jednu srnu iz Koznika, pa preko Potoka pa preko Vrela prema Viseći. Ovo opisujem za dvadesetak ljudi koji znaju kakve su to vrleti, ostali neka pogledaju blaži dio, livade paralelne desnom rogu kuće, to su Vrela. Zamaknula je srna u duboku mrčavu lijevo od Viseće, za njom je zamaknuo i Čapov, čuli smo mu lavež ondje negdje gdje smo ga Ramiz i ja sreli, kad se vraćao iz izgubljenosti. Ali se više nije vratio. Neko je rekao da ga je vidio na Granici, to je iza vrhova Viseće blizu, nekada je tu bila granica Osmanskog carstva i Srbije. Kad smo Isu-hodži pričali kako je nestao Čapov, hodža je rekao: ‘Čapov je, blagoš mene, vidio da se Šemsova kuća sprema za u Tursku, a znao je i da njega tamo niko neće da povede. Pa je Čapov, gospodin samo takav, kazao sebi, e Šemso, kad Čapov ne može s vama u Tursku, e Čapov bogomi mora u Srbiju!’
Portal Novosti