PRVOSTEPENA PRESUDA Komandir PS BIhać Elvedin Omanović oslobođen da je protivpravno naredio lišenje slobode dvojice policijskih službenika
Komandir Policijske stanice Bihać Elvedin Omanović prvostepenom presudom na Opčinskom sudu u BIhaću oslobođen je optužnice kojom ga je Tužilaštvo USK teretilo da je postupio suprotno odredbi člana 17, stav 1 Zakona o prekršajima FBiH i suprotno odredbama člana 153 stav 1ZKP FBiH naredivši policijskom službeniku Ademu Selimoviću da liši slobode policijskogslužbenika Muhameda Zirića,a Ismaru Bajbutoviću da liši slobode i Jusufa Tutića pri čemu su obojica pušteni na slobodu prije isteka 12 sati od trenutka lišenja slobode, čime bi počinio krivično djelo Protivpravno lišenje slobode iz člana 179. stav 2. KZ FBiH u sticaju za krivičnim djelom Protivpravno lišenje slobode iz člana 179. stav 1. KZ FBiH, a sve u vezi sa članom 54. istog zakona.
Ovakva presuda bila je očekivana , jer se Tužilaštvo USK u proteklom vremenu,a zna se kako i zašto , upetljalo u nevjerovatnu, simptomatičnu praksu izmišljanja krivičnog djela koje navodno čine policajci kada lišavaju slobode lica koja čine prekršaje, kakva (praksa) ne postoji nitinajednom kantonu kao ni u manjem entitetu ((RS) a ni u Distriktu Brčko, a da ne pominjemo da je takva praksa apsolutno nepoznata u svijetu. Svugdje u svijet policija ima pravo i obavezu da lišava slobode ( u skladu sa zakonom) samo je na USK to postao tako sporan i suspektan čin da su policajci u strahu da bilo šta urade u tom pravcu.
Jasno je da uopće nije problem u primjeni zakona nego ISKLJUČIVO u poremećenim odnosima između MUP USK i Tužilaštva USK gdje Tužilaštvo preko svojih “najisturenijiih” lica nastoji da u potpunosti stavi “pod svoju šapu” ovu policijsku agenciju i u dominantno je podredi svojim (individualnim) interesima.
Sudija je prihvatio tumačenje odbrane da kod Elvedina Omanovića, ali i općenito, bilo kojeg policijskog službenika prilikom lišenja slobode na osnovu člana 17. Zakona o prekršajima nema nehata, a kamoli umišljaja potrebnog za postojanje krivičnog djela Protivpravno lišenje slobode.
Inače i sama optužnica sklepana je i zbrdozdolisana sa brojnim pravnim i činjeničnim nelogičnostima čemu ćemo se vratiti nekada kasnije.
Npr. kako je moguće da Omanović bude optužen zato što je naredio lišavanje slobode a dva policajca koji su izvršili hapšenje ( Selimović i Bajbutović) budu svjedoci u ovom predmetu, iako je odredbama člana 179. stav 1. KZ FBiH propisana odgovornost samo za direktnog učinioca „ko drugog… liši slobode“, a ne i za naredbodavca!!?
Dakle, prije se moglo očekivati da je Tužilaštvo USK optužilo ovu dvojicu policajaca (ukoliko i za to postooje elementi, a ne postoje) ,a Omanovič je eventualno mogao da odgovara za zloupotrebu službenog položaja ili nesavjestan rad u službi, ali pod uslovom da postoje elementi tih krivičnih djela.
Međutim ni ti elementi” ne postoje.
Dakle, jedna poprilično smiješna a ujedno i bahata (svojevremeno potvrđena) optužnica i jedna pravno tačna, ispravna, profesionalna i pravedna presuda postupajućeg sudije. Da ne kažemo- i hrabra. Jer , sudija treba samo da bude stručan , pravno potkovan i siguran u ono što presuđuje, mada se ovdje epitet “hrabar” mora istaknuti, avaj i nažalost, kao dokaz kako pojedini kantonalni tužioci, “uprkos svemu”, ne mogu apsolutno vladati pravosudnim prostorom i apriorno uvjeravati javnost kako im ” niko ništa ne može”. Pravda jednaka za sve, a ne samo “za njih” i “njihove”.