DIJAMANTNI PRAZNIK OMERA I MUNIRE TERZIĆ Za 60 godina zajedničkog života, stekli sedmero djece, 13 unučadi i šest praunučadi

Krče, Gornji Kamengrad, Sanski Most. Bez slavlja, bez torte i fešte dvoje običnih ljudi Omer i Munira Terzić, osamdesetogodišnjaci, doživjeli su dijamantni jubilej- 60 godina braka. On rudnički penzioner, ona domaćica. Priča  o običnim ljudima koji se poštuju i u starosti je vijest, posebno kada  iza  sebe imaju  šest decenija  bračnog života, šestero žive djece, 13 unučadi, šestero praunučadi.U Krčama u kući Terzića gdje dolazimo sa  sa Omerovim i Munirinim sinom Hasibom, sanskim policajcem, dočekuju nas Omer i Munira i najmlađa kćerka Alma.

Omer zbog problema sa čulom sluha ( ratne 1992. prije odlaska za Travnik doživio  je teško zlostavljanje od strane komšija iz Podvidače) manje se uključuje u priču,ali tu je energična i uvijek dobro raspoložena Munira.

-Kad neko dođe ja moram pričati i za njega i za sebe, ja sam ti jedan sat muško, jedan sat žensko. Omere, ne valja ti to, de popričaj sa čovjekom, a on mi kaže, kako ću kada nisam ni čuo šta me pita. Zato sam tu ja i za njega i sebe- kaže kroz smijeh  vesela starica.

A prije 60 godina u Krče je došla iz rodnih Agića, općina Bosanski Novi, svatovima sa konjskom zapregom, ona mlada djevojka, jedinica, sa šest nedjelja života  bez oca koga je odnio Drugi svjetski rat u domobranskoj uniformi i bez majke Arife, Rife, koja se preudala u rodne Hoziće a nju ostavila kod amidža. Za Omera je čula, vidjela ga kada je  kao cura dolazila kod tetke u Kamengrad, nahvalili ga, rekli  joj da je „miran i dobar“.

-Dolazili su dvaput konjskim kolima po mene . Đe je Kamengrad, đe su Agići, 35 kilometara. Amidža Huzeir, poginuo je u  posljednjem ratu, kaže mi,pamtim k'o da je danas bilo, eto ih, ima dosta kola, poredali se ozgo od Ademove kuće,reci da ćeš ići i ja ću te ubiti. Ponoć je, ja se prepala i ne odem toga puta. A amidža  me htio dati u Suhaču  za nekog Avdiju,a ja nisam htjela, nije mi se svidio. Kada su došli opet za 15 dana iz Kamengrada , otišla sam  i ostala  uz Omera. Vjenčanje je bilo u Gornjem Kamengradu, kod matičara,bio je i neki kum, nije bilo slikanja, vjenčanice i tih stvari. Nije  bilo frizure, kozmetike, ni šnajderice, ali i bez toga bilo je lijepo-sjeća se kristalno jasno Munira.

I tako  je „krenuo“ život u dvoje,a  ubrzo  su u  pošteno siromaštvo   i težak život Terzića stigle prve radosti sa  rođenjem djece. Bilo je to još uvijek vrijeme , podsjeća Munira , zemljanih testija za vodu kruškastog oblika, hasura, prostirki preteča današnjih tepiha, koje su se plele od barskog ševara ili rogoza. Vrijeme zemljanih furuna i šporeta „fijakera“, drvenih polica i kredenaca.

S

-U zadruzi se uzimalo 10 deka kafe, po kile šećera,po litre ulja i živi tako 15 dana. Omer se po dolasku iz vojske iz Karlovca zaposlio u rudniku. Odijelili smo se i počeli kućiti. Prodala sam sedam dunuma zemlje svog imetka  za 1200 dojč maraka, Omer  digao kredit, uzeo blokove i kreč, ja od zlatnine kupim prozore i vrata i tako je krenulo. Ja sam i tada plela čarape,kao i danas, malo para skupimo pa opremimo  sobu, „nabacimo“ kuhinju, uzmemo kauč …Onda su došla moja draga  djeca, da budu živi i zdravi svačiji, šest ih je živih, tri  sina i tri kćerke,a  jedan sin  Munir umro mi je prije 18 godina,  razbolio se  „na pluća“ i prerano otišao u 21. godini života- nastavlja  Munira .

Ratno vrijeme  Terzići   su proveli u Travniku, Hasib je obukao unformu  Armije RBiH i u njoj ušao u Sanski Most  oktobra 1995. kao  vojnik rahmetli generala Mehmeda Alagića.Poratna obnova i borba  za egzistenciju raselili su i Munirinu i Omerovu djecu. Husein i Kadir su u Sloveniji, kao i Seida, Sadija je sa suprugom i djecom u Americi, a fizičku pažnju  i svaku drugu brigu imaju od Hasiba i Alme.

-Moj Hasib je milostiv i dobar, svaki dan nas obiđe, donese kruh, stara se za lijekove. Sin za primjer. Alma nas pazi svakodnevno. Ostala djeca i ne mogu doći, zbog ovog „lopovluka“ (Munirina definicija korona virusa), ali čujemo se preko skajpa- priča 80-godišnja Munira. Iza nje su tri operacije, slabije  malo hoda, tu je štap,a vid je služi i još uvijek „kao mlada“  bez problema uvlači konac u iglu.

– Da mogu hodati kako vidim, ko zna gdje bih stigla – smije se starica. Omera muči astma  i tlak i masnoće, krči mu u plućima, ali apetit mu je „mašalna“,kako kažu u Krčama. Munira je probirljivija zbog problema sa želucem i crijevima i „djevojačku“  liniju čuva  rižom, piletinom, tjestenino i domaćom trahanom. Po danu  uvijek nešto radi  i ovu je zimu sa kćerkom pripremila salate, ajvar i druge proizvode , a veče  je „rasprodano“  za televizijske serije „Zakletva“, „Melek“ neki Nihan, kako kaže.

U Krčama  je više praznih nego punih kuća. Neke je ispraznila Božija milost, a  druge borba za egzistenciju i odlasci  za boljim životom.

-Imam dobar komšiluk,  živimo u dobrim odnosima  toliko godina. Ja sam po prirodi razgovorljiva, ne volim šutjeti. Kada dođe Bajram, napuni mi se kuća omladine, dođu da me bajramuju popričamo, i to mi je kao praznik-  govori 80-godišnja Munira.

Ona i Omer u godinama koje su  zajedno stekli nemaju nekih posebnih želja, osim da se cijela velika porodica jednoga dana  okupi na velikom druženju. Barem kada prođe ovaj „lopovluk“. Jer, porodica je njihovo najveće bogatstvo kroz život koji traje sa  dobrim i lošim stvarima i preprekama koje ih uprkos svemu nikada nisu razdvojili.