MEHMED ALAGIĆ, SJEĆANJE NA VELIKOG VOJSKOVOĐU: Neka me pamte samo po imenu i prezimenu!

 

Piše: Midhat Dedić

 

Mehmed Alagić bio  je posebna sorta čovjeka , čudni amalgam tvrdog i nepristupačnog vojnika i meke, kao pamučni muslin  krajiške duše. Te krajnosti smjenjivale su se u različitim fazama  i intenzitetima u njegovom životu.Da je živ danas bi imao  73 godine.

Ljeto nad Sanskim Mostom početkom jula  rijetke   podsjeća na  datum rođenja Mehmeda Alagića, generala , legendarnog  komandanta Sedmog korpusa  Armije RBiH sa remek djelima vojnog ratovanja u srednjoj Bosni  i Krajini  i prvog poslijeratnog načelnika ove  općine.

Svima je više urezan u mozak  7.mart  2003. kada je zauvijek stalo potrošeno srce velikog vojskovođe, jednog od najvećih koje je Bosna imala.

Da je živ,a mezar i turbe u rodnim Fajtovcima punih 17 godina u tišini  sela iznad vodopada Blihe čuvaju njegove kosti,   imao  bi 73 godine.  Punih 17 godina, nije to  malo, njegov  se život ne miješa  u zemne stvari Bosne. Velikan se preselio u sjećanje.

Vjerujem kako  bi fizionomijom u tim godinama, da je Stvoritelj tako  htio,  ličio na  svoga  dedu, seoskog muhtara od koga se kao dječak nije odvajao.

U knjizi „Sto godina školstva u opštini Sanski Most (1886-1986)“  u izdanju banjalučkog NIGRO „Glas“ na stranici 153  je crno-bijela fotografija dede i unuka.

Mali Mehmed Alagić sa  dedom 1954.godine

 

Dedo  bijele brade u bijeloj košulji i odijelu sa lopatom,a kraj njega sedmogodišnji unuk ošišan „nularicom“,  u bermudama i tregerima preko  bijele košulje-drži kramp u ručicama.

To je mali Mehmed Alagić  u Fajtovcima školske 1954/55 kada se narodnim trudom gradila nova fajtovačka škola.

Valjda nijedno sedmogodišnje dijete  nije zadržalo fascinantnu sličnost sa sobom pola stoljeća kasnije- crte lica sedmogodišnjeg  dječaka sa fajtovačke kaldrme ,  neodoljivo  podsjećaju  na muževni lik budućeg generala bh vojske.

Ratne slave  nisu više  na cijeni.

„Zamor materijala“  nosi život na drugu stranu.

Ali,  sve poštene krajišničke  duše i  frtalj stoljeća nakon rata salutiraju  velikom čovjeku koji je Krajini i Bosni ostavio mnogo više nego što je Bosna dala njemu.

Umro je u 56.godine nakon niza nepravdi koje su ga dotukle.

 

Gdje ste sada, „prijatelji“

 

Mehmed Alagić je  bio  posebna sorta čovjeka , čudni amalgam tvrdog i nepristupačnog vojnika i meke kao pamučni muslin  krajiške duše. Te krajnosti smjenjivale su se u različitim fazama  i intenzitetima u njegovom životu. Ljudi oko njega  morali su mu se prilagođavati.

Drčni  heroj-vojskovođa nosio  se   bez pardona sa srčanim smetnjama koje su počele još u uniformi JNA , nastavile  tokom rata dok je  sam sebe progonio i tjerao „kroz iglene ušice“  po  linijama fronta  i doživjele tragičnu kulminaciju u  poratnom Sanskom Mostu. Drugačije nije moglo biti.

Teza kako se Mehmed dobro  čuvao  neprijatelja  u  ratu,a da su  mu „dohakali“  tzv.prijatelji i saradnici  u miru itekako  ima smisla.

„Prijatelji“  su bili poslijeratna  bučna  „avangarda“ koja je  blatila  generala-načelnika u medijskoj hajci koja je potrajala.

A  bilo  ih je puno, mada  su glavnu riječ poveli  i vodili  sujetni i pohlepni  lokalni  političar, lokalni tužilac i sudija i lokalni imam.

Asim Kamber Bojovnik i Husein ef. Kovačević: Zajedno  protiv generala, danas  jedan drugom ” na nišanu”

Tu  će slavni general dvije godine prije smrti ovom novinaru ispričati priču  o „prijateljima“.

-Znaš li kad je veziru iz Stambola došao katil-ferman i kad su ga poveli sultanu, svi su ga pljuvali, osim dvojice. Sultanov izaslanik je vezira pitao zašto ga  samo ova dvojica  ne pljuju,a vezir odgovorio „Bezbeli, ovoj dvojici nisam nikad ništa valjao“!

U strujno kolo antimehmedovaca  uhvatilo  se  političko Sarajevo ne pitajući i ne provjeravajući , potaknuto krajiškim lobijem ratnih podrumaša.

Mehmedu je slabilo srce, a oni su mu svakodnevno odrubljivali glavu.

Nisu  ga ostavljali na miru ni  kad je obnavljao porušeni Sanski Most , kad je u posljednji oslobođeni grad  vratio skoro 100.000 ljudi iz 70 različitih mjesta, kad su  zahvaljujući njemu stizale  donacije  iz cijelog svijeta.

Odjednom je narodni velikan pred kojim  su se klanjali američki generali umjesto u udžbenicima  stajao u bihaćkoj sudnici.

Čovjek  koji je oslobađao Bosnu odjednom je postao prijetnja pravnom poretku. Alijin najdraži  i  najbolji vojnik koji je nakon blistave operacije „Vlašić“ odbio mjesto načelnika Generalštaba ARBiH,  odbio službu u Sarajevu, konzulska i ambasadorska mjesta  u zamjenu za  Blihin vodopad u rodnim Fajtovcima, nakon teških ratnih godina upustio se  u  još  teže mirnodopske bitke u razorenom  Sanskom Mostu.I  sagorio na „plemenskoj vatri“ svojih domorodaca.

-Možda  je dobro što su odabrali Mehmeda Alagića. Nakon mene Sanskom Mostu i Bosni krenuće nabolje-  jetko  je  prozborio u tim  teškim trenucima.

Olovni slog  iz 2001., te vjerovatno  najteže Mehmedove  poratne godine, teže i od smrti,  čuva njegove reminiscencije o  slučajnostima u datumima -16.aprila  na dan pokolja u Ahmićima objavljena je presuda  protiv Alagića na Kantonalnom sudu u Bihaću,a uz  datum proslave Dana Armije BiH. Karlos Vestendorp  ga je suspendirao  20.jula na dan kad  je  završio  vojnu akademiju.

 

Mama, ti si jača, prije ću ti ja umrijeti!

 

Prolazi  ljeto u Fajtovcima i gradu na Sani  dok kaplje sjećanje  na velikog vojskovođu Mehmeda Alagića koga su Srbi u ratu proglasili  mrtvim, a Hrvati poginulim.

Tek je bihaćki sud šest godina nakon Dejtona ozvaničio njegovu mirnodopsku „smrt“.

-Nisam znao ostaviti kosti na Vlašiću, jer samo su mrtvi heroji na cijeni.Žive treba zgaziti.Kriv  sam što nisam poginuo na vrijeme, pa me sad ovako ubijaju godinama- govorio je razočarani  ratnik onima koji su ga još željeli slušati.I nastavljao kako je bogat kao malo ko, jer ode u svoj Travnik, gdje je u  njegovoj ratnoj sobi  uz  vodopad Blihe bila i slika bošnjačke porodice – muž sa puškom u ruci i trudna žena koja vodi dijete,  pogleda Vlašić planinu koju je osvojio  okovanu ledom , obiđe Donji Vakuf, Ključ, Sanski Most, mjesta kuda su gazile čizme njegovih ratnika i on sa njima.To je Alagićev povijesni ratni, vojni vakuf državi koju je volio iznad svega,a koja ga se odrekla.

Sanjane je  2.avgusta 2001. godine ubio muk kada su  specijalci MUP FBiH  uhapsili generala Mehmeda Alagića  i svom šefu šifrom javili „ Paket  je krenuo“.

Bio je vezan i sa povezom na očima-navodno, nečija je procjena bila  da bi mogao dići ruku na sebe. Iz Sarajeva  je „paket“ poslan avionom u Hag.

Mehmed Alagić je u Hagu proveo četiri i po mjeseca,a 18.decembra , drugog dana Ramazanskog bajrama na Dan šehida,   pušten je da se brani sa slobode.

 

 

Karli  del Ponte je, sluteći svoj kraj, poručio da se više neće vratiti.

Održao je obećanje.

Isto  je, predosjećajući  kraj na  dunjaluku  poručio  i svojoj majci Fermani koja mu se požalila  da nije dobro.

-Mama, ti si jača od mene. Prije ću ti ja umrijeti.

Period od povratka iz Haga  do smrti  čovjek  po imenu Mehmed Alagić , tih 15 mjeseci,  proživio je tiho i tajanstveno.

Ništa više u javnom životu nije se vezivalo za njega.

Bio je upisan u fajl storno, baš kao  što su  rimski  imperatori u arenama  obarali  prst  na dole – „pereat“, neka umre.

Dva  dana prije smrti Tužilaštvo u Bihaću pokrenulo je  još jednu  optužnicu  protiv njega, kada je njegov organizam već prestajao da pruža otpor poniženjima kojima nije bilo kraja. Odstranjen od masa i javnosti , živ a već ukopan u glinu  fajtovačkog kabura, Mehmed Alagić  je došao do svog zemnog kraja i život je prestao u njemu.

Na pitanje ovog novinara   Mehmedu Alagiću nekako  pred  njegovu smrt  po čemu želi da ga pamte, cinično je ali sa nekom užasnom snagom koja i danas maršira po sjećanju, odgovorio:

-Neka me pamte samo po imenu i prezimenu!

Kada  je umro živeći tek 55 godina, osam mjeseci i jedan dan, nakon mjeseci i godina njegove patnje,   odjednom su svi počeli govoriti „morali smo ga sačuvati“.

Alija Izetbegović izjavio je da je „Mehmeda ubila nepravda“.

Znao je dobro rahmetli Predsjednik, imenom i prezimenom, ko je  “ubio”  Mehmeda.

Na njegovu  dženazu  došlo je 10.000  ljudi. Sanski Most dao je ukupno 13 generala. Samo jedan, Mehmed Alagić, bio je bošnjački i iz posljednjeg rata.Na neki  veličanstveno ružan  način država  ga se odrekla, ali narod nije. Na pomen njegovog imena i malo  i veliko u dolini Sane ustane i prouči Fatihu čovjeku  koji je sa Sedmim korpusom  oslobodio 2000 kvadratih kilometara Bosne,a nije izgubio nijedan njen pedalj.

Upravo  je jezivo koliko ga  je narod volio i cijenio,ali Bogu je, ipak, bio draži.

I teško je danas  u Bosni i Hercegovini i  širom svijeta, praktično  i nemoguće,  naći  nekoga takvog kakav je  bio legendarni general Mehmed Alagić.

 Biografija

Mehmed Alagić , sin Fermane i Redže, rođen je 8.jula 1947.godine u Fajtovcima.Odličnom đaku u osnovnoj i gimnaziji životni put utire Vojna akademija  u Beogradu. Nakon opće akademije  u Banjoj Luci usavršava vojna znanja u oklopno-mehanizovanom smjeru i postaje  vrsni tenkist. Kao akademac odlazi u Rumu za komandanta oklopnog bataljona i komandanta kasarne. Potom je glavni brigadni operativac u Subotici i Zrenjaninu, a početkom 1991.godine vraća se u Banju Luku gdje zauvijek skida uniformu JNA. Slijedi hapšenje , prebacivanje u zatvor u policiji u Sanskom Mostu, odakle ga puštaju na intervenciju generala Milana Uzelca.Uz pomoć Jordanskog bataljona UN-a preko Bosanske Gradiške odlazi u Zagreb i javlja  se kao dobrovoljac za rat u Bosni.Iako potpukovnik bivše JNA, u Travnik stiže 13.januara 1993. godine i prijavljuje se kao  obični vojnik 17.viteške brigade.

Tadašnji komandanti odmah uviđaju kakvu vojnu veličinu imaju  kod sebe i prepuštaju Alagiću komandu. On ustrojava vojsku, postaje komandant Operativne grupe „Bosanska krajina“, potom komandant Trećeg i ubrzo  i Sedmog korpusa Armije RBiH kada  dobija čin generala.  Redaju se vojne operacije Alagićevih  heroja  –kidanje duplog obruča oko Sarajeva , Maglaj,“Cincar“ i oslobađanje Kupresa,potom veličanstvena operacija „Domet 1“ i osvajanje Vlašića za koji su evropski i američki generali „davali ruku“ da  je neosvojiv. Svijet je zapamtio legendarnu sliku Alagićeve  sijede brade i podočnjaka ispod zastave sa ljiljanima na ledom okovanom Vlašiću. Krvarili su Alagićevi ratnici na Goraždu, Grepku, Igmanu, Treskavici, Jajcu, Ilijašu, Visokom, Vitezu, Bugojnu, Donjem Vakufu,prije nego  se počeo ostvarivati generalov i  krajišnički nam-da  krenu u oslobađanje Krajine. Nakon  povijesnog manevra iz srednje Bosne preko Bugojna, Kupresa, Livna i Bosanskog Grahova u zajedničkim operacijama sa Petim korpusom oslobođeni su Ključ i Sanski Most, u odsudnoj bici odbranjen Ključ od  „arkanovaca“. Alagićeve  i Dudakovićeve trupe  u  velikom pohodu  da osvoje  potpuno ispražnjeni Bosanski Novi i Prijedor te Banju Luku, spriječila je međunarodna zajednica. Vojni rezultati brigadnog generala Mehmeda Alagića , strateške i taktičke operacije najvojničkijeg korpusa Armije RBiH kojim je komandovao i veličina oslobođene teritorije svrstavaju ga u najvećeg bošnjačkog vojskovođu ne samo 20 stoljeća.