Zbogom, Nastavniče

Piše: Midhat Dedić

 

 

Da piše srce, bilo bi lako.

Ono prospe svoju crvenu tintu i sve kaže.

Ali,  drugačije je sa slovima, riječima, rečenicama.

Nastavnik Slavko, oduvijek sam ga tako zvao, povjeren je jednoj  drugoj vječnosti.

Pišem mu posljednji sastav, dok se. kao kad kamen padne u mirnu vodu, otvaraju krugovi sjećanja.

Umro  je  u 84.godini u rodnom Kraljevu u krugu porodice koju je beskrajno volio, kojoj je dao sve.

Umro je voljen, ljubljen i poštovan.

Otišao je uvažavan, čašćen i pažen, cijenjen kao pedagog, afirmiran i respektiran kao novinar i urednik.

I kao prijatelj svojih prijatelja.

I kao suprug, otac, roditelj.

Napustio je zemni svijet, a ljudima oko sebe ostavio  istančan lični primjer skromnosti  i profinjeno čovjekoljublje.

Naprosto odživljene do rafiniranosti definicije ovih ljudskih vrlina.

 

 

Osim Kraljeva Nastavnik Slavko je u toplim naslonima duše  ušuškao  i jedan krajiški gradić sa mostom tačno iznad rijeke. I da  to njegova  Veroslava nikada nije napisala, ja bih znao. Zato što-znam.  Postoje i ovdje ljudi koji su ga voljeli i cijenili. Vrijeme čini svoje, zar ne,  nakon 56 godina koliko je prošlo od njegovog „povratka zavičaju“ na obale Ibra, ima nas  domorodačkog življa ovdje  barem da se pobrojimo na  prste obje ruke koji smo ga znali i zadržali u pamćenju. Ima nas koji smo  „postrojili“  duše za posljednje „zbogom“ sa Njim. Barem jednog sigurno i nepozivo znam…

Sjedim u kafiću u Prvomajskoj, ili po posljednjoj općinskoj odluci o promjeni naziva ulica, Američkoj ulici. Marširaju sjećanja. U Prvomajskoj je Nastavnik Slavko živio kao podstanar, kada je kao stipendist Sanskog Mosta došao  da radi kao nastavnik srpskohrvatskog.  Ujutro iz zajedničkog ulaza sa kućnim brojevima 19 i 21, porodica Novak i Maroš,  koji i danas stoje  na  „planskim“ kućama tog vremena sa cvjetnim vežama, Nastavnik Slavko je odlazio u Osnovnu školu „Vuk Karadžić“, a supruga Vera u Dom zdravlja.

U  Veroslavinom pretužnom postu oproštaja sa Najvažnijim Muškarcem Njenog Života piše da nije volio tamne nijanse, da je mrzio crnu boju.

I da je volio sunce.

Rođen sam u podstanarskoj ulici  Nastavnika Slavka.

Tu sam i danas.

I pola stoljeća kasnije u mom oku fosforesciraju  Slavkovi svijetli sakoi, ispeglane košulje i rolke.

Pantalone na peglu.

Uvijek sređen i dotjeran.

On i Vera bili su visoki i nasmijani, plijenili držanjem, naočiti.

Ljubazni stranci  u našem gradiću.

U nama  „aboridžinima“  budili su višak pažnje i  neimenovanog strahopoštovanja.

Pabirci memorije još  čuvaju Nastavnikovu besprijekornu dikciju  na  časovima jezika i na talasima Radio Sane.

Humor i glasni smijeh koji je otkrivao bjelinu zuba.

Diskretnu strogost i odmjerenost.

Pedantnost i racionalnost pedagoga koga  su  učenici poštovali kao malo božanstvo.

Izvan dokumentarnosti  tih godina koje „na okupu“  drži siroto pamćenje kao najnesigurniji  uopće poznat medij, ostaje moja vječita misterija, zagonetka  i tajna, zašto je Nastavnik Slavko „izabrao“  da baš mene  „toliko voli“.

U redu, možda tu i nema neke posebne mistike niti privatnosti, kad bolje razmislim i uključim logiku i  subjektivnu „analizu“ odnosa Nastavnika koji je do  ludila i paroksizma  cijenio vještinu pisanja  i Učenika koji je „volio da piše“.

Onda nam se, Njemu i Meni, dogodio Vukov sabor.Godina 1975., Loznica, od šestog do devetog septembra. Cjelodnevni put legendarnim kragujevačkim, jugoslovenskim „fićom“  školskog majstora Ahmeta od usnulog Sanskog Mosta preko ruba Lijevča polja, semberske ravnice i mačvanskih salaša do lozničkog korza, večernjih šetnji, vrućeg pečenog kestenja i sladoleda za 15-godišnjaka u kariranim pantalonama i zelenoj majici. I najglavnije, ono zbog čega smo  i  došli  u grad Jovana Cvijića i Vuka Stefanovića Karadžića. Finale u domu kulture, voditelj sa naočalima Dejan Đurović, masivno tijelo  televizijske kamere, blicevi fotoaparata, publika, moja pobjeda na Vukovom saboru i ujedno vrhunac pedagoške karijere Nastavnika Slavka Daiševića.  I verbalni paradoks predsjednika žirija debelog  čovjeka u odijelu sa crvenom kravatom upućene potpuno zbunjenom meni „ da li si ti normalan, čoveče, znaš li da smo mi u žiriju pali u nesvest čitajući tvoje sastave“. Slavko i ja „završili“ smo u tadašnjoj jugoslovenskoj štampi i bili „slavljeni“. Bio sam prvi Bosanac pobjednik na pedagoškim krilima i didaktičkim jedrima Srbijanca. Mog Nastavnika.

U knjizi „Sto godina školstva u opštini Sanski Most 1886-1986“ na stranici 150  u članku „Slobodne i druge aktivnosti“ koje se odnose na  OŠ „Vuk Karadžić“  piše:

„Škola sarađuje sa školama koje nose Vukovo ime i učestvuje na takmičenjima koja se organizuju u Loznici uz Vukov sabor. Godine 1975. učenik ove škole Mithad Dedić u takmičenju na temu „ Vukova djela i savremeni pesnički izraz“ između 14 takmičara, osvojio je prvo mjesto“.

 

 

Autori, neki Ljubomir i neki Žarko „(ne)namjernom greškom“ ispustili su ime i prezime Nastavnika Slavka Daiševića!

Zamislite  taj lapsus calami.

Tu „teoriju slučajnosti“.

Davno sam im oprostio pogrešno ispisano moje ime, ali Slavka nisam i neću.

Kao što su koznakakvim taktikama i strategijama nagrađivanja uspješnih pedagoga ove škole,opet, u širokom luku, zaobišli Nastavnika Slavka, a „kojekakvi“ ordeni rada sa srebrnim vijencima, medalje rada i republičke nagrade završili  u rukama i na reverima Slavkovih kolega.

Zašto je bio „prekobrojan“, a tako dobar, uspješan i nadmoćan?!

Pa, zato.

Zauvijek ću vjerovati da  Slavkov neopozivi  odlazak te 1975. godine u svoje Kraljevo ima blisku sponu sa  mojim i Njegovim uspjehom na Vukovom saboru.

I nedostojnim pokušajem kompromitacije i obezvrjeđivanja  jugoslovenskog dometa  jednog pedagoga.

Čak i da nije tako.

A jeste.

Za mene.

Gloria discipuli,gloria magistri. – Slava učenikova je slava učiteljeva.

 

 

Školske 1975/76 u Gimnaziji sam dobio profesoricu jezika Dušanku iz Novog Bečeja. Četiri godine kasnije maja 1979. na gimnazijskom „zbogom“ profesorica  Dušanka mi je odala tajnu koju joj je povjerio Nastavnik Slavko. U stvari, bila je to njegova (posljednja) molba za Učenika.

„ Slušaj Dušo, nemoj ga maltretirati pravopisom i gramatikom, on to svakako zna, pusti ga da piše“

Profesorica Dušanka  u potpunosti je ispunila molbu i jednu vrstu oporuke koja se ticala Slavkovog Učenika.

Messenger je u nedjelju 24.oktobra u 11,52 sati zabilježio Veroslavinu poruku:

„Samo da Vam javim tužnu vest.Tatino srce je prestalo da kuca jutros u pola 6 u kraljevačkoj bolnici.Neizmerno Vas je voleo, pa osećam dužnost da Vam to javim“.

Onda poruka iz Šapca od Vladimira „Midho, zakasnili smo kod Slavka…pokoj mu duši“. I njegova reminiscencija kako su svi Slavkovi učenici jedan dan pisali ćirilicu, drugi dan latinicu, a da je on kao izvorni ekavac, „radi nas učenika, govorio najčistiji ijekavski izgovor“.

Tastatura je nijema dok čitam najtužnije rečenice koje je Slavkova kćerka Veroslava ispisala Svom Najvoljenijem na dan njegovog Odlaska. Kao da ih je pisala i moja drhtava ruka Čovjeku koji se cijeli život borio i trudio da „ne hoda malen ispod zvijezda“. I koji je duhom  svoje pedagoške metode usmjerio i moj novinarski, na kraju krajeva i životni put.

 

 

Nedelja je uvek bila naš dan! Slane krofne, kafa iz Zvezdinih šolja, razvlačenje  utakmice, isteravanje Vere iz sobe dok pita ko igra,ti pišeš rezultate, ja ti slažem u dozer lekove, pitaš koja sam smena, šta ću da obučem, kako ću po mraku na posao… Danas je sve izostalo!Nismo videli go protiv Radničkog. Ne znam ni kako smo ga dali, ali javiću ti. Neću sutra po mraku na posao, ali u ovom danas divnom sunčanom sve je mračno! A ti si voleo sunce! Možda jer si bio satkan od toplote i jer si posebno sjao! Uvek si mrzeo crnu boju i preneo si to i na mene! Kao i ljubav prema porodici, Zvezdi, deci, knjizi, muzici, filmu, fotografiji, šetnji, putovanjima, posvećenosti, predanosti, pedantnosti,duhovitosti… Bio si tata koji pravi najlepše lokne, kuva najbolju kafu, zna šta da ostavi preko fotelje da se obuče sutra za školu, tata koji dočekuje sa decom Nove godine dok mama radi noćnu smenu, bio si tata koji čeka dok se polaže prijemni i brani diplomski, bio si tata koji prati ćerku na posao prvi radni dan i traži sina po ratištu, koji između dve odevne kombinacije zna da izabere koja mi bolje stoji, između dve slike koja će na profilnu, ime svake biljke na latinskom, replike iz filmova, reči pesama, sastave Zvezdinih generacija, gramatičke nedoumice i pedagoške cake… Bio si nežan, pravičan, vedar, optimista… Bio si zaljubljenik sporta, cveća, pasa, putovanja… Bio si zaljubljenik svog posla, radija, lista “Politika”, ukrštenih reči.. Bio si moj ponos, moja snaga, utočište.. Bio si tata sa velikim T! Želeo si još jednom u Sanu, želeo si da vidiš Portugaliju, želeo si još jednom na Marakanu… Možda i još jedan udah, ali to nećemo znati! Bio si voljen, a ostaćemo te zauvek željni!!! Zar je moralo baš u nedelju?!

Zbogom Nastavniče!